PIŠČEVIM STAZAMA NIKO NE IDE

Hercegnovski susreti pisaca: Crna Gora se nije odužila Laliću

Lalić je bio ranoranilac. U jutranjim satima je šetao pored mora, šetalištem Pet Danica, a i pisao je prije podne, uglavnom do 11 časova
151 pregleda 1 komentar(a)
Mihailo Lalić, Foto: Vijesti online
Mihailo Lalić, Foto: Vijesti online
Ažurirano: 14.01.2016. 18:32h

Herceg Novi je odavno zaboravio na Lalića. Nije obilježena ni neka od onih brojnih Lalićevih staza, kojima je on hodio gradom i oko grada. Nije održano, sve do nedavno, ni jedno njegovo veče, ni podsjećanje na njega. Jednostavno, uporno ćutanje... Slično ćutanje je i Crnom Gorom, koja živi u Lalićevom djelu”, kazao je književnik Miraš Marinović koji se sa Lalićem upoznao i počeo družiti u Herceg Novom osamdesetih godina prošlog vijeka.

Martinović se sjeća da mu jednom u Herceg Novom, Stevan Raičković rekao kada bi iz Lalićevog djela neko izdvojio sve poetske pasaže to bila velika poezija.

“Crna Gora se nije odužila svom velikom piscu. Njegove se knjige ne objavljuju. Kod drugih naroda, pisac takovog formata, bio bi predmet univerzitetskih izučavanja. Lalićeva zastupljenost i u srednjoškolskim i univerzitetskim udžbenicima je više nego skromna. Lalićevo djelo traži nova čitanja i nova tumačenja, ozbiljna estetska vrednovanj”, tvrdi Martinović.

Ne sjeća se detalja prvog susreta sa Lalićem, ali pamti da je imao tremu. “Ne mogu da se sjetim ni ko nas je upoznao, tek znam da sam, došao u njegovu kuću, koja se nalazila na obali mora, na Šetalištu Pet Danica, koje danas, na žalost, nema.”

Ona zemljačka nota , Lalić i Martinović su iz Vasojevića, njihova sela Trepča i Kralje dijeli petnaestak kilometara, imala je značajnu ulogu, pa su se brzo i zbližili. Martinović se sjeća nekih detalja, koji sa ove distance, mogu biti dragocjeni, za one koji se bave, ili se budu bavili Lalićem.

“Prilikom svakog dolaska, Lalić bi obavezno rekao supruzi Mileni: Daj Mirašu da nešto jede. Nemaština sa kojom se suočavao u ranom djetinjstvu, vjerovatno je kod njega proizvela strah od gladi. Naš, crnogorski sindrom”.

“Lalić je bio ranoranilac. U jutranjim satima je šetao pored mora, šetalištem Pet Danica, a i pisao je prije podne, svakodnevno, uglavnom do 11 časova. Od tada je primao posjete. Često su mu dolazili:Dušan Kostić, koji je živio i Radonja Vešović, koji je povremeno boravio u Novom. I sam sam bio u prilici da ponekad pisustvujem, a pomalo i učestvujem, u debetama koje su vođene u Lalićevom domu. Povremneno je dolazio i Miloš Vulević, koji bi kod Lalića boravio po nekoliko dana. Uzajamno su se i voljeli i poštovali, a nadasve razumijevali. Ti susresti su rezultirali sa dvije Vulevićeve dragocjene knjige o Laliću .

Popodne je odlazio u šetnju u oklona brda. Sa obaveznom bocom vode u torbi. Imao je on svoje uhodane- Lalićeve staze, koje su odvano zarasle u zaborav i travu. Niko njima ne ide, niko ih ne pominje”, sa sjetom se sjeća Martinović. Ističe da mu je žao što što nije ozbiljnije bilježio susrete sa Lalićem, po danima i godinama. “Sada bi to bila dragocjena građa. Ali kad smo mladi imamo drugačiji i nonšalatniji odnos prema savrmenicima, pa i tako gorostasno velikim, kakav je bio Mihailo Lalić.”

“Lelejska gora”, ideja nastala u Ljubaštici, ispod Komova

Martinović se sjeća kako je jednom Laliću kazao da je “ Lelejska gora” njegovo najbolje djelo. “Poćutao je: i ovoga puta one njegove ćutnje prije svake izgovorene riječi!, a onda je rekao: Ti tu knjigu voliš zato što si pjesnik”. Tražio sam da mi je potpiše, što je on učinio.

Tada mi je rekao kako je “Lelejsku goru” počeo pisati u Ljubaštici, ispod Komova, gdje je jednog ljeta došao na godišnji odmor. U komskim gorama mogla je i sinuti ideja o jednoj takvoj knjizi.

“Lelajska gora postoji - ne kao geografski, nego kao mitski pojam”, rekao je u jednom razgovoru, o svom sigurno najznačajnijem romanu, koji u fresci njegovih romana, zauzima centralno mjesto, zračeći neugasivom svjetlošću i vanvremenom snagom”.

“I dok vodimo ovaj razgovor , vidim Lalića, kako krči i otkriva zarasle staze, kroz zaborav i vrijeme”, primjećuje Martinović.

U Herceg Novom više nema Lalićeve kuće, ne zna se ni šta se desilo sa njegovom bibliotekom

Martinović ističe da lokalna vlast u Herceg Novom nije imala sluha, da otkupi kuću nakon smrti velikog pisca i bar njen dio posveti sjećanju na Lalića.

“Kada sam devedesetih godina prošlog vijeka, nakon što sam saznao da je kuća na prodaji, pozvao Lalićevu suprugu, koja je tada bila u Beogradu, i pitao je: Zar ćete prodati kuću? Podrazumijevajući tu njen značaj i nevjerovatnu činjenicu da tako nešto otuđi. Postoje dragocjenosti, čija je vrijednost neprocjenjiva, a Lalićeva kuća je bila takva dragocjenost!

“Ukoliko je država zainteresovana da je otkupi kao budući spomen-dom, mi ćemo je prodati državi. A ako ne, onda ćemo je prodati ko bude zaintresovan za njenu kupovinu”, rekla mi je Milena. Međutim, kuća nije prodata. Na mjestu stare, Lalićev zet, muž njegove kćerke, podigao je novu kuću. Ne znam šta je bilo s bibliotekom, Lalićevim knjigama i Lalićevom zaostavštinom.

Preporučujemo za Vas