What do you do with a Kerouac/ But go back and back to the sack/ with Jack/ How do you know when Jack/ has come?/ You look on your pillow and/ Jack is gone…
Barbara Barg
U međuvremenu nas je dobri Nebojša Adžić - sekretar Sekretarijata za uređenje prostora i zaštitu životne sredine u Opštini Nikšić (u slobodnom vremenu predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore) - obradovao vrlo zanimljivim tekstom u kome sa svih strana, vrlo detaljno i vrlo prilježno - razmatra fenomen izgradnje velelepnog poslovnog objekta - nebodera od 12 spratova (to vam je nekih pedesetak metara u visinu) - neposredno uz Hotel Podgorica, u Podgorici.
Nebojša o neboderu!
Dakle, gospodin Adžić je očigledno osjetio potrebu da na trenutak izađe iz tijesnih službenih uloga koje su mu dodijeljene - uloga koje vrlo odgovorno i uspješno obnaša, svakako treba naglasiti - i da nam otvoreno kaže što misli o pomenutom problemu - što nije baš uobičajeno na ovim našim nesrećnim prostorima.
Ako se uporede zvanične izjave gospodina Adžića - kao predsjednika SACG - po pitanju ideje o izgradnji nebodera uz Hotel Podgorica - i nezvanične izjave gospodina Adžića - po istom pitanju - koje iznosi u ulozi slobodbog građanina male, ali časne i poštene Države Crne Gore - osjeća se stanovita diskrepancija - osjeća se stanoviti nesklad.
Zvanični Adžić osuđuje namjeru da se baci sijenka na Hotel Podgorica - jer se, kako kaže, radi o "jedinstvenom, vrhunskom arhitektonskom ostvarenju, po kome su poznati i grad Podgorica i država Crna Gora na široj arhitektonskoj mapi" - dok nezvanični Adžić naginje (hinjenom, rekao bih) defetizmu - kao da želi da ostavi utisak da ne vjeruje u spas Hotela Podgorica - pritom jedva susprežući jecaj u grudima.
"Ne treba se sjekirati", piše nezvanični Adžić, "potrudite se da što prije napravite par dobrih fotografija sa druge strane obale (mislim da hoće da kaže - sa druge obale rijeke Morače - op.a.) i da redovno dolazite na javne rasprave prilikom izrade planskih dokumenata (mislim da hoće da kaže - na javne rasprave koje su sastavni dio demokratskog, transparentnog procesa usvajanja planskih dokumenata - op.a.)".
Adžić je mudar čovjek, da se razumijemo - i duhovit - i prezire crno-bijele slike - bez nijansi - jer su upravo hiljade nijansi sive prava slika problema zvanog Hotel Podgorica - kao i aktuelnog CG trenutka.
Otud i taj njegov naizgled bolećiv stav - koji odiše nekom prirođenom rezignacijom.
Adžićev tekst je naslovljen "Mislili smo da se investitor šali" - imate ga na sacg.me, u kompletu sa navodnicima - i jedina mu je mana, ako mene pitate, što se čarobni pojam - arhitektura - pojavljuje 15 puta, u raznim izvedenim oblicima - što je ipak previše. OK je pomenuti svima nama najdražu arhitekturicu dva-tri puta u tekstu, ili pet-šest puta - ali ne treba pretjerivati. Arhitekturica je u CG duboko na marginama društva. Što se tiče čarobnog pojma - urbanizam - Adžić je osjetno štedljiviji - koristi ga u tekstu samo dva puta, što je vrlo simptomatično - pogotovo ako imamo u vidu da je naš problem poglavito generisan u domenima urbanističkog planiranja - a ne arhitektonskog projektovanja.
Adžićev tekst mi se sviđa, moram priznati - ako izuzmemo nekoliko nespretnih, niskih udaraca na račun mlađeg kolege - apsolutno nepotrebnih udaraca, dodao bih - i par isforsiranih stavova u ime odbrane kolegice, koja bi se, ubijeđen sam, bolje branila sama (od sebe - jer nju, u suštini, niko drugi i ne napada) - te stanoviti ushit, karakterističan za autore koji imaju više esejističkog samopouzdanja nego iskustva u pisanju eseja.
Da li se u tekstu, falim te bože, osjeća i blagotvorni uticaj finih alkoholnih isparenja, ili pak griješim? Vjerovatno griješim.
Autor nam (svima nama - "svima vama", kako kaže) čak preporučuje, uz precizno odmjerenu dozu cinizma - da ponovo pročitamo knjigu "Pouke Las Vegasa" (Robert Venturi, Denise Scott Brown, Steven Izenour: Learning from Las Vegas, 1972.) - ali, nažalost, ne obrazlaže preporuku - koja bi se sastojala, kladio bih se, u činjenici da se autori te knjige, u najkraćem, ne zgražavaju nad tzv. let 'er rip logikom urbanog razvoja Las Vegasa - što bi značilo, otprilike: ako neko želi da gradi - bilo što, bilo gdje u Las Vegasu - treba ga ohrabriti da počne da gradi što prije - odmah! - najbolje iz ovih stopa! - i da to što želi da gradi bude što veće, što više i što blještavije.
Kvaka je u tome što Podgorica, za razliku od Las Vegasa, baštini barem pet vjekova kontinuiranog i vrlo specifičnog urbanog razvoja, vjerovatno i koji vijek više - što može, ali i ne mora nikoga da obavezuje - nikako da se dogovorimo oko toga, evo već 70 godina.
Kana Radević je, recimo, osjećala tu obavezu - i umjela je da se nosi sa njom, na fascinantan i neponovljiv način - dok Sonja Radović Jelovac, autorka projekta nebodera od 12 spratova uz Kanin Hotel "Podgorica", osjeća drugu vrstu obaveze - koja rezultira, ako mene pitate, vrlo vještim podilaženjem investitorovim smiješnim iluzijama da je par neboderčića dovoljno za ufur u tzv. globalni ekonomski klub.
Kad smo već u zoni ljute arhitektonske teorije - gospodinu Adžiću - i ostalima - toplo preporučujem opus američke teoretičarke Keler Isterling (Keller Easterling) - pogotovo naslove Enduring Innocence - Global Architecture and Its Political Masquerades i Extrastatecraft: The Power of Infrastructure Space (ovi naslovi, nažalost, nisu prevedeni na četvoroimeni jezik) - pa kad usvojite koncepte poput duty free spatial product - ili panda - javite se da ozbiljno porozgovaramo o svemu.
And now for something completely different...
Neke važne stvari koje se tiču Hotela Podgorica moramo da ponovimo:
Odluku o izradi Izmjena i dopuna DUP "Rekreativno-kulturna zona na obali Morače" - južni dio, potpisao je vrli Miomir Mugoša, tada aktuelni Gradonačelnik Podgorice - 16. marta davne 2010. godine - to mora da se zna. Izmjene i dopune su bile usvojene od strane Skupštine Glavnog grada 29. novembra 2012. godine - i u tom kobnom trenutku nisu više postojale nikakve realne smetnje da časni Žaro Burić (Normal Tours d.o.o.) ostvari svoj naum o izgradnji cca 5.500 m2 uz Hotel Podgorica - i to mora da se zna.
Ako svoje slobodno vrijeme provodite listajući stare jugoslovenske arhitektonske časopise - onda znate i da na teritoriji Crne Gore ne postoji opjevanije arhitektonsko ostvarenje od Hotela Podgorica.
Čak se ni Sanja Lješković Mitrović, u vrijeme kada je bila zamjenica ministra održivog razvoja i turizma, nije libila da iznese stav da je Hotel Podgorica "prepoznat kao vrhunsko ostvarenje arhitekture, zbog čega je potrebno sa velikom pažnjom prići planiranju objekta namjene centralne djelatnosti (turističko-poslovni objekat)" - što je zapravo eufemizam za Burićevih velelepnih cca 5.500 m2 nečega uz Kanin stari hotel.
Nastavak u sljedećem broju.
Bonus video:
