Imaginarni Balkan bugarske povjesničarke nastanjene u Americi Marije Todorove, smatra se temeljnom knjigom o balkanizmu u kojoj su trasirana sva problemska mjesta reprezentiranja i zamišljanja Balkana tijekom povijesti. Iako su prije njezina objavljivanja 1997. postojali tekstovi na tu temu, poput onog o 'reproduciranju orijentalizama' Milice Bakić Hayden i Roberta Haydena ili o predodžbama o istočnoj Europi Larryja Wolffa, ova se knjiga uobičajeno navodi kao pionirski rad o balkanizmu. Također, iako su nakon nje objavljena mnoga zapažena djela slične tematike, kao zbornik 'Balkan kao metafora' u izdanju Beogradskog kruga, i iako se iskristalizirao niz zanimljivih autora/ica s novim uvidima i tumačenjima, Todorova je ostala do danas glavni autoritet za balkanizam. Njena knjiga napokon je izdana u Hrvatskoj kod Naklade Ljevak.
Pozicija jest zaslužena, ali i opterećujuća. S jedne strane, od Todorove se očekuje nerealna razina upućenosti u temu i nadnaravna sposobnost razumijevanja svih specifičnosti balkanskih društava. S druge, svako nekritičko veličanje i monopol autoriteta na određenome polju znači smanjenje mogućnosti dijaloga s drugima. Da bismo to izbjegli, 'Imaginarni Balkan' bolje je odrediti kao temeljnu knjigu o balkanizmu koja je potaknula daljnja istraživanja, ali nije interpretacijski iscrpila kompleksnu temu. Osim u ranom dijagnosticiranju balkanizama, doprinos Todorove sastoji se i u interpretacijskoj sustavnosti, analitičnosti i prepoznavanju ključnih povijesnih reprezentacijskih procesa. Ukratko, bez Todorove nije moguće misliti Balkan, ali je, nakon nje, jako važno dalje misliti i otkrivati Balkan samostalno.
Ni Istok ni Zapad: prokletstvo raskršća i mosta
Teorija balkanizma inspirirana je orijentalizmom i tipom analize reprezentacija i predstavljanja Orijenta kakvu je majstorski iznio Edward Said u studiji 'Orijentalizam'. Iako Todorova na početku knjige insistira na temeljnoj razlici između Orijenta i Balkana - prvi je za nju imaginativan i značenjski fluidan prostor, dok je drugi konkretna geografska regija pa je moguće nasuprot imaginacijama razmišljati i o realijama - i jasno poručuje 'balkanizam nije podvrsta orijentalizma', dodirne su točke između ovih autora brojne.
I dok u osnovi svakog orijentalizma stoji uvjerenje o temeljnoj dualnosti i nepomirljivosti Zapada i Istoka/Orijenta, i balkanizam podrazumijeva stav da su Balkan i Europa suštinski odvojeni i suprotstavljeni, tj, po Todorovoj, da je Balkan dvosmislen: polurazvijen, poluciviliziran, poluorijentalan. Uvijek između, na pola puta, i raskršće i most, ni Istok ni Zapad, ne Drugo, nego 'nepotpuno ja', ukratko: Europa-koja-to-nikada-neće-postati.
Predodžbe, naracije i imaginacije o Balkanu na Zapadu intenzivno se stvaraju zadnja dva stoljeća, no opisi Balkana, značenjski neutralniji, datiraju i iz ranijeg vremena. Najučestaliji balkanizmi (bure baruta, kotao povijesti, prostor vječne mržnje) koji su još aktualni i koji su se osobito snažno reaktivirali u 1990-tim zapravo su se učvrstili u javnoj sferi u vrijeme Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, od kada dominira zamišljanje Balkana kao prostora nasilja, etničke mržnje, tiranije, zaostalosti, primitivizma, prijetvornosti, prevare i sl. Projiciranje zla, siline negativnih, čak demonskih (vampirizam) karakteristika na cijeli prostor i uvjerenje da svaki stanovnik tog prostora nosi sjeme barbarstva varirat će se u različitim inozemnim (novinskim, političkim, kulturnim) tekstovima s nevjerojatnom lakoćom tijekom cijelog stoljeća. Nasilje i divljaštvo su se naturalizirali i dobili status 'općih istina', trajnih i nepromjenjivih esencija Balkana. Pitanja: kakva je mentalna slika Balkana, kako objasniti njezinu nepromjenjivost i kakav je njezin odnos prema stvarnosti u središtu su 'Imaginarnog Balkana'.
