“Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača i “Prozraci 2” Svetlane Velmar Janković, dvije su autobiografske i posljednje knjige ovih poznatih pisaca.
Iako bliski generacijski, Kovač i Velmar Janković su pisci različitih senzibiliteta i poetika. Ali, njihove knjige se čitaju kao divni brevijari književnog života poratne Jugoslavije i uloge pisca i umjetnika u socijalističkom društvu. Obje knjige objavila je Laguna.
“Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača je njegova posljednja, nedovršena knjiga, na kojoj je radio sve do smrti 2013. godine. Riječ je o romanu-memoaru, zbirci portreta i događaja ljudi i sudbina, poznanika i prijatelja. Ova knjiga je dragocjeno i pouzdano svjedočanstvo o kulturnoj politici i političkoj kulturi u periodu poslije Drugog svjetskog rata, prije svega o 60-im i 70-im godinama prošlog vijeka u Beogradu, kada Kovač intenzivno sarađuje i druguje sa najznačajnim književnicima, slikarima, filmskim i pozorišnim umjetnicima tadašnje Jugoslavije, prkoseći svojim intelektualnim angažmanom stegama cenzure. Ovo su priče o susretima intelektualaca između kojih je postojalo uzajamno poštovanje, ako ne veće ili manje prijateljјstvo, o njihovoj borbi sa represivnim aparatom i cenzurom, o njihovim zajedničkim nastupima u javnosti, ali i sukobima i razmimoilaženjima.
“Vrijeme koje se udaljava” dočarava duh epohe Kovačevog doba i vrijeme, koje, kako veli njegov prijatelj Filip David “nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, već je postalo vrijeme koje nam je blisko, vrijeme koje se vraća”.
Kako napominje u pogovoru knjige Kovačev hrvatski izdavač, Seid Serdarević, “Mirko je govorio da tim romanom želi da zaokruži razdoblje raspada, razdoblje u kojem su se mnoge ljudske sudbine, na ovaj ili onaj način ispreplele sa njegovim i Bobinim životom. Roman je trebao imati još nekoliko poglavlja, ona su trebala opisivati traumatičan i bolan odlazak iz Beograda, odlazak pod prijetnjama u vremenu kada je Kovačevo ime bilo i na crnoj listi ljudi nepoćudnim režimu Slobodana Miloševića, i putovanje do Istre, do Rovinja, primorskoga grada koji je izabrao za 6svoj zavičaj, koji je osjećao kao svoj dom te koji je , naposljetku i mjesto njegovog počivališta. Završno poglavlje trebalo je nositi naslov “Inferno” i u njemu su trebale biti opisane sudbine mnogih Kovačevih prijatelja, znanaca ili stručnjaka koji su prošli kroz Bobin i Mirkov život u Rovinju”.
Mirko Kovač (1938 - 2013) u svijet knjige je ušao romanom “Gubilište” (1962), a potom slijede romani “Moja sestra Elida”, “Životopis Malvine Trifković”, “Ruganje s dušom”, “Vrata od utrobe”, “Kristalne rešetke”, “Grad u zrcalu”, te pripovijetke “Rane Luke Meštrevića”, ”Nebeski zaručnici”, “Ruže za Nives Koen”. Mnogi filmovi nastali prema njegovim scenarijima dobili su domaće i svjetske nagrade; “Lisice” (1969, proglašene su za jedan od najboljih hrvatskih filmova svih vremena), “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” i dr. Kovač je dobitnik mnogih međunarodnih i domaćih nagrada, između ostalih Herderove, Tuholski, Ninove, Andrićeve, Njegoševe, nagrade Vilenica...
“Prozraci 2” su nastavak istoimene knjige Svetlane Velmar-Janković. U njoj autorka u potpunosti rasvjetljava odiseju njene porodice kroz prilike i neprilike novog vremena i novog, socijalističkog režima, gdje je bilo malo ili nimalo mjesta za pripadnike poražene i omražene građanske klase. Zahvaljujući svojoj mladosti, bolje reći nedužnosti, odličnim ocjenama tokom školovanja i riješenosti da svojim radom i upornošću ne odudara od svoje generacije, Svetlana Velmar-Janković uspjela je da se izbori za svoje mjesto u novom poretku a da se ne odrekne ni svoje prošlosti, ni svojih najbližih. U okruženju književnih tradicionalista po završetku rata, Velmarova se sa grupom vršnjaka i literarnih istomišljenika (Bora Ćosić, Miodrag Protić, Zoran Mišić, Vasko Popa, Ivan V.Lalić) svrstava u moderniste, u čuvenu “rezervnu generaciju” u doba najtvrđeg socrealizma, i počinje da objavljuje svoje priče, kritike, oglede, prevode...
Trnovit put do samopotvrđivanja i uspjeha pratio je Svetlanu Velmar-Janković ponajviše zbog sudbine njenog oca, poznatog pisca Vladimira Velmara-Jankovića, koji je posle rata bio primoran da emigrira kao pripadnik Nedićeve vlade i “domaći izdajnik” osuđen u odsustvu na smrt. Ova knjiga sadrži obilje detalja o književnom životu bivše Jugoslavije. Jedan takav je i odlazak mlade delegacije pisaca kod Milovana Đilasa ili šala koju su mladi pisci priredili starijim piscima pozivajući ih telefonom i predstavljajući se kao Miloš Crnjanski (u to doba Crnjanski je bio u Londonu i bio mu je zabranjen ulazak u zemlju). Od svih pisaca koje su pozvali jedino je Desanka Maksimović bila hrabra i prihvatila poziv “lažnog Crnjanskog” da se sa njim sastane. U dodatku “Prozraka 2” priređivač Žarko Rošulj priključio je brojna dragocjena dokumenta, fotografije i pisma iz porodične arhive koja prate i ilustruju ovu jedinstvenu, dramatičnu životnu priču.
Svetlana Velmar Janković (1933-2014) rođena je u Beogradu gdje se školovala i živjela. Kao sekretar i urednik časopisa Književnost bila je i u uredništvu koje je vodio Eli Finci i u uredništvu koje je vodio Zoran Mišić. Dugo je godina uređivala, u Izdavačkom preduzeću Prosveta, edicije savremene jugoslovenske proze i esejistike. Osnovala je biblioteku Baština. Objavila je romane: “Ožiljak”, “Lagum”, “Bezdno”, “Nigdina” i “Vostanije”, eseje “Savremenici”, “Ukletnici”, “Izabranici” i “Srodnici” knjigu sjećanja “Prozraci”, zbirke pripovijedaka “Dorćol”, “Vračar”, “Glasovi”, “Knjiga za Marka” i “Očarane naočare”, monografiju o Beogradu “Kapija Balkana” i brojne drame. Dobila je mnoga značajna književna priznanja: Andrićevu nagradu, Ninovu, Mešinu, Ljubišinu, Neven...
Bonus video:
