Pisac koji je bio zaljubljen u istoriju

Pisac stvarno ne smije povjerovati laskanjima da je genij, jer prije ili kasnije ispada budala. On mora sve staviti pod lupu sumnje
199 pregleda 1 komentar(a)
Borislav Pekić
Borislav Pekić
Ažurirano: 12.03.2016. 12:06h

(Nastavak iz prošlog broja)

Nisam nikad bio impresioniran Pekićevom tablom na kojoj je crtao genealoška stabla svojih romanesknih porodica, niti su me se doimale sve one silne čiode što ih je zabadao u papiriće s formulama i podacima, sve te sheme, crteži, tlocrti, konstrukcije, zemljovidi, "podupirači desnog i lijevog krila romana", fotke stubišta kojima će se penjati njegovi junaci, snimke zgrada u kojima će obitavati, popis garderobe, strelice koje upućuju na "probleme vremena i kompozicije", na "probleme stila i jezika" - sve je to nepotrebno, ili tek za "zasjeniti prostotu", jer on je i bez toga foliranja dobar pisac. Njegovo je Vreme čuda prava pripovjedačka majstorija, unatoč tomu što mu prijatelj Mihiz sa simpatijama prigovara da on sve zaokrene "jedno dvared, trired, pa ispadne ko i da je bilo i da nije moglo biti. Tako i kad ste u Vremenu čuda Bibliju Vašim bogokulnim makazama prekrajali…" Te su bogohulne škare, bez ikakvih teorija, obavile posao savršeno i stvorile jednu od najinteligentnijih knjiga naše generacije.

U opširnom teorijskom pismu-eseju (14. maja 1978.) svojemu kritičaru Predragu Palavestri, nadajući se valjda njegovim panegiricima i divljenju za svoje laboratorijske poslove na romanima, Borislav Pekić prilaže Šemu temporalnosti eda bi povjesničar književni skužio problem vremena u toj grandioznoj građevini romana, pa mu objašnjava kako će u postupku i gradnji djela "primeniti matematiku kroz svoju muzičku formu", te kako će problem vampirizma postaviti kao "metaforu cikličnog vremena", još mu k tome počne redati citate koje ne može pojmiti čak ni takav um kao što je Palavestrin. Nekako još i ide kad se u prijateljskom pismu navodi Sv. Augustin, Nietzsche, francuski lingvist Benveniste, Thomas Wolfe, Eliade, Plotin, ali kad citira Lancelot Löwe Whitea koji kaže: "Jer formativni proces podrazumeva univerzalan elan asimetrije, pretvaranje asimetrije u simetriju, razrežavanje kontrasta, usavršavanje obrazaca…", onda to i ja ne kužim, unatoč tomu što se i Pekić u tu blistavu misao upleće: "Dodao bih lično ovome orfizam kao težnju simetriji." Dakle, unatoč tomu što je dodao "orfizam kao težnju simteriji", nisam ništa ukapirao.

Suočen s mnogim teškoćama oko kompozicije i simetrije, hrvući se s vremenom ("meni je važno jedino insistiranje na jednoznačnosti vremena, njegovoj večnoj sadašnjosti"), romanopisac Pekić žali se svom kritičaru i prijatelju da napretka nema sve dok se ne "pobedi vreme i smrt", pa svoju muku sažima u vrlo jasnu misao: "Problem univerzalne volje za posedovanjem u svim vidovima i antagone fantazmagorične opsesije pretvaranja u nov oblik iracionalnog načela." Eto, vidite, zbog čega roman nikako da krene, zbog čega je romanopisac u nevoljama. Uza sve će, u spomenutom pismu, priopćiti svojemu kritiku, svojemu historiku: "Ja sam Zlatno runo morao da završim pre nego što sam ga počeo". Pokušao sam na razne načine vrtjeti i odgonetati ovu misao, ali ništa mi nije upalilo, nikakova smisla nisam mogao dokučiti, to prije što imamo tri tisuće stranica Pekićeva "Zlatnog runa", romana koji je završen, prije nego je započet, a kad je započet, onda je već bio završen. ("Ali, čoveče božji, šta Vam bi, da napišete roman od tri hiljade stranica? Ko će to da čita?" - pita se B. M. Mihiz u pismu Pekiću od 3. juna 1979.)

I kada bismo sva ta teorijska zanovijetanja ozbiljno uzimali, takvu knjigu ne bismo otvarili, ali, srećom, Pekić je talentiran, pa nam nije bio potreban nikakav ključ uz roman, jer smo s lakoćom uočavali slabosti i vrline "Zlatnog runa", čitali ga s naporom i dugo, mučeći se s jezikom, crkvenoslavenskim ili možda kakvim cincarsko-srpskim, ali uvijek štujući autora. Bolje bi bilo da je umjesto "temporalne šeme" ili "simeunske firmonautike" priložio rječnik manje poznatih i nepoznatih riječi i tvorenica. Pisac stvarno ne smije povjerovati laskanjima da je genij, jer prije ili kasnije ispada budala. Upravo onog časa kad mu takve pohvalnice pristižu, mora sve staviti na provjeru i pod lupu sumnje. S Pekićem sam bio blizak, mogao sam mu teške stvari reći a da i nadalje ostanemo prisni. Često sam ga poticao na sumnju, a sjećam se da je jednom uzvratio na te moje provokacije: "Toliko uživam u pisanju da ne stignem sumnjati." Malo sam to izokrenuo, na njegovo zadovoljstvo, i rekao mu: "Toliko mnogo pišeš, da ne stigneš uživati."

Borislav je Pekić, kao i Ćosić, zaljubljen u povijest, posebice u srpsku povijest, pa se i on pozabavio "seobama Srbalja"; otuda vjerojatno odium prema Crnjanskom koji se mnogo prije upetljao u to područje i, štono vele, pobrao vrhnje. I Pekić je u svoje romane uvodio znane nam historijske figure, tako se u "Zlatnom runu" našao i Ilija Garašanin "popečitelj vnutrenih dela Kneževine Srbije" kum "uvažejšči" Simeona Lupusa, junaka romana. Njih dvojica se na mnogo stranica dopisuju jezikom "ubi’ Bože", ali razumijemo da se tu raspreda o politici, da se tu kroje granice Srpskog carstva, da se spominju povijesne ličnosti, između ostalih i Ljudevit Gaj, prijatelj srpski, "koji svakome preporučuje kao sredotočje buduščega Carstva Srbiju, i to je sviju njegovih posledovatelja mnenije", dočim je Ban Jelačić nesklon Srbima, ali tu je lova, tu su obligacije, a "Hrvatima je novac potreban", pa će "pogodujušća kompenzacija" svaku nesklonost skloniti. Sve to opstaje u jednom romanu od nekoliko tisuća stranica, svašta se o svakome može reći, jer zbore junaci. Čak i onda kad im autor uvaljuje u usta vlastita stajališta i poglede, to funkcionira kao "dio romanesknog tkiva", i ne može se zlorabiti u bilo kakve tužiteljske nakane protiv autora, makar iz tih usta izvirala jeza ili najmračnija ideologija. Čitajući ovu korespondenciju tako sam zažalio što njegov junak Simeon Lupus nije izrekao o kumu Garašaninu ono što je učinio sasvim lično njegov tvorac u pismu (London, proljeće, 1985.) B. M. Mihizu, te o Načertaniju pisao kao o "modernizovanoj politici Dušana Silnog", a o kumu Iliji kao "supersrbinu" i živom dokazu "da smo imali i te kako mudre državnike, te da nam, očigledno, samo narod nije valjao". Da takvo što kaže, i to bez ironije, bez zezanja, čovjek poput Pekića, to je onda loša faza "kada nacionalni osjećaj ruši vrijednosti nacije, a istinoljubivost zamjenjuje šarenim idolima".

(Kraj u narednom broju)

Bonus video: