Niti jedan roman u dvadesetom vijeku ne svjedoči toliko o mogućnostima stila, o estetskoj transcendenciji poentirajuće ironije, uopšte o fundamentalnoj umjetničkoj moći pisma kao remek-djelo Vladimira Nabokova Lolita. Ključni romani u prošlom stoljeću su obilježeni monumentalnim temama, temama koje već same po sebi imaju respektabilnu težinu, bilo da se bave egzistencijalnom problematikom (uskraćenost, alijenacija, gubitak identiteta, ograničavajuća svakodnevica), bilo da uzimaju da obrađuju neki od tzv. velikih narativa (rat, prodaja duše đavolu, bolest, umjetničko bivstvovanje...), bilo da se prepuštaju (post)modernim igrarijama sa žanrovima i pripovjednim konvencijama (metepoetičko istraživanje teksta). Čak iako su ponekad odrađeni u parodijskom maniru, iza njih stoji seriozna intencija, čak iako opisuju granične situacije, jasna je njihova komparativna strategija: oni nam uvijek pričaju i daju fundamentalne uvide o prirodi ljudskog života, uvijek nam produbljuju i proširuju iskustvo.
Ali, šta nam može govoriti roman koji je usredsređen na fantazije pedofila, koji za temu uzima jednu od najgnusnijih devijacija, etički apsolutno nedopustivu seksualnu aberaciju? Zašto bismo uopšte željeli da znamo bilo što o opčinjenosti 'nimficama', posebno kada znamo da je Lolita napisana u prvom licu, te smo, dakle, stavljeni u poziciju da se identifikujemo sa prestupnikom pod pseudonimom Humbert Humbert? Kako se može osjetiti iskupljujući, rehabilitujući i metafizički karakter literature kada smo primorani da pratimo nedopustive 'avanture' srednjovječnog čovjeka sa 12-ogodišnjom djevojčicom Dolores Haze, koju Humbert od milošte naziva Lolita, moja Lo? Šta se može saznati od takvog pervertita? Šta inače želimo da saznamo od takve persone? Zašto čitati roman o onome što u životu preziremo? (U toj perspektivi, nije čudo što je Nabokov tek 1955. uspio da objavi Lolitu, i to kod jednog malog pariskog izdavača, nakon što su ga odbile sve uglednije američke kuće.)
No, zar baš u takvoj jednoj situaciji u kojoj se čini da književnost postaje nebitna, ne dolaze do izražaja najvažniji kreativni kvaliteti autora, zar tamo gdje je maltene poreknuta, neće - ako pisac majstorski kontroliše i transformiše svoj materijal - najjače zablistati sama umjetnost, sama proza, njeni najautonomniji potencijali? Veličina Lolite nalazi se upravo u toj krucijalnoj Nabokovljevoj sposobnosti da priču Humberta Humberta pretvori iz potencijalne pornografske orgije u najčistiju orgiju jezičke invencije. Pornografija je, po definiciji, jezik sveden na puku denotaciju, na neprestano ponavljanje, Lolita je, pak, raskošna prezentacija stila i autentičnih poetičkih strategija u kojoj pisac uvijek pronalazi odgovarajuće načine da stvari uobliči i predstavi u novoj i svježoj skripturi, apsolutni trijumf konotacije, ambivalencije, suptilnosti, minucioznih semantičkih nijansi.
Vladimir Nabokov nam je u svom najpoznatijem romanu pokazao - i zbog toga mu trebamo biti zauvijek zahvalni - kako se od loših tema može praviti dobra literatura, kako se od rđave svijesti može dobiti lijepo pisanje, kako ne postoji niti jedan povod koji ne zaslužuje književnu transpoziciju. Upravo zbog te čudesne piščeve preobrazbe, Vanity Fair je nazvao - u konačnom priznanju da je tehnika principijelno iznad fabule, u krajnjem odvajanju od prijetnji bukvalno shvaćenog slijeđenja narativnog toka - Lolitu 'jedinom uvjerljivom ljubavnom pričom u prošlom stoljeću'. Možda sve to indikuje neke pesimističke socijalne zaključke o vijeku koji je za nama, ali sa literarne strane, ovom iskazu se ništa ne može zamjeriti. Jer, uz svu nespornu moralnu transgresiju koju je počinio, Humbert je u svojoj razdirućoj erotsko-emotivnoj fascinaciji iskren, oprhvan silama koje su jače od njega i koje ne može da savlada.
