ARHITEKTURA: UGROŽENO JE IZUZETNO DJELO SVETLANE KANE RADEVIĆ

Praksa koja satire ključne spomenike

Naravno da u CG postoje institucije koje bi trebalo da se bave zaštitom vrhunske arhitekture recentnijeg datuma nastanka - ali te institucije, izgleda, postoje samo na papiru, nažalost...
111 pregleda 2 komentar(a)
Hotel Podgorica, Foto: Ivan Jovićević
Hotel Podgorica, Foto: Ivan Jovićević
Ažurirano: 09.01.2016. 14:45h

Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto/ u očima onih koji ne znače ništa.

Mirko Kovač, "Molitva za intelektualce", Uvod u drugi život, 1983. 

Kad me pitaju u čemu je problem sa poslovnim neboderom od 12 spratova koji je dr Sonja Radović Jelovac, dipl. ing. arh. - vrgla da gradi na pola metra od Hotela Podgorica u Podgorici - za Buriće, Jelenu i Žarka - krenu mi suze na oči.

Hotel PG je podignut davne 1967. godine, po projektu arhitektice Svetlane Kane Radević. Predviđeno je da radovi na novom ne-daj-bože-neboderu budu okončani 1. maja 2017. godine - što će reći da u teoriji postoji varijanta da će se 50. godišnjica starog hotela proslaviti otvaranjem novog poslovnog nebodera u njegovoj neposrednoj blizini - najneposrednijoj blizini - ako u međuvremenu ipak ne pobijedi razum - što nikako nije izvjesno, naravno, jer ako razum nije pobijedio u ovih 48 godina, nisu neke šanse da će pobijediti u nekoliko narednih mjeseci.

Ali ne treba posustajati - to nikao ne!

Dakle, u čemu problem, molim vas?

"O djelu Svetlane Radević izrečeno je već kompetentno mišljenje", piše Pavle Mijović u eseju "...trenutak radosti", objavljenom u knjizi "Ozloglašeno nasljeđe" (Cetinje, 1971.). "Ostaje nedorečen izraz jednog grada kome se tako dugo bila zamela sopstvena likovna vrijednost da je tek ovom nagradom postala svima očevidna (Nagrada "Borbe" za 1967. godinu - op.a.). Riječ je o sublimiranju u projektu "osjetljivog ambijenta" - vrlina jednospratne istorijske arhitekture stare podgoričke varoši. Naslonjen na vjekovima isprobano urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, prema kome je obrnut licem, projekat je istovremeno dat u formama maksimalno prilagođenim najmodernijim zahtjevima funkcionalnosti i tehnologije materijala. Tako otkrivena stara fizionomija grada u projektu novog djela ne pokazuje se više kao ukleta, kako se do nedavno tretirala u generalnom urbanističkom planu Titograda, već kao pogođena komponenta savremene izgradnje".

Izvjesno je, dakle, da je Kana Radević Hotelom PG uspjela da ukaže na problem utkan u sam karakter Titograda - problem uspostavljanja zdravih relacija sa prošlošću - i to na najznakovitijem mjestu - "u trougaonom spoju", kako kaže Pavle Mijović, sva tri dijela "aglomeracije Titograda". I nije Kana Radević samo ukazala na problem - ponudila je i savršeno rješenje. I zar nije apsurdno, ako sve to imamo u vidu, što se sada, nakon skoro 50 godina, ispostavlja - baš na primjeru tog savršenog rješenja - da nikada nismo vjerovali u zdrav odnos Podgorice prema Titogradu i staroj Podgorici. Zato taj nesrećni neboder, baš na tom mjestu - nije ništa drugo do sprdačina na račun kompletne prošlosti - kompletne podgoričke, titogradske, pa opet podgoričke arhitektonske kulture i misli. 

Ako u tome nije problem - onda stvarno ne vidim u čemu bi mogao da bude problem.

Problem je zapravo u svemu - to je odgovor najbliži istini - uz konstataciju da apsolutno ništa u ovoj našoj žalosnoj Državi CG ne stoji između vrhunskih spomenika arhitektonske kulture iz posljeratnog perioda - iz perioda tzv. konsolidovane moderne - i vesele investitorske ekipe koja te spomenike danas polako satire - jedan po jedan - i to s užitkom, reklo bi se.

Naravno da u CG postoje institucije koje bi trebalo da se bave zaštitom vrhunske arhitekture recentnijeg datuma nastanka - ali te institucije, izgleda, postoje samo na papiru, nažalost. Možete se kladiti da gospodin, mr Aleksandar Dajković, generalni direktor Direktorata za kulturnu baštinu pri Ministarstvu kulture, inače arhitekt po vokaciji - prstom neće mrdnuti po pitanju zaštite Hotela PG. Gospođu, mr Anastaziju Miranović - koja je uz mnogo toga ostalog i direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara, takođe pri Ministarstvu kulture - bolje da ne pominjem. Kao i sve drugarice arhitektice i drugare arhitekte koji se, deklarativno, sa "ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalažu za crnogorsku arhitekturu i prostor" - ali svaki put kad im se ukaže prilika da to potvrde i u praksi - oni lijepo pobjegnu u planine - na skijanje. A mogli bi da pomognu - da hoće - mogli bi barem da podignu glas protiv bezumlja pojedinih investitora i arhitektica i arhitekata, njihovih vjernih sluškinja i slugu, koji priznaju samo novac kao mjerilo uspjeha. Ispade da vrhunski spomenici graditeljske kulture na teritoriji CG - kojih je sve manje - iz godine u godinu - nisu ništa drugo do koletaralna šteta. 

Konkretno, u slučaju Hotela PG, priča se svodi na bizarnu činjenicu da je Burićima, prije nekih desetak godina, palo na pamet da tom hotelu - koji jeste u njihovom vlasništvu, ali je i u našim srcima - dodaju još barem 5.500 m2 korisnog prostora. Zatim je Miomir Mugoša, 2010. godine ako se ne varam - podigao rampu pred tom zastrašujućom idejom - i na scenu je ušetao niko drugi do gospodin Nikola Drakić, ugledni podgorički arhitekt i još ugledniji crnogorski urbanist, vazda spreman da se poduhvati složenih zadataka izrade urbanističkih projekata, te izmjena i dopuna urbanističkih planova - i to na način koji je sasvim u saglasju sa blistavim idejama Burića i ostalih njegovih klijenata, sve redom uglednih investitora - i to po vrlo pristupačnim cijenama. Na kraju je izrada tehničke dokumentacije pala u zadatak pomenutoj gospođi Radović Jelovac - arhitektici u nezaustavljivom usponu - i njenom Studiju Synthesis. Moguće je da je Radović Jelovac zaslužna i za stanovita urbanistička pomjeranja nebodera - lijevo-desno, gore-dolje, tamo-ovamo - sve dok neboder nije legao tačno tamo gdje mu apsolutno nije mjesto.  

Kad su Burići, ima tome četiri godine i kusur, riješili da konkretizuju svoju ideju o pretvaranju našeg starog Hotela Crna Gora u nešto što, ako mene pitate, neće ličiti ni na što - bilo je upriličeno polaganje kamena temeljca, lijepo se sjećam - bila je poslije i žurkica, svi bitni likovi su se pojavili na žurkici - i sve je to bilo onako baš na visokom nivou. Bilo je i renderinga na Internetu, na sve strane. Što se tiče Hotela PG, bojim se da nisam primijetio, sredinom prošlog mjeseca, kada je počelo kopanje temeljne jame za poslovni neboder od 12 spratova - da je polagan kamen temeljac. Nisam primjetio, takođe, da je bilo gdje prezentovan projekat tog nebodera osim na ogradi podignutoj oko temeljne jame. A radovi na tome nečemu na mjestu bivšeg Hotela CG kontinuirano probijaju date rokove. Posljednji put sam čuo da su Burići pominjali kraj godine - ali očigledno nisu mislili na kraj prošle godine. I sad se pitam zašto nisu lijepo završili to nešto na mjestu nikad prežaljenog Hotela CG - prije nego što su počeli da kopaju jamu pored glavnog ulaza u Hotel PG. Pitanja definitivno ne fali - ali odgovora nema. Indikativno je - i smiješno - da se sve radi u žurbi, u potaji, pod velom ćutanja i novogodišnjih praznika - kao da su Burići svjesni da su se grdno - baš grdno - ogriješili o Kanu Radević.  

Kako bilo, ako Burići ipak uspiju da sprovedu u djelo što su naumili - biće to udarac koji kukavna CG arhitektura neće preživjeti - a ni mi - kukavni CG arhitekti i arhitektice. Što se tiče supružnika Burić - upisaće im se da su nakon nesrećne intervencije na Hotelu CG - nakon onog vica o "urušavanju" - našli načina da se grubo našale na račun još jednog titogradskog hotela - ujedno i arhitektonskog ostvarenja koje mnogi smatraju za najkompleksniji i najkompetentniji potez u povijesti savremene arhitekture na teritoriji ove naše kukavne CG.

Preporučujemo za Vas