FILIP DAVID ZA "ART VIJESTI"

Tabloidna politika progutala je kulturu

Učinio sam ono što sam morao. Veoma sam iznenađen da je tih nekoliko mojih rečenica upućenih Nikoliću naišlo na žestoke reakcije podrške ali i kritike. Sve je dobilo neslućene razmjere a javili su se i dežurni antisemiti...
5 komentar(a)
Filip David (Novine)
Filip David (Novine)
Ažurirano: 04.04.2019. 19:40h

Filip David je jedan od najpopularnijih pisaca na prostoru jednog, a četvoroimenog jezika. Dobirnik najprestižnijih regionalnih nagrada (NIN, Meša Selimović, Andrićeva...), autor koji je u književnost ušao kao dio vjerovatno najvažnije književne grupe u SFRJ - zajedno sa Danilom Kišom, Mirkom Kovačem i Borislavom Pekićem. U vrijeme mraka devedesetih bio je jedan od najkonsekventnijih kritičara Miloševićevog režima. Ovih dana je aktuelno njegovo ograđivanje od prisustva predsjednika Srbije na svečanosti na kojoj mu je uručena nagrada za najčitaniju knjigu. Nedavno je objavljeno da je postao laureat nagrada “Zlatni Zmaj” i ”Stanislav Lem” za doprinos fantastičnoj književnost. Razgovor sa poznatim piscem počinjemo upravo - nagradama...

"Da, eto, sasvim neočekivano dogodilo se da sam gotovo istovremeno dobio dvije nagrade za “doprinos fantastičnoj književnosti”, “Zlatni zmaj” koja se dodjeljuje u Bijelom Polju i “Stanislav Lem” koja se dodjeljuje u Novom Sadu, sa gotovo istovjetnim obrazloženjem. Čini mi veliko zadovoljstvo da sam konačno prepoznat kao pisac fantastike. Danas je mnogo više nagrada nego u bivšoj Jugoslaviji što donekle devalvira vrijednost nagrada. Mnogo se više piše i objavljuje ali mi se čini da su nekada kriteriji bili izoštreniji i strožiiji". 

  • Nedavno je kao medijska bomba odjeknulo Vaše obraćanje predsjedniku Nikoliću. Kako vidite odnos aktuelnih postjugoslovenskih političara prema kulturi i književnosti.

Dogodilo se to u Narodnoj biblioteci Srbije gdje sam primio priznanje za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije. Bio sam zatečen prisustvom predsjednika Nikolića. Učinio sam ono što sam morao: ogradio sam se od Nikolićevog političkog djelovanja imajući u vidu šta je činio i govorio devedesetih godina. Veoma sam iznenađen da je tih nekoliko mojih rečenica naišlo na žestoke reakcije podrške ali i kritike. Sve je dobilo neslućene razmjere a javili su se i dežurni antisemiti.  Živimo u svijetu gdje je primitivizam utisnut u svaki djelić našeg života. Ponekad se čini da je čitava nacija žrtva tabloida i rijalitija u čije su mreže ulovljeni kultura, politika, ekonomija, svakodnevni život. Tabloidna politika progutala je kulturu.  

  • Kako vidite danas fantastičnu književnost. Koji su razlozi njenog opstajanja u vremenu koje, uopšteno, nije naklonjeno fantastici...

Fantastika u književnosti i umjetnosi uopšte, oduvijek je postojala i postojaće. Dobra fantastika dodiruje se sa ezoterijom i mistikom, otvarajući prozore u neke druge svjetove a zapravo uvijek govori o našem svijetu, o onome što se nalazi iza, u oblastima neizrecivog, onostranog, tajnog, a što pripada suštini naše egzistencije.

  • Elementi fantastike postoje i kod Pekića, Kovača, Kiša... Kako Vi, kao dio najvažnije književne generacije na Ex Yu prostoru vidite udio fantastike u opusu Vaših prijatelja i književnih saboraca...

Tačno je da  neke od najboljih stranica pisaca koje spominjete, pripadaju žanru fantastike. Jedna od najboljih savremenih evropskih priča, Danilova “Enciklopedija mrtvih” ili djelovi romana Mirka Kovača u kojima se spajaju takozvani “magični realizam” i fantastika. Ali Kiš i Kovač nisu posebno cijenili naučnu fantastiku za razliku od Pekića i mene koji smo se oduševljavali majstorima i klasicima toga žanra. Pekić je neke romane i priče napisao u ključu čiste naučne fantastike.

  • Nedavno smo u Srbiji imali inicijativu za rehabilitaciju ordinarnog kvislinga Nedića, istovremeno dok iz Hrvatske slušamo ministra kulture koji pokušava izjednačiti ustaše i partizane. Kako vidite ovo regionalno buđenje fašizma i krajnjne desnice? Da li je to stvarna opasnost ili tek restlovi jedne istorijski poražene svijesti? 

To jeste stvarna opasnost u kontekstu svega onoga što se u Evropi događa, migrantske krize i krupnih ekonomskih problema. U istoriji se neke stvari ponavljaju, a pouke se slabo ili nikako ne izvlače. I situacija pred Prvi svjetski rat u mnogome je bila slična. Pročitajte samo kod Cvajga u “Jučerašnjem svetu”  kako se stiže do katastrofe. Kriza liberalizma, kriza kapitalizma, jačanje nacionalizma, sve su to elementi koje neki neočekivani događaj, neka iskra može pretvoriti u veliki požar.

  • Angažman pisca u doba medijske civilizacije? Koliko je to drugačiji fenomen od klasičnog intelektualnog angažmana... Da li je nataloženi cinizam “ubio” ideju o angažmanu, ili možda je potreban drugačiji pristup?

Sa novim tehnologijama sve se iz osnova promijenilo. Jedan svijet se izgubio, nestao, a ovom novom, drugom, još nismo dorasli. Sve se ubrzava, pa i mogućnost apokalipse.  Davno je poznato da svi veliki pronalasci mogu da poboljšaju život, ali i da ga unište.  U svijetu interneta i društvenih mreža klasični angažman prestaje da postoji, a društveni život se pretvara u veliku brbljaonicu gdje se i dobri i loši glasovu utapaju u sveopštu galamu. 

  • Upravo je minula histerija oko ovogodišnjih Oskara. Kao scenarista i nekadašnji tv urednik, kako vidite današnji film u regionu. Uporedite sa SFRJ kinematografijom i njenim dometima?

Uprkos otežanim uslovima, finansijskoj i ekonomskoj krizi, film nekako opstaje.  U Hrvatskoj i Bosni i Hercgovini uspješnije, u Srbiji uz mnogo veće napore. Neki od zapaženih reditelja poput Šijana i Karanovića objavili su da dižu ruke od daljeg rada u nemogućim uslovima. Neki, opet, poput neumornog Paskaljevića rade na strani. Paskaljević je nedavno snimio film u Indiji a sada sprema film u Italiji. Nekada je država mnogo više brinula o kinematografiji, čak kada su se snimali filmovi koji su kritički govorili o toj državi.

  • Kakvu knjigu/knjige pripremate.

Bio bih zadovoljan da objavim još jednu knjigu priča i jedan roman. Više nemam vremena da pravim velike pauze između knjiga. Ali, kada pogledam iza sebe nemam za čim da žalim. Pisao sam onoliko koliko sam htio, koliko sam mogao. Nedavno sam izjavio da sebe ne vidim kao profesionalca u književnosti. Nisam živio od pisanja knjiga. Radio sam kao urednik, profesor, dramaturg. Sebe sam nalazio u svim tim poslovima.