Realnost Balkana
Perspektiva iz koje Todorova analizira i kritički preispituje taj golemi imaginarij je prvenstveno historiografska, čime ona unosi dragocjenu povijesnu optiku u ponekad “lebdeću teoriju“ te prizemljuje neke apstraktne analize diskursa, reprezentacija, odnosa moći i hegemonija. Dubinska historičnost Todorove jasno se iskazuje u poglavlju 'Realije' u kojem prikazuje realnost Balkana nasuprot svih imaginacija koje su o njemu tijekom povijesti stvarali ljudi izvan Balkana i koje su zatim i sami Balkanci prihvaćali kao vlastita određenja.
Balkan kao jedinstvena regija temelji se, po njoj, na zajedničkom povijesnom naslijeđu, pri čemu je, zbog trajanja i rasprostranjenosti, ključno naslijeđe Osmanskog Carstva i zatim Bizanta. Pri tome ona uvodi važnu distinkciju između osmanskog naslijeđa u kontinuitetu i percepcije toga naslijeđa danas koja je slična u svim balkanskim državama, većinom negativna i uvjetovana nacionalnim naracijama. Todorova ovdje, kao i kasnijim radovima, afirmira pojmove regije, povijesnog naslijeđa i pamćenja (važna su i njena razmatranja o Srednjoj Europi) kao svojevrsne odgovore na dominaciju etničkih, nacionalnih principa u današnjim balkanskim društvima. U podlozi je njezina djela, kao i većine drugih promišljanja balkanizama, kritika nacionalizma i svakog esencijalizma te inzistiranje na hibridnosti balkanskih identiteta.
S obzirom na to da osmansko naslijeđe fundira cijeli prostor, Todorova u balkanske zemlje uključuje Albaniju, Bugarsku, Grčku, Rumunjsku i većinu bivših jugoslavenskih republika, uz iznimku Slovenije u kojoj, smatra, to naslijeđe nije ostavilo traga. No, u kasnijem tekstu iz knjige 'Balkan Identities: Nation and Memory' to ispravlja i Slovence vraća na Balkan. I inače u 'Imaginarnom Balkanu' je donekle zapostavljen kompleks doživljavanja Balkana u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije te složen odnos prepletanja i sukobljavanja balkanskog i mediteranskog specifikuma koji je karakterističan za hrvatske, bosanske i crnogorske krajeve.
Todorova na domaćem terenu
Iako je tek sada, dvadesetak godina nakon objavljivanja prvog izdanja, 'Imaginarni Balkan' preveden na hrvatski, uvidi Todorove i teorija balkanizma dobro su poznati u ovdašnjim društveno-humanističkim krugovima. Za dobru recepciju na ovim prostorima zaslužan je Ivan Čolović, urednik Biblioteke XX vek u kojoj je 'Imaginarni Balkan' objavljen dvije godine nakon izvornika. Iako je knjiga u Srbiji imala znatniji odjek i utjecaj, kao što je uostalom tamo i balkanistika (dijelom nacionalistički dekontaminirana) razvijenija, to se izdanje moglo nabaviti i u Hrvatskoj. Todorova je pak još 1996, neposredno prije objavljivanja knjige, održala predavanje u Zagrebu koje je potaknulo etnologinju Dunju Rihtman Auguštin da napiše članak za tadašnji Goldsteinov Erasmus pod naslovom „Zašto i otkad se grozimo Balkana?“ Na tragu svojoj pronicljivih etnoloških analiza hrvatske svakodnevice, Rihtman Auguštin je opisala aktualne bitke za novi nacionalni identitet i potrebu hrvatskih političkih i kulturnih elita da pobjegnu s Balkana i konačno nakon 'tisućljetnog hrvatskog križnog puta'jednom zauvijek 'uđu u Europu'.
(tportal.hr)
Bonus video:
