Jednog snjegopadnog decembarskog dana, davne 1972. godine, zatekoh se u Prištini. Susret s piscem Esadom Mekulijem (1916-1993) u hotelu “Kosovski božur”. Autor više knjiga poezije, intenzivno se bavi prevodilaštvom. Tokom posljednjih dvadesetak godina preveo je sa srpskohrvatskog na albanski oko osamdeset knjiga. Priprema za štampu svoja cjelokupna djela, koja će izdati “Rilindja”. Tu će, kaže, biti jedna ili dvije knjige pjesma, zatim dvije knjige poetskih prevoda iz lirike jugoslovenskih naroda i svjetske lirike, pjesme za djecu, možda jedna knjiga pjesama u prozi…
Pričamo o saradnji pisaca Crne Gore i Kosova.
- Moram reći da se tu nije mnogo postiglo - kaže Esad Mekuli.
- Crnogorci i Albanci su po mentalitetu slični; i jednu i drugu literaturu prožima ista problematika, pa i zbog toga treba da se više prevodimo. U toku 1972. godine napravio sam panoramu savremenog crnogorskog pjesništva u časopisu “Jeta e re”, koji izlazi na albanskom. Titogradski Grafički zavod će, vjerovatno, objaviti jedan izbor iz albanske literature. No, sve je to malo. Mi imamo dobar prevodilački kadar sa srpskohrvatskog jezika na albanski, ali nemamo s albanskog na srpskohrvatski. U Crnoj Gori, recimo, nijedna knjiga albanskih pisaca nije prevedena. Čak nikakva panorama slična onoj koju sam maloprije pomenuo. Nadam se da će se u predstojećoj, 1973. godini, nešto više učiniti na tom planu…
Esad Mekuli je rođen 1916. godine, u Novšiću kod Plava, đe je proveo djetinjstvo i mladost. Za zavičaj i Crnu Goru, bio je “i kao čovjek i kao pjesnik, trajno i najprisnije vezan”, zabilježio je Zuvdija Hodžić. Beranski đak; uz šum Lima, objavio svoje prve stihove. Prije Drugog svjetskog rata u Beogradu diplomirao na Veterinarskom fakultetu. Bio je član i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU); dobitnik Trinaestojulske nagrade…
Već četvrt vijeka uređuje “Jeta e re”, prvi književni časopis Albanaca u Jugoslaviji. U početku nije bilo mlađih pisaca, koji su pisali na albanskom.
- U pravu ste. Samo smo, u početku, trojica pisali na albanskom. A onda, postepeno, prilozi iz literature drugih naših naroda i iz svjetske literature zauzimali su sve manje prostora - kaže Mekuli.
- Znači, broj pisaca Albanaca stalno je rastao. Imamo talentovanih pisaca i iz Crne Gore. Uglavnom su svi iz Ulcinja. Interesantno je da se iz mog zavičaja, iz Plava, niko ne javlja…
Prijatno je u “Kosovskom božuru”, dok napolju vije snijeg, kroz ledeni prištinski dan.
- No, kada je riječ o mladima, treba reći da se tu često griješi. U literaturi nema mladih i starih - priča mi Mekuli.
- Postoji samo literatura. Čini mi se da se u ovakvim sredinama, koje tek sada izmiču srednjovjekovlju, gdje smo naslijedili zaostalost, pod zastavom “mladih” nameću nekakva “hipermodernost” i nekakav “avangardizam”, koji je čisto uvozna roba. To može da bude štetno. Doduše, to ovdje, na Kosovu, nije tako izraženo, ali ima slučajeva. No, tu se radi o ljudima koji su u zabludi. Njegoš je velik ne zato što je prevazišao svoje vrijeme u smislu modernom, nego zato što je bio oslonjen na svoje vrijeme a zagledan u budućnost. Ima “avangardista” koji se zgražavaju kad im pomenete riječ narod. To što oni pišu niko ne razumije. A za koga se to onda piše? Za koga se u ovoj besparici daje novac? Ako je poezija igrarija riječi i zagonetka koju ne može niko da odgonetne, onda čemu takva knjiga, slika ili muziciranje…
Podsjećam Mekulija na zbirku “Između voljeti i mrzjeti” u kojoj je, čini se, sadržan njegov pjesnički kredo?
- Moja poezija ne pretenduje samo na poetičnost - veli Mekuli. - Ona je pisana u jednom surovom vremenu, kad riječ nije težila samo estetici.
Preveo na albanski i crnogorske pisce: Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Dušana Kostića, Ćamila Sijarića, Sretena Asanovića… Pitanje se, nekako, samo nameće: da li je prevođenje nezahvalan posao?
- Društvo ga je svakako degradiralo. I kritičari ga ne valorizuju kao nešto što je vrijedno pažnje. Međutim, to je duboko kreativan posao, ali se, nažalost, često smatra kao tehnički, a ne stvaralački posao - naglašava Esad Mekuli.
- Na vjetrometini kao što je naša, gdje je bilo potrebno i pisati brzo i uopštavati neke istine, pomoći mladima da steknu širu kulturu, ja sam se bavio puno prevođenjem. To sam radio s velikom ljubavlju i nijesam nikad za to ni dinara uzeo. Prevođenje sam shvatio kao jednu važnu misiju. Ne može da prevodi onaj koji zna samo jezik. Prevođenje nije pretakanje s jezika na jezik. Treba dati onu dušu koja teče između riječi. Ja osjećam veliko zadovoljstvo kada prevodim i zato sam toliko preveo…
Kroz prozore “Božura” naziru se pahulje; sipi snijeg prištinski; decembarski.
- Poeziju nikad nijesam shvatao kao igrariju, već kao moj prilog borbi - reče mi na rastanku Esad Mekuli.
- Ja sam to pisao ne zato da bih stekao književnu slavu, nego zato da bih se borio…
Umro je u Prištini 1993. godine.
Bonus video:
