Aristokrata među piscima

Zapazio sam da je Pekić u svojoj prepisci što ju je vodio s piscima izvan našeg kruga (čitao sam ih površno), vrlo ozbiljan, uljudan, bez grama humora, historijska figura, tumač svojega djela i svojih literarnih postupaka...
121 pregleda 4 komentar(a)
Borislav Pekić (novina)
Borislav Pekić (novina)
Ažurirano: 05.03.2016. 17:30h

Ako smo imali kojeg aristokrata među piscima, onda je to bio Borislav Pekić. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja. Plava krv s očeve strane vuče svoju žilu iz Šavnika u Crnoj Gori; to je glavni grad plemena Drobnjaci. Ondje su i njegovi preci zasigurno sudjelovali u ubojstvu tiranina Smail-age Čengića i u lakim opancima zaigrali oko Turčinove odrubljene glave. Dakle, muška loza Pekićeva potječe "od kolaca i Crnogoraca", kako je pjevao hrvatski ban i veliki pjesnik Ivan Mažuranić. Pekićev otac zračio je srdačnošću, premda se činilo da je uvijek na distanci sa sugovornikom. Lijep čovjek, s velikom bijelom lavljom grivom koja mu je dosezala do ramena reseći njegovu moćnu pojavu. Kada sam ga upoznao, bio je još dobro držeći gospodin. Uoči Drugog svjetskog rata bio je načelnik Banovinske uprave u Crnoj Gori, što je bio rang ministra policije. U svojoj memoarskoj knjizi Godine koje su pojeli skakavci, pretenciozno i pogrešno napisanoj autobiografiji, Borislav Pekić veli da je njegov otac protjeran iz Crne Gore kao "beogradski ližisahan", te da mu je na Cetinju ostao klavir, a vraćena samo klavirska stolica na kojoj je otac sjedio u času kad mu je sin, maturant, uhapšen 1948. godine. Pekićeva majka je iz srpsko-cincarske imućne obitelji; njezini su živjeli u Bavaništu u Banatu, a njihova je obiteljska grobnica na pravoslavnom groblju u Pančevu. Borislav je ratno djetinjstvo proveo u Bavaništu i ondje malom Nijemcu, suigraču u nogometu, opsovao "švapsku mater", pa je u jednoj fusnoti spomenute knjige autor zapisao da mu je i dandanas milo što je to učinio, iako je zbog toga zamalo nadrapao.

Borislav Pekić nosio je odijela krojena starinski, lijepe kravate, dobre košulje s manšetama i zlatnim gumbićima, elegantne cipele gotovo uvijek istog tipa. Mi smo često promatrali njegove cipele i analizirali ih; bili su to mali traktati, duhovito pripovijedanje o obući; svatko je od nas imao pokoju zgodu s novim cipelama, priču o žuljevima, o tomu kako smo se kao ranjenici vukli na putovanjima i ekskurzijama. Pokatkad smo na sijelima samo o toj estetici raspravljali. Mislim da je Pekić vodio računa o odijevanju. Kada je bio u sportskoj šemi, onda je nosio jaknu od jelenje kože, obično bijeli džemper i svileni rupčić vezan oko vrata. U jednom svom pismu Kišu (30. jula 1970.) i mene je odjenuo u neko svoje ruho i na svoj način složio mi boje; bit će da me htio učiniti grotesknim, ali šaleći se i bez zle namjere: "Kovača sam video pre odlaska u Crnu Goru. Imao je na sebi lak azurno-pamučni džemper, pastelno plave hlače, plavičaste čarape (cipela se ne sećam, nadam se da nisu bile azurne). Oblači se, dakle, stilski." Ali to moj stil nije bio, jer slaganje boja nisam uzimao kao neku mjeru ukusa, a već tada nosio sam traperice i mahom crne maje. Na meni je zasigurno najbolje bilo ono čega se ne sjeća, a to su cipele, jer sam, za razliku od njegove klasike, uvijek bio u nekom modnom fazonu, barem kad je o cipelama riječ. Katkad mi je godila mala doza snobizma. O, kako bi se moj prijatelj sada slatko smijao kad bi mogao pojmiti da s njim mrtvim polemiziram o modnim tričarijama. Ne bi me ušutkao, štoviše, potencirao bi priču i smijući se vrtio je do jutra, do posljednje kapi viskija u boci. Ove sam retke napisao za njegovu dušu, da ga razgalim u raju, jer do mode ne držim, a odijevanje me zanima samo koliko je nužno.