Kako roman napreduje, Humbert sve više potpada pod manipulaciju same Lolite i njegovog prikrivenog neprijatelja Claira Quiltyja.
Jedino što Humbert može da uradi jeste da se sa britkom ciničkom inteligencijom obračuna sa svijetom oko sebe i sa samim sobom, sa svojom prošlošću i greškama. Uostalom, to je jedino što, u retrospekciji, preostaje čovjeku za koga se ispostavilo da je prevashodno - naivan. U takvom retoričkom okviru, dominantno Nabokovljevo sredstvo opisa u Loliti jeste briljantna, penetrirajuća, otkrivajuća, dubinski mimetička ironija koja istovremeno svjedoči o duhovitosti, čak komičkom geniju pisca, i njegovoj oštroj socijalnoj kritici. (Samo su Céline u svojim mizantropskim napadima i Bernhard u slično motivisanoj histeriji, uspjeli da ironiji daju takav intenzitet, kao što je to ovdje uradio Nabokov.) Iako je prevashodno upućen na istraživanje seksualne fascinacije, Nabokovljev roman je prepun i sjajnih satiričnih vinjeta o američkom društvu, nesputanih posprdnih komentara o psihoanalizi, raznih mikro-eseja. Mada nema temu sa konvencionalno shvaćenim dignitetom, sve u Loliti je književno dostojanstveno.
Kako je onda, uopšte, bilo moguće da se jedan roman toliko predan vlastitom jeziku i suptilnoj verbalnoj igri, prenese na veliko platno? Nije li adaptacija unaprijed bila promašena, pa makar scenario pisao i sam Nabokov? Lolita (1962) - skript je napisao autor - najslabije je ostvarenje u opusu Stanley Kubricka, pa opet u jednom pogledu vrlo bitno u režiserovom intimnom heruističkom lancu: ono što je posebno važno za autentične auteure jeste iskušavanje prepreke, raznih blokada (spoljnih i unutrašnjih, industrijskih i estetskih), ’uzurpacija’ u razvojnoj poetičkoj liniji. U suštini, Lolita je suočila Kubricka sa najdubljim problemom: kako vizuelno preoblikovati i ’prisvojiti’ originalni tekst, kako promijeniti njegove semantičke tokove i narativni sistem.
Prvi odgovor je bio nezadovoljavajući: bez adekvatne transpozicije briljantne Nabokovljeve proze koja je nepravaziđenom elokventnošću zaobilazila sve moralne i moralističke zamke, Lolita kao film nije ni mogao izdržati umjetničko i kvalitativno poređenje sa romanom, i taj (ne)priznati osjećaj manjakvosti biće, zapravo, konstitutivan za autorove promišljenije i dalekosežnije adaptacije što će uslijediti. Naime, do kraja karijere, svi Kubrickovi filmovi su bili bazirani na literarnim djelima - i svi su bili naglašeno superiorni nad svojim nominalnim predlošcima.
Takođe, Nabokovljeva Lolita će imati još jedan - dakako, ironični - referencijalni odjek u kasnijem Kubrickovom opusu: u The Shining, Jack (Jack Nicholson) se obraća Wendy (Shelley Duvall), citirajući prvu rečenicu romana, Light of my life, taman prije eksplozije nasilja.
S druge strane, odluka Adriana Lynea da ekranizuje Nabokovljev masterpis - iako su ga svi odvraćali od toga iz bojazni da bi mu to moglo sasvim uništiti karijeru - predstavlja čin režiserske konzistentnosti, samosvjesne autorske procjene. Za Lynea Lolita (1997) nije bila, kao za Kubricka, mračna komedija, već tragedija u kojoj se muška romantičarska fantazija susreće i obesmišljava u dodiru sa ženskom realnošću. Zato i režiser - nasuprot uvijek cinički nadmoćnom Nabokovu - stiže, zbog investiranih emocija, do pesimističkih i mizoginijskih zaključaka. U tom smislu, Lyneov film je izuzetno indikativan budući da Nabokovljev predložak - što je dodatna etička i estetska opasnost - ‘proživljava’ u realističkom maniru.
Bonus video:
