OTAC I SIN, GLUMCI VOJO I JOVAN KRIVOKAPIĆ, ZA “VIJESTI”

Prerano da zajedno zavladaju scenom

Vojo je ostao amater i igrao u preko 30 predstava. Posebno su značajne glavne uloge u “Na pučini”, “Jugonokturno”, “Voćni dan” “Klupko”, “Dobro jutro, admirale”
287 pregleda 0 komentar(a)
04.04.2019. 19:47h

Jednog je proslavio “Bizmismen”, drugom je lik transvestita Sonje u predstavi “Konte Zanović” najkomotnije pao. Jedan je amater, drugi profesionalac, a daske koje život znače su im zajednički dom. Otac i sin, Vojo i Jovan Krivokapić iako čekaju  da  jedan pored drugog zaigraju na sceni Nikšićkog pozorišta, ipak još bježe od zajedničkog komada.  Prerano je, smatraju obojica,  da  Krivokapići udruženim snagama  zavladaju  scenom.

Sada već daleke 1975. godine stariji Krivokapić je debitovao u predstavi “Nora”. Bez obzira što je u pitanju epizodna uloga i što se u predstavi pojavio samo na njenom početku, Vojo priznaje  da  mu je to mož da  i najdraža uloga.

“Bio mi je jako čudan osjećaj, ali tada sam istinski osjetio čar scene. Iako sam imao dvadesetak godina, igrao sam nosača, starijeg čovjeka, a Sveto Tmušić je napravio tako dobru šminku  da  me niko u publici nije mogao prepoznati”, prisjeća se Vojo glumačkih početaka.

Zatim su uslijedile Zahumske večeri estradne komike (ZVEK), a Krivokapić je znao sa Veljkom Mandićem  da  recital vježba i po dva sata.

“Bilo je to neko slatko mučenje i Veljko Mandić je čovjek koji me na neki način glumački usmjerio”, iskren je Krivokapić.

Kasnije je ZVEK bio kabaretskog tipa, a songove su pisali Dragan Radulović i Milan Dugo Krivokapić. Specifične su bile i po tome što su morale  da  se kupe dvije karte - jedna za muškarca, druga za damu.

“To je namjerno urađeno  da  bismo imali jednak broj muškaraca i žena u sali, jer nakon našeg izvođenja i pauza na kojima bi stari članovi ‘Zahumlja’ pjevali starogradske pjesme, usijedio bi treći dio - ples. Zato nam je i bio potreban jednak broj žena i muškaraca”, kazao je Krivokapić koji je u periodu dok je u Nikšiću egzistirao Dramski studio, od 1980 do 1990, glumio u petnaestak od 19 premijernih izvođenja.

“Poslije jednog izvođenja predstave ‘Jugonokturno’, od koje će kasnije nastati predstava iz ‘Ničega u ništa’, a zatim i film ‘Balkanska braća’, došli su Milorad Stojović i Blagota Eraković i ponudili mi  da  budem član CNP-a. Istog trenutka sam odbio - što zbog porodičnih razloga, što zbog toga što sam previše volio Nikšić”, kazao je Vojo i dodao  da  se nikada nije pokajao zbog te odluke.

Ostao je amater i za četiri decenije rada igrao u preko 30 predstava. Posebno su značajne glavne uloge u predstavama “Na pučini”, “Jugonokturno”, “Voćni dan” “Klupko”, “Šta mu je ono na glavu”, “Dobro jutro, admirale”, “Maj nejm iz Mitar”, “Bog u prelaznom periodu”, “Iz ničega u ništa”, “Jo i Po”…

Predstava koja je obilježila njegov glumački identitet je “Bizmismen”, koja je u produkciji pozorišta “Duško Radović” premijerno izvedena 1995. godine u Beogradu.

“Te godine na Festivalu monodrame u Nikšiću predstava je dobila nagradu publike, a isto priznanje naredne godine na festivalu u Istočnom Sarajevu. Predstava je izvođena više od 150 puta, po Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj, mož da ponajmanje po Crnoj Gori. Ljudi me po njoj najviše prepoznaju jer je najviše puta izvođena”, kazao je Krivokapić i dodao da  se na sceni izuzetno dobro osjeća.

Igrao je i u filmovima “Balkan-Pariz”, “Srce i njena deca”, “Desant na Prčevo”, “Lokalni vampir”, “Gorčilo”, TV filmovima i serijama: “ Da  kapo”, “Zašto si tako tužan”, “Viljuška se drži u lijevu ruku”, “Mješoviti brak”, “Budva na pjenu od mora”…

“U filmu Bote Nikolića ‘Srce i njena deca’ našao sam se pored glumaca kao što su Bata Živojinović, Ružica Sokić, Mirjana Karanović, Mira Banjac, Stole Aranđelović… Kad sam vidio koja je to glumačka ekipa bio sam ponosan ali sam se i pitao šta ja tu radim, šta ću ja među tim veličinama. To mi je puno značilo. Upoznao sam te ljude, naučio novi način glume”, kazao je Vojo i dodao  da  smata  da  mu je jedna od boljih uloga ona u filmu “Balkanska braća” gdje je igrao Čeda Crnogorca.

Jovan   bi   volio  da u pozorištu odigra i lik Ričarda III

I Jovan  se oprobao u filmskim vodama. Igrao je u filmu Andra Martinovića čiji je radni naziv “Vrijeme između nas”.

“Ima još treća priča na proljeće da se uradi i možda premijera bude na hercegnovskom festivalu. Drago mi je što sam se oprobao i na filmu i baš mi se sviđa I taj dio glume. Što se pozorišnih uloga tiče u predstavi ‘Konte Zanović’ sam se najkomotnije osjećao. Fokusirao sam se na zadatak koji je bio vrlo zahvalan i primamljiv, tako da sam počeo da se ‘igram’ ulogom”, kazao je glumac koji je svjestan da je danas mladom umjetniku teško naći angažman.

“Jako sam samokritičan, jer znam da uvijek može bolje. Opet bih upisao isto jer sebe ne mogu da zamislim da radim u kancelariji da mi je radno vrijeme od osam do tri. To mi je previše monotono. U tom smislu mi je gluma jako primamljiva jer se uvijek radi nešto novo, nemam definisano radno vrijeme, mogu da istražujem likove ali i sebe, da branim razne karaktere, zauzmem stavove. Ako glumom mogu dodirnuti ili promijeniti jednog čovjeka u gledalištu uspješno je obavljena misija”, kazao je  Jovan  koji  bi   volio  da odigra lik Ričarda III.

Jovan još nije glumački zreo, njegovo vrijeme tek dolazi

Bez obzira što Vojo nije želio da se profesionalno bavi glumom reditelji su mu nudili uloge. A onda je došlo vrijeme da njegov sin Jovan stasa za fakultet i izabere glumu.

“S obzirom da znam koji kvantitet glumaca imamo na ovako malom prostoru bio sam protiv toga. Nije me poslušao. Sjećam se da kada sam ga prvi put gledao na sceni imao sam veću tremu nego kada sam ja nastupao. I sad kada ga gledam imam izuzetno veliku tremu. Priznajem da sam uvijek prema njemu kritičan i što god uradi kažem mu da ne valja jer mislim da ću na taj način zaintrigirati njegovu sujetu da bude još bolji”, kazao je Vojo.

Smatra da  Jovan  još nije glumački sazrio i da njegovo vrijeme tek dolazi. Iako je u nekoliko podjela za pozorišne predstave bio planiran zajednički nastup Krivokapića do toga još nije došlo.

“Još nije vrijeme za to mada je moje skoro isteklo, a njegovo tek dolazi”, sa osmijehom je kazao Vojo.

“Imali smo prilike nekoliko puta da glumimo u istoj predstavi ali je on to odbijao.  Volio  bih da igramo u istoj predstavi, ali moram priznati da  bi  mi to bilo nekako čudno”, priznaje mlađani Krivokapić.

Oca je prvi put na daskama koje život znače gledao upravo u čuvenom “Bizmismenu”.

“Bilo je je super. Baš sam bio srećan. Gledajući njega zavolio sam scenu, pozorište. Ako mogu reći zaljubio sam se u glumu i već tada govorio sam da ću biti glumac, iako, priznajem, muziku za nijansu više volim. Sviram bubnjeve i muzika je za mene prva umjetnost”, kazao je  Jovan .

Školu glume je pohađao u “Zahumlju” kod Petra Pejakovića od koga je puno toga naučio i njegov pozorišni prvijenac je bio komad “Nema predstave”.

“Riječ je o alternativnom izrazu, a Petar inače voli alternativno pozorište. Odlično sam se osjećao na sceni i nijesam imao tremu, mada ja kada igram i nemam neku pretjeranu tremu. Čim izađem na daske koje život znače trema nestaje. Fokusiram se na to što radim, a poslije desetog igranja toliko sam opušten da mogu da ‘plivam’ u tome, iako smatram da još nijesam glumački sazrio”, kazao je  Jovan .

Priznaje da nije imao tremu ni zbog toga što ga otac gleda iako je znao da će nakon toga uslijediti kritike koje treba da ga stimulišu.

“On ima tremu svaki put kada me gleda. Čini mi se da je izgubio nekoliko godina života kada sam polagao prijemni. Njemu je mislim bilo pet puta više stalo nego meni, iako me ogovarao od Akademije. Voli da mi daje savjete, ali priznajem da se tu ponekad mimoilazimo”, kazao je  Jovan  koji je do sada igrao u devet predstava, a trenutno radi na dvije nove, jednu u produkciji Nikšićkog pozorišta, a drugu za NVO “Art 365”.

Galerija