Dakle, Pekiću bješe stalo do elegancije. Odijela je šivao od vrlo kvalitetnih argentinskih štofova što ih je dobivao od emigrantske i bogate obitelji Milana Stojadinovića, predsjednika jugoslavenske vlade i ministra vanjskih poslova 1935-1939. godine. Pekićeva supruga, arhitektica, nećakinja je toga glasovitog političara. Pekić mi se često žalio kako mu je svaki paket iz Argentine zagorčio život, jer je morao platiti carinu gotovo u vrijednosti štofa, te u policiji odgovarati na pitanja o emigraciji i trpjeti uvrede kao buržuj. I ja sam ga volio predstavljati kao plemića, posebice u ćumezima i mračnim jazbinama u kojima se napijao. Često sam ga spasavao od raznih nasrtljivaca i pijandura. On je svojom pojavom privlačio kavanski šljam. On sam piše u knjizi Godine koje su pojeli skakavci kako je njegovo "poznavanje radničke klase bilo marginalno", te da je izbliza, još kao dijete, upoznao jednog slovenskog radnika "u Dolu pri Ljubljani" gdje mu je ujak bio ravnatelj tvrtke Barva i dioničar Jadransko-Podunavske banke iz Beograda. Pekić piše da se prema njemu "niža klasa" ophodila prijateljski, te da se to i "naučno može objasniti kao nedostatak izgrađene klasne svesti". Kad god me netko upitao kako to da jedan takav gospon i plemić s nama loče brlju, onda sam to i ja, najčešće pred njim, tumačio kao viši stupanj dekadencije i aristokratizma.

Zapazio sam da je Pekić u svojoj prepisci što ju je vodio s piscima izvan našeg kruga (čitao sam ih napreskok i površno), vrlo ozbiljan, uljudan, bez grama humora, historijska figura, tumač svojega djela i svojih literarnih postupaka, jer su ti ljudi bili na nekim pozicijama, uglednici kojima je dostavljao svoja pisma kao priloge za povijest književnosti, kao materijal za gradnju vlastitog mita. I začudo, vodio je računa da uvijek pozdravi važne tipove iz srpskog kulturnog miljea, pa tako u jednom pismu (22. maja 1971.), moli Bobu Selenića da svakako "najbolje želje i čestitke prenese Dobrici Ćosiću", a ne propušta čestitati Selenićev izbor za sekretara Srpske književne zadruge. A kada piše, primjerice, Pavlu Ugrinovu, uredniku TV Beograd, tada partijskom šefu televizije, onda će se usuditi reći kako su neke Ćosićeve knjige neuspjele, jer sada se obraća posve suprotnoj strani na koju ipak računa, a nikad se ne zna koja će strana prevagnuti. U pismu Ugrinovu (3. jula 1972.) reći će: "Nikad nisam podnosio uobražene i egocentrične ljude tipa onog dripca Crnjanskog…", dok će u pismu Seleniću (10. februara 1972.) ublažiti svoju nesnošljivost prema tome autoru, malo mu prigovoriti kako nije razumio Englesku, ali Roman o Londonu ipak ima "divnih odlomaka". Očito nije podnosio Crnjanskog, a svoju je netrpeljivost različito plasirao, ovisno o strani kojoj se obraća. Ne znam je li štogod prigovorio kada je 1989. godine dobio nagradu Miloš Crnjanski za memoaristiku, ali nisam čuo da je nagradu odbio, unatoč gađenju prema tome "dripcu". "Vi ste, ponajprvo, pisac spekulant…", otpisuje mu blagonaklono njegov intimus Borislav Mihajlović Mihiz, kultna figura iz razdoblja kavanskog nacionalizma, odlični pisac koji je bio uvjeren da je "srpsko književstvo" najbolje od svih "evropskijeh literatura".

S nama Pekić nije nikad razgovarao o arhitekturi svojih djela, niti o povijesnim ličnostima koje se vrzmaju po sobama njegovih romana, dočim je o tomu naširoko pisao Mihizu, ili Palavestri, kao da je želio fascinirati kritičare da jednom shvate kako su kompozicije romana složeni radovi, te da ne misle kako to sve lako izvire iz malog mozga. Roman je erudicija, to je bilo Pekićevo shvaćanje proze, a romanopisac je graditelj. Mihiz je bio inteligentan, osjećao je da ta erudicija pokriva neke nedostatke, da se gomilanje enciklopedijskih jedinica razvodnjava u dosadu, da je tolika matematika i statika nepotrebna "zgradi romana", pa je u jednom pismu (3. juna 1979.), voleći Pekića i cijeneći njegov dar, fenomenalno i na lijep način spočitnuo svojemu pulenu: "A erudita nam je, da prostite, uvek pomalo sumnitelan: ako tako mnogo zna, mora biti da za nešto drugo i pametnije nije ni sposoban. Ondak ste vi još i spisatelj konstruktor, sugrađivač, izrađivač planova, a bogme, kao pomalo i demijurgijom da se bavite. Ko da ste, božem, graditelj, a ne pričalo. I što, đavolos Vas odneo, svaku priču izokrenete, ne pripovedate je ko što se priče odvajkada pripovedaju…"

(2006; Nastavak naredne subote)

Bonus video: