Piter Bret (1974) je poznati američki pisac epske fantastike. Bret je postao poznat u svijetu epske fantastike romanima iz Demonskog ciklusa.
Diplomirao je englesku književnost i istoriju umjetnosti na univerzitetu Bafalo 1995. godine, a onda proveo više od jedne decenije u farmaceutskom izdavaštvu.
Bretov roman „Noć demona“ prati bivšu naprednu civilizaciju u svijetu koji je sada sveden na mračno doba zbog napada demona poznatih kao „utrobnici“. To su moćna bića sa magičnim sposobnostima i različitim elementima prirode, i oni svaku noć izlaze iz jezgra planete da se hrane ljudima, koji moraju voditi računa da budu u zatvorenom prostoru prije mraka, jer demoni su samo noću aktivni. Tri glavna lika Arlena, Lišin i Rodžer, stavljaju pred sebe zadatke da okončaju taj teror. Osim „Noći demona“, našim čitaocima su dostupne i Bretove knjige „Sunčani rat“ i „Pustinjsko koplje“ (Laguna). Njegove knjige prevedene su na njemački, holandski, poljski, portugalski, francuski, španski, češki, japanski i mađarski jezik.
Piter Bret živi u Bruklinu odakle je i govorio za ART.
Vi još od djetinjstva pišete epsko fantastične priče, šta je najviše uticalo na Vas da se tako rano opredijelite za ovaj književni žanr?
- Kada sam imao devet godina htio sam da budem crtač stripova, ali nijesam bio dobar u tome. Teško sam ostvarivao ideje koje sam zamišljao, na papiru ništa nije izgledalo kao što je zamišljeno u mojoj glavi. Pisanje je postalo način da opišem sve one kul stvari iz moje glave, a da ih moja žalosna vještina crtanja ne uprska.
Znao sam odmah da je to morala biti fantazija, što znači da moje priče treba da imaju magiju i čudovišta u njima. Prva knjiga koju sam ikad kupio i pročitao sam je “Hobit“ Dž. R. R. Tolkina, sa kojom je otpočela doživotna ljubav prema pričama fantazije, a ona me je odvela do stotine drugih knjiga. Priče o imaginarnim mjestima imaju bogatu istoriju u svakoj svjetskoj kulturi i civilizaciji, sa zajedničkom niti istraživanja pitanja humanosti, života i vjerovanja.
Kao mlad odlučio sam da budem pisac fantazije. Završio sam pisanje mog prvog romana, kada sam imao 17 godina. Jedini problem je bio taj što je knjiga bila strašna. Zato sam napisao drugu. Bila je bolja, ali to još uvijek nije bilo dovoljno dobro. Napisao sam još jednu nakon toga, a potom još jednu. Svaka knjiga bivala je malo bolja, sve dok na kraju nisam bio dovoljno hrabar da je pokažem nekome. Da li vas je proučavanje Biblije i hrišćanske religije, inspirisalo da se okrenete svijetu metafizike, konkretno, pisanju epske fantastike?
- Ne baš. Odrastao sam u katoličkoj tradiciji i proučavao sam Bibliju kad sam bio mlad, ali postao sam ateista kad sam ušao u odraslo doba. Ja mislim da i Biblija poput fantazije koristi metaforu da nas uči o nama i o svijetu u kojem živimo, što može biti dobra stvar, ali postoji opasnost da se sve to shvati previše bukvalno.
U „Sunčanom ratu“ pišete o ustajanju demona iz utrobe zemlje i o njihovoj borbi protiv ljudi. Zašto baš iz utrobe zemlje? Da li u kontekstu ovog izraza mislite na jame, pećine i slično, ili na Agartu, zemlju u utrobi zemlje?
- Od samog početka, želio sam da napišem knjigu o prirodi straha, koristeći demona kao metaforu. U početku je to bio još jedan bezimeni strah, strah one vrste zbog koga uključite svjetlo kad se probudite noću, iako znate savršeno dobro da ste sami, ili paranoja koja vas može snaći dok hodate izolovanom ulicom noću. Kao Njujorčanin koji je bio opljačkan nekoliko puta tokom godina, taj mi je osjećaj postao poznat poput starog prijatelja. Takođe sam želio da se riješim straha od mraka.
Kako se knjiga razvijala, ona je takođe postajala reprezent straha od modernog svijeta, kao što je terorizam. Veći dio mog razumijevanja tog straha uzrokovan je mojim boravkom u Njujorku 11. septembra, 2001. tokom napada, i reakcijom moje zemlje tokom narednih godina.
U pričama, centar svijeta poznat kao Jezgro zrači magijom koja utiče na sav život, a posebno na podzemni život, jer tu magiju spaljuje sunčeva svjetlost. Stvorenja koja žive pod zemljom su prilagođena da apsorbuju magiju, razvijajući se u demone već milenijumima.
Kada smo već kod podzemlja, da li vjerujete u postojanje Agarte, svijeta unutar naše planete i u postojanje civilizacije koja je na puno većem nivou razvoja od naše. Da li vjerujete u svojevrsnu komunikaciju nekih ljudi sa bićima iz tog Unutrašnjeg svijeta?
- Ne.
Ko su ljudi koji pokušavaju da se suprostave demonima? Jesu li to obični ljudi? Čijom silom to čine, svojom ličnom, ili Božijom? Jesu li ti ljudi teisti ili ateisti?
- To varira, baš kao što je i u našem svijetu. Mnogi moji likovi su duboko religiozni, a drugi nisu vjernici. Neki osjećaju tu magiju i njenu moć koja proizlazi od Stvoritelja, a drugi misle da je jednostavno prirodna pojava poput struje ili gravitacije. To mi omogućava da istražim ove ideje i prirodu vjerovanja u kontekstu priče. Svi moji likovi počinju kao obični ljudi, i dolaze do slave kroz naporan rad i iskustvo. Postoje proročanstva u priči o izabranim ’Isporučiocima’, ali nikad nije bilo ovih ili onih čvrstih dokaza, pred čitaocem se ostavlja pitanje da sam odluči.
U knjizi “Noć demona“ bavite se opisom demona i njihovim odnosom prema ljudima. Možete li nam reći sa kakvim uspjehom se čovjek može suprostaviti demonima, budući da su ljudi nesavršena bića, daleko nesavršenija nego što su to demoni?
- To je pravo pitanje. U priči, humanost se bliži izumiranju. Ljudi žive u nasilničkoj državi u kojoj demoni izlaze svake večeri i love ih, ometaju ih samo složeni simboli zaštite koji zahtijevaju konstantno održavanje. Demoni su besmrtni i gotovo je nemoguće ubiti ih običnim oružjem. Teror koji demoni usađuju u ljude je primarni pokretač priče.
Prvi i najvažniji korak, koji je osnova za “Noć demona“ je ljudski početak sa suočavanjem sa svojim strahom i donošenjem odluke da se to brzo zaustavi i sakrije. Ostaje da se vidi da li će to na kraju biti dovoljno.
“Pustinjsko koplje” je druga knjiga Vašeg ciklusu knjiga o demonima. Koliko još knjiga možemo očekivati iz ovoga ciklusa?
- Biće ukupno pet knjiga. Trenutno radim na posljednjoj knjizi koja ima naziv „Jezgro“.
Korijeni epske fantastike su u vavilonskom Epu o Gilgamešu. Kakav je značaj epske fantastike danas? Šta, po Vašem mišljenju, dočarava taj žanr?
- Kao što sam već pomenuo, mislim da fantazija omogućava čitaocima da odstupe i koriste metaforu za istraživanje složenih osjećaja o moralu, religiji, strahu, predrasudama, i drugim problemima u stvarnom svijetu sa kojima može biti teško da se suoče. Uvijek će biti potrebe za tim.
Pritisci i farmaceutski biznis
Više od desetak godina po završetku Vaših studija (engleske književnosti i istorije umjetnosti) radili ste u farmaceutskom izdavaštvu, kakva su Vaša sjećanja na taj period Vašeg života?
- Imam izmiješane osjećaje o tome. Imao sam dobar posao u velikoj kompaniji koja se jako dobro brinula o svojim zaposlenima, i radio sam posao sa puno sjajnih doktora i naučnika koji su naporno radili da bi čovječanstvu bilo bolje. Ali, naravno, bilo je jačih uticaja farmaceutskih kompanija da steknu prednost svojih proizvoda i maksimiziraju profit, ponekad na način koji me je uznemiravao. Ovo više ili manje vrijedi i za bilo koju industriju, ali u medicini može biti zabrinjavajuće.
Srećom, SAD ima niz zakona koji regulišu obrazovne medicinske publikacije, tako da nikada nijesam bio prisiljen da štampam bilo šta što sam smatrao za neetičko. Ipak, mogao sam da primijetim pritisak koji savija pravila što je više moguće. Bilo mi je drago što sam napustio ovaj biznis da bih radio nešto što volim.
Bonus video:
