Nakon dvije knjige izvrsnih pripovijedaka (“Preostale priče” i “Sa druge strane noći”) Gordana Kuić se osmim romanom, “Romanom u slikama” vraća u epicentar vlastitog romansijerskog kosmosa. Ponovo je potekao roman-rijeka, započet prije tri decenije, ponovo su postavljena, produbljena i preispitana mnoga pitanja, teme i dileme iz dosadašnjeg impozantnog opusa ove književnice, zavrtjela se moćna i vitalna slika (su)života u kojem se poštuju razlike i cijene osnovne ljudske vrijednosti. “Roman u slikama” je priča o životu bitoljskih Jevreja i Roma, kao i Jevreja i Srba u Beogradu. Ali, nad iskonskom životnom energijom, nacionalnom, porodičnom i individualnom, nadvija se mračan oblak najstrašnijeg zločina u istoriji čovječanstva - Holokausta. “Roman u slikama” Gordane Kuić objavio je Vulkan.
Gordana Kuić rođena je 1942. u Beogradu. Završila je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i na Koledžu Hanter u Njujorku. Radila je kao savjetnik za engleski jezik u Američkoj ambasadi u Beogradu i kao administrator za engleski jezik u Istočnoj Evropi i za humanitarnu pomoć bivšim jugoslovenskim republikama u Sorosovoj fondaciji u Njujorku. Živi i radi u Beogradu i Njujorku. Dobitnica je brojnih književnih nagrada u zemljama bivše Jugoslavije. Djela su joj inspirisana majkom Blanki Levi i njenim sestrama, koje su potomci Sefardskih Jevreja na Balkanu. Njen najpoznatiji roman je “Miris kiše na Balkanu”, prvi put objavljen 1986, a u minuloj deceniji pretočen u televizijsku seriju i pozorišni komad. Ostali romani Gordane Kuić su: “Cvat lipe na Balkanu”, “Smiraj dana na Balkanu”, “Duhovi nad Balkanom”, “Legenda o Luni Levi”, “Bajka o Benjaminu Baruhu” i “Balada o Bohoreti”.
Kako je nastajao vaš novi roman, „Roman u slikama“?
- Nastajao je na za mene neobjašnjiv način kao uostalom i svih mojih ostalih sedam romana. Počelo je sve od jedne promocije monografije o dobitnicima ordena Pravednika među narodima. Na toj promociji sam čula priču koja me je zanijela. Kasnije, roman se rađao u mislima, potom u bilješkama, onda u čitanju i proučavanju istorijskih, geografskih, običajnih materijala naroda o kojima sam pisala, a najzad u samom pisanju. I sve je to trajalo malo više od tri godine. A sad kad pomislim, moglo je još tri, jer ja nikad nijesam zadovoljna krajnjim rezultatom svog djela.
Ima li u ovoj knjizi fragmenata vaše porodične priče?
- Nema. Mada, ako se balkanski Jevreji i balkanski Srbi shvate kao dvije velike porodice onda svakako ima, jer je moje porijeklo jevrejsko i srpsko. Ujedno, mnoge slične predratne, međuratne, ratne i poslijeratne priče su se isplitale na našem tlu, stoga i mnoge porodice mogu naći sličnosti sa događajima koje opisujem. Nažalost, rat kao odrednica svih balkanskih vremena nikako da nestane.
Je li istinita priča o sefardskoj djevojčici Hani Koen koju je majka Perla povjerila Romima na čuvanje, kako bi izbjegla Holokaust? Šta nam možete reći o tom plemenitom podvigu Roma?
- „Istiniti su najnevjerovatniji djelovi ove pripovijesti, oni za koje se kaže da su mogući samo u romanima“ - istakla sam na početku svoje priče. Svakako, mjesto, licnosti, imena i događaji su drugačiji, ali je istina da je Hajrija Imeri Mihalji proglašena 1991. godine za Pravednika među narodima. Najviše odlikovanje države Izrael dodijeljeno joj je jer je spasila jedan jevrejski život, život djevojčice Stele, za vrijeme Holokausta, djevojčice koju je njena majka, jedna od rijetkih preživjelih, pronašla u sirotištu. Sve ostalo je fikcija.
Paralelno sa pričom o porodici Koen, teče i priča o beogradskoj porodici Konforti, Jevrejima sa Dorćola. Kako se njihove sudbine ukrštaju?
- Sudbine bitoljskih Kalderona i Koena i beogradskih Konfortija u prvom dijelu romana se razvijaju uporedo, ali poslije rata igrom slučaja Hana Koen srijeće Arona Konfortija i između njih, oboje skrivanih i preživjelih, razvija se duboka ljubav koja se završava brakom i njihovim odlaksom u prapostojbinu, Izrael.
Aron Konforti, jedini preživjeli član ove porodice spasao se zahvaljujući porodici njegovog školskog druga, Predraga Anastasijevića, kod kojih se krio tokom perioda okupacije. Čini li vam se da su u zlo doba ljudi plemenitiji i spremniji da pomognu drugima?
- Mislim da neću pogriješiti ako kažem da dobrota uvijek postoji u čovjeku, ali je u zlim vremenima primjetnija. Isto tako opstaje, nažalost, i zlo u čovjeku, a ono bukne kada se istorijske prilike tako sklope da mu daju povoljno tlo za uspješan rast. Vremena bjesomučnih i bespredmetnih progona i umorstava su bezbrojna, ali pomenuću samo kao primjer inkviziciju i nacizam.
U jednom dijelu romana jedna od junakinja kaže: „Svaka promjena vlasti, ma koliko bila dobra, sa sobom nosi velike nepravde“? Kako to tumačite?
- Prelazak sa kapitalističkog uređenja na socijalističko donio je potpunu zamjenu svih postojećih društvenih pravila pa samim tim i brisanje čitavog jednog staleža koji je u prethodnom uređenju bio vodeći, a u novom gotovo nepostojeći, ili, na dnu društvene ljestvice. Sve revolucije svih vremena u mnogim državama donijele su slične tragične promjene.
U „Romanu u slikama“ ste dali lijep portret grada Bitolja, nekadašnjeg Monastira. U njemu su od 16. do 20. vijeka živjeli mnogi znameniti Sefardi. Grad je u međuratnom periodu izgubio na značaju. Zašto?
- Mada je u XIX vijeku nazivan „konzulskim gradom“ jer je imao dvanaest konzulata evropskih zemalja unutar svog bogatog centra, početkom XX vijeka Bitolj je izgubio na značaju zato što su se trgovački putevi promijenili. Stanovništvo, uključujuci i Jevreje, naglo je osiromašilo te se u velikom broju iselilo otišavši „u pečalbu“. Besposlica, ratovi, pogotovo Prvi svjetski rat, kada je Bitolj bio u središtu ratnih operacija i razoren bombardovanjem, sve je to stvorilo od bitoljskih Sefarda najsiromašniju jevrejsku zajednicu u Kraljevini Jugoslaviji. Uprkos nepovoljnim prilikama, broj Jevreja je počeo rasti poslije Velikog rata i ujedinjenja južnoslovenskih zemalja kada je Skoplje postalo sjedište Vardarske banovine.
„Roman u slikama“ je knjiga o Holokaustu, ali isto tako i knjiga o ljudskoj dobroti. Koliko su vama, kao spisateljici bliske ove teme?
- U mojih osam romana i pedeset priča ovo je prvi put da se bavim temom Holokausta. Ipak, ne bih rekla da je „Roman u slikama“ knjiga samo o Holokaustu, mada shvatam da se dobija takav utisak jer je Holokaust sam po sebi toliko nevjerovatan, toliko neuporedivo užasan da ostaje najmarkantniji u sjećanju čitaoca. Moram priznati da mi je ljudsko zlo oličeno u nacizmu i Holokaustu uprkos pokušajima da ga preko literature, ispovijesti preživjelih i filmova razumijem, ostalo i dalje neprihvatljivo poput nečega sto vam je opisano stotinu puta, ali ga vi nijeste vidjeli i ne možete da ga zamislite, pa zbog toga i prihvatite. Ipak, nadam se (ali često i sumnjam) da postoji tanani balans između dobra i zla u čovjeku. Zasija ponekad na mračnom nebu jasna zvijezda dobrog djela, pojavi se svjetlost na kraju tamnog tunela - ali rijetko.
„Roman u slikama“ je veoma filmičan. Obzirom da su u nekoliko minulih godina veoma uspješno ekranzovana vaša dva romana „Miris kiše na Balkanu“ i „Cvat lipe na Balkanu“, da li imate ponuda za novi roman?
- Ne, nažalost, nemam. Ipak, kada bih ja mogla da biram, voljela bih da se snimu „Smiraj dana na Balkanu“ pa da se na taj način prva trilogija zaokruži.
Transport od Bitolja do Treblinke
U „Romanu u slikama“ bavite se sudbinom Sefarda iz Bitolja, tokom Drugog svjetskog rata. Kakva je istorija sefardskih Jevreja u Makedoniji?
- Povijest sefardskih Jevrjea u Južnoj Srbiji, naime, Makedoniji, tokom Drugog svjetskog rata je, rekla bih, više nego tragična. Pošto je cio region Južne Srbije potpao pod vlast Bugarske, saveznice sila Osovine, naređenje je glasilo da se svi Jevreji moraju zbrisati sa lica zemlje što je i učinjeno. Osim malobrojnih koji su na vrijeme pobjegli, svi Jevreji Bitolja i Skoplja (njih oko osam hiljada) bili su transportovani iz sabirnog centra „Monopol“ u Treblinku, logor smrti u Poljskoj. Transport u stočnim vagonima je započeo 22. marta 1943. godine po hrišćanskom kalendaru, a 15. adara 5703. godine po jevrejskom kalendaru na jevrejski praznik Susan Purim, i trajao oko osam dana. Treblinka nije bila koncentracioni logor poput Aušvica, Dahaua, Bergen Belsena i mnogih drugih, već logor uništenja. Operacija Rajnhart, najsmrtonosnija faza potpunog satiranja jednog naroda, koja je utkana u nacisticko „konacno rješenje jevejskog pitanja“, tokom postojanja Treblinke od samo nešto više od godinu dana je u krematorijumima odnijela 900.000 jevrejskih zivota i 6.000 romskih.
Bonus video:
