IN MEMORIAM: UMBERTO EKO (1932 - 2016)

Simbolički kraj jedne ere

Kako će svijet izgledati bez Umberta Eka, i, uopšte, bez onih intelektualaca koji su vjerovali da ne mogu svaku nepravdu oko nas pokriti kakvom jeftinom dosjetkom ili “principijelnom” nezainteresovanošću?
108 pregleda 2 komentar(a)
Umberto Eko (Novine)
Umberto Eko (Novine)
Ažurirano: 04.04.2019. 19:31h

Malo je pisaca koji su toliko uticali na duhovna kretanja svoje epohe kao što je to slučaj sa Umbertom Ekom. Mislilac i lucidni teoretičar, koji se kultnom studijom “Otvoreno djelo” (1962), kao tridesetogodišnjak, uključio u najrelevantnije tokove mišljenja na Zapadu, jedan je od duhovnih džinova koji su presudno oblikovali našu epohu. 

Ipak, i pored epohalnog značaja njegovih teorijskih radova, knjiga koja je od profesora iz Bolonja napravila planetarnu književnu senzaciju, bila je upavo “Ime ruže”. Prvi izdavači kojima je Eko ponudio rukopis bili su puni komplimenata za njegovo književno umijeće, ali, uvjereni da knjiga koja se dešava u Srednjem vijeku, uz to je puna latinskih citata, nema šanse da bude - hit. Uprkos narativnoj matrici koja, u postmodernom duhu, priziva Konana Dojla i njegovog najslavnijeg junaka.

Izdavač Bompijani je odlučio da rizikuje. I isplatilo mu se. Knjiga je postala najveći hit druge polovine dvadesetog vijeka, ne samo književni, već društveni fenomen koji je interpretiran na mnogo načina. Bio je to apsolutni trijumf postmodernog duha poigravanja i citatnosti. Istovremeno veličanstven metaesej o smijehu i komediji nasuprot smrtnoj ozbiljnosti totalitarističke svijesti koju savršeno reprezentuje srednjovjekovna crkva i njeni monasi rasuti po manastirima i skriptorijima širom evropskog hrišćanskog svijeta. Žan Žak Ano je snimio i sjajan film - sa Šonom Konerijem u glavnoj ulozi, po Ekovom romanu.   

Nakon takvog uspjeha prvog romana - Ekov naredni književni čin se sa nestrpljenjem očekivao. Kada je Bompijani objavio da će na jesen 1988. izaći novi Ekov roman, “Fukoovo klatno”, zavladala je histerija u izdavačkom svijetu. Mnogi pisci su odložili objavljivanje već najavljenih romana ne želeći da budu žrtve nove medijske halabuke oko profesora Eka. Ipak, bar jedan pisac se nije “uplašio”.

Britanac Salman Rušdi objavio je upravo tada “Satanske stihove”. Zasigurno nije očekivao “medijsku kampanju” ajatolaha Homeinija, ali ona je učinila da “Fukoovo klatno” ode u drugi plan. 

“Fukoovo klatno” je donijelo Ekov ulazak u svijet teorija zavjere, mutnih izdavačkih manipulacija, jednog sveobuhvatnog poigravanja sa stvarnošću koje može biti pogubno. 

I kasnije je bila vidljiva Ekova namjera, profesorski refleks, nazovimo to tako, da svojim romanima tretira neki od zanimljivih društvenih ili istorijskih fenomena.  

U “Ostrvu dana pređašnjeg” u fokusu je bila jedna interesantna, prevratnička  epoha, kako bi Italo Kalvino rekao, “posljednje veliko doba ekscentrika”. Kao što je “Ime ruže” bilo omaž Konanu Dojlu, “Ostrvo” je spomenik podignut u slavu Danijela Defoa. 

Posljednja dva romana naslonila su se na duh “Fukoovog klatna”, odnosno temu fiktivne zavjere i načina na koji takve fikcije djeluju na stvarnost. 

“Praško groblje”, kao da je romaneskna razrada Kišove priče “Knjiga kraljeva i budala” iz “Enciklopedije mrtvih”. Ako ništa drugo, Eko potvrđuje sve magistalne pravce Kišove “rekonstrukcije” geneze monstruoznog falsifikata nazvanog “Protokoli sionskih mudraca”. Vjerovatno u istoriji ne postoji tekst čija su slova krvavija. 

U određenom smislu i “Nulti broj” se naslanja na taj duh potrage za Zavjerom, samo što je ovdje ispisan i zabavan metaesej o duhu novinarstva i modernog novinskog izdavaštva.

U “Nultom broju” Eko opisuje Italiju početkom devedesetih godina, na razmeđi dva politička doba. Rađa se medijska civilizacija koja ignoriše tzv. realnost. Istovremeno, jednom lucidnom narativnom igrom, ulazi u “novo čitanje” hladnboratovske Italije i njene politike. Iako se u “Nultom broju” vidi da je majstor umoran, i ovaj roman je izuzetan intelektualni i čitalački doživljaj. Posljednji roman Umberta Eka, na nedavno završenom Zimskom salonu knjiga, promovisan je u podgoričkoj Gradskoj knjižari. 

Ekova smrt je simbolički kraj jedne epohe. U kojoj je još bio živ i djelatan modernistički diktus o obavezi mislećeg bića da tumači i odgoneta svijet i njegove lavirinte. Kako će svijet izgledati bez Eka, i, uopšte, bez onih intelektualaca koji su vjerovali da ne mogu svaku nepravdu oko nas pokriti kakvom jeftinom dosjetkom ili “principijelnom” nezainteresovanošću? Nakon odlaska Sabata, Saramaga, Eka, Markesa i svih majstora koji nisu voljeli ćutanje... Koji su sebi postavljali ono ključno brehtijansko pitanje - što govorimo onima koji će doći poslije nas?   

Valja se podsjetiti: upravo je slavnim Ekovim romanom i započela (uglavnom legendarna) akcija Vijesti “Knjige su opet u modi”, kada je “Ime ruže” poklonjeno crnogorskim čitaocima, a samo sat vremena je bilo dovoljno da toga dana 30.000 primjeraka priče o Vilimu od Baskervila, o jereticima i inkviziciji, o slobodi i smijehu - uđe u crnogorske domove. Nastavak te akcije, u toku naredne decenije pokazao je da su knjige, zaista, opet u modi. Danas i knjižarska i izdavačka situacija u Crnoj Gori izgleda značajno drugačije nego kada su Vijesti krenule u ovu akciju, uvjeravane, čak i od naklonjenih prijatelja da je takvo pregnuće uzaludno. Na sreću, nismo povjerovali takvim slutnjama - ponekad je važno ne povjerovati čak ni prijateljima - a ostralo je - istorija.

Tih mjeseci, saradnica Vijesti, uvažena Branka Bogavac srela je slavnog pisca u Parizu. S ponosom mu je ispričala kako je njegova knjiga dočekana od crnogorskih čitalaca. Umberto Eko je, smješkajući se na informacije gospođe Bogavac, kazao da ga sve to raduje, i da bi volio doći u Crnu Goru, “makar plivajući”... Na žalost, nije došao, niti doplivao. 

Ali, njegove knjige su odavno “domaće” ovdje. Nakon Vijesti, posljednjih godina, revnošću koja se mjeri sa svjetskim centrima, njegove romane objavljuje podgorička Nova knjiga. Tako smo i “Praško groblje” i “Nulti broj” čitali kada i Ekovi čitaoci diljem Evrope.  

U svakom novom čitanju Ekovih knjiga ukazaće nam se razlozi zašto ga valja pamtiti. A za jednog pisca to je najbolje što mu se može desiti.