MOJ PARIZ (6)

Sena je velika učiteljica taštine ovoga svijeta

Deinstbier je pričao da ga fascinira Đilas i čudio se kako reformator nije rođen u velikoj slovenskoj naciji, ruskoj ili poljskoj, već u crnogorskoj zabiti
135 pregleda 0 komentar(a)
Mišel Fuko
Mišel Fuko
Ažurirano: 04.04.2019. 19:24h

Primakla se moja anabaza iz Praga u Pariz, na sezonsku zaradu.

Očistio sam  semestar starogrčkih studija na Karlovom univerzitetu i, uprkos tome što su mi jugoslovenske vlasti blokirale pristup kroz državnu kvotu, upisao  DAMU zahvaljujući češkoj zakonskoj olakšici promjene fakulteta.

Praksu sam obavljao u Vinohradskom pozorištu. Učio sam češki i gurao kulise na točkiće u komadu Richard III (češki najbolje učiš kad čuješ kako ga govori Shakespeare). Društvo mi je pravio drug sa godine, Petr Osolsobe. Poslije smo ljuštili  pivo u anredgraundu teatra.

Jedne večeri on me povuče za rukav prema stolu za kojim su sjedili  Václav Havel i Jirži Dienstbier, ljudi oko svoje pedesete, jedini podšišani - pušteni iz zatvora. Otac Petrov,  teoretičar Ivo Osolsobe, pripadao  je moravskom književnom krugu (braća Ludvig i Milan Kundera, pjesnik Jan Skácel i dr.), pa se Petr u praškim vodama osjećao svojim i upitao je li slobodno. 

“Mjesta ima kol’ko ti drago”, rekao je Havel sa gorkim sarkazmom (niko nije smio za njihov sto)  i primakao stolicu. Nosio je zelenu “vijetnamku”, jugoslovenski brend, i pušio jeftine cigare.  Pričao je drugu kako provodi dane na dači. Obiđu ga prijatelji i naprave rusvaj od boca i konzervi; neki bivši alkos, Kežoun, ili Kežan,  pomaže mu, s pregačom preko ruke do zore da  svinjac dovedu u red.

“Ti si, Vašek, malo nervozan”, oslovljava ga Dienstbier po nadimku.

“Jesam, ne podnosim nered!”

Havela je “ubio” glas da je ženskar, suknjar. Postao je šef države, izvio se u visine o kojim mi, obični pisci, imamo maglovite predstave.

Dienstbier je postao ministar ino-poslova Čehoslovačke. Svuda je pričao da ga fascinira Milovan Đilas i čudio se kako takav reformator  nije rođen u velikoj slovenskoj naciji, ruskoj ili poljskoj, već u  crnogorskoj zabiti “gdje ni koza nema šta da traži”. Uživao je prijateljstvo glasovite srpske  kuće Ribnikar.

Gospodina Havela sam vidio mnogo puta poizdalje, na demonstracijama u centru grada u zimu 1989/90, ali izbliza nikad više. U proljeće 2010. ukazala se šansa u Njujorku kad je Martin Palouš,  češki ambasador pri UN, pozvao pisce iz dip-kora na večeru u čast bivšeg predsjednika, ali je prijem kanceliran zbog slavljenikovog zdravlja.

Upisao sam godinu i poslednjeg dana juna 1985, već na njemačkoj teritoriji, izbio na auto-stop. 

Glad

Prva sedmica u Parizu  je najgora. Tada sam upoznao jedno od dubokih iskustava ljudskog života, glad.

Sobica u ulici Alésia dočekala me je prazna. Didier mi je ostavio  ključ ispod otirača i tri stvari na stolu: komad tvrdog sira, drugi i treći tom Histoire de la sexualité, koje je Daniel Defert objavio u dane autorove smrti i ceduljicu  dobrodošlice na kartončiću naše pekare: Bienvenue, Goyco!

Prvi tom Istorije seksualnosti, izdanje Gallimard 1976, i jedini  koji je Michel Foucault vidio za svoga života, ja sam prošle godine (1984) kupio odmah nakon piščeve smrti. Reprint izdanja druga dva toma, Le souci de soi (Briga o sebi) i L’usage des plaisirs (Uživanje slasti), Didier je sačuvao za mene. 

Prigrlio sam knjigu na prsa i zagledao se u svjetleći okean noćnog Pariza. Do prošlog juna je tu, u nekom od ovih kvartova, disao filozof koji je radikalizovao postmoderno mišljenje posmatrajući seks ne samo kao emociju nego kao iskustvo. Sahranjen je na nekom od ovih grobalja i ja, minorni došljak iz drugačijeg svijeta, epskog, sad imam tu privilegiju da  uz moje srce kuca prva rečenica Uživanja slasti: 

“Dajte da prihvatimo začas kategorije kao što su ‘paganizam’, ‘hrišćanstvo’, ‘moral’, ‘seksualni moral’”…

Baš kad sam pomislio da je sezona krenula, u pekari me je čekao hladan tuš. Novi gazda za mene nije htio  da čuje. 

Sjutradan sam obišao Rue Chapone. Vrata stana, koji sam prošle godine raščistio po nalogu Labuda Lakovića, nepoznati stanar zalupio mi je pred nosom. Ispičutira i plemić Genadij Arkadijevič (gazda ga je zvao svojim lakejem) nestao je bez traga. U Parizu se umire bez pripreme, brzo, preko noći.

Zalihe džebane, češki hljeb i komad francuskog sira, već su bile istanjene. 

Uveče sam zapucao  put  hotela u ulici Saint-Denis, ali našijence nisam našao. Osoblje me je gledalo kao da sam pao  s Marsa. Žene u toj ulici kupljene ljubavi, crne, bijele, mulatkinje, obraćale su mi se  fantastičnim govorom svoga tijela (puissance d’Éros), ali ja sam imao drugih briga kojima je dominirao strah od gladi.

Asfalt na desnoj obali Sene prvih dana jula  počeo je da vri. Uskočio sam u češke sandale od  svinjske kože i zapucao na trg Concorde. Tamo su već počeli da dižu skalameriju za ceremoniju  praznika Republike. Nažalost, poslovođa na skeli nije pokazao pretjeran interes za moje pjesničke kompetencije i od posla nije bilo ništa. 

Veliko i malo

Milost gladi, ali i lukavstvo, počiva u tome što ti ona privremeno skrene misli. 

Legija stranaca počela je svečani egzercir na trgu Concorde i ja sam strojevi korak vojnikâ elitne jedinice, visokih i bradatih, s redenicima i ratnim sjekirana na grudima, sa uniformom koja sugeriše snagu civilizovanog lava u divljem čovjeku, posmatrao bez daha. 

Taj pogled će, kasno noću, zapaliti mnoge stranice romana Ubistvo A. G. W. i gonjenje, na kom sam radio uprkos alarmu želuca. Zato je inspiracija te proze nepopravljivo legionarska i francuska; zato se nikad nisam pokajao; zato bih je opet pisao gladan i žedan.

Sve na desnoj obali bilo je veliko i moćno, dok je na lijevoj bila druga priča, uličice, zanati, izlozi s kolačima. U tom smislu Sena je velika učiteljica taštine ovoga svijeta. Ne znam rijeku koja je toliko ambivalentna. Uveče bih šibao vrelim tabanima, koja su nakon pet dana gladovanja lako nosila moj trup, iz istorijskog svijeta visokog zamaha u svijet  privatnih stvari malog čovjeka.

U samoći sobice  bio sam spreman na veliku preobrazbu, da pređem iz istorije (Jelisejska polja, Legija stranaca, Gran Palais),  iz veličine, koju Bokelji  ironično zovu grandeca, u moju utješnu malenkost, u minoritet mentalnih formi. 

Došav iz epskog svijeta, iz prepunjene patke istorije, gdje je sve retorički glamur, megdani, prekoračenje heroike, pogromi Osmanlija, epska neuroza Balkana, itd. itd., ja sam se našao na brisanom prostoru zapadne kritičke misli, gdje je za utvrđivanje razlike između velikog i malog u našem životu odgovoran intelekt slobodnog pojedinca, a ne nagvaždanje istorije. 

Moje srce se svrstalo na stranu svakodnevlja, uza sitnice, u sobici gdje je sve bilo minorno, mrve škurog hljeba, sandale od svinjske kože, osveta želuca, Foucault…