Roman “Bilbao - Njujork - Bilbao” baskijskog pisca Kirmena Uribea (Geopoetika, prevod Zorica Novakov Kovačević) dešava se tokom jednog ljeta od Bilbaoa do Njujorka, ali se grana u priču o tri generacije jedne porodice, satkanu od pisama, dnevnika, mejlova, poema. Magični mozaik sjećanja i raznovrsnih pripovijesti odiše poezijom inspirisanom na jednoj strani Atlantskim okeanom i njegovim legendama o ribarima i plovidbama i, na drugoj, drevnom poviješću jedne od najposebnjih kultura Evrope: kulturom zagonetnog baskijskog naroda.
Kirmen Uribe roman posvećuje baskijskim ribarima i njihovoj profesiji koja postepeno iščezava, no pogleda uprtog u vrijeme koje dolazi pokazuje nam da početkom ovog novog vijeka i najmanja, najmarginalnija kultura može da postane globalno značajna, jer su upravo posebnost i originalnost u središtu univerzalnog.
Kirmen Uribe (1970. Ondaroa, Baskija, Španija) pjesnik i romansijer, pored pisanja, bavi se i prevođenjem i multimedijalnim projektima (kombinuje književnost sa drugim umjetničkim disciplinama). Na baskijski jezik preveo je djela Rejmonda Karvera, Silvije Plat, An Sekston, Mahmuda Darviša i Vislave Šimborske. Dopisnik je mnogih uglednih časopisa, među kojima je i Njujorker. Za svoj prvi roman “Bilbao–Njujork–Bilbao”, dobio je prestižnu špansku Nacionalnu nagradu za prozu 2009. (Premio Nacional de Narrativa), koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Španije, nacionalnu baskijsku Nagradu kritike 2008. (Premio Nacional de la Critica), kao i nagrade Fondacije Ramon Rubijal (Premio de la Fundación Ramón Rubial) i nagradu Udruženja baskijskih knjižara (Premio Del Gremio de Libreros de Euskadi). Drugi roman Kirmena Uribea “Ono što pokreće svijet” objavljen je 2013. godine i za kratko vreme doživio je više izdanja.
- Vašu knjigu “Bilbao - Njujork - Bilbao” posvetili ste baskijskim ribarima i njihovoj profesiji. Da li ste imali nekakav poseban razlog za to?
- Ovu knjigu sam napisao o mom ocu, on je bio ribar na industrijskom ribarskom brodu na mreže kojim se lovilo po Sjevernom moru. Umro je malo vremena nakon što je otišao u penziju. Osim toga, knjiga je i o opadanju ribarstva na baskijskoj obali. Moj pradjed, moj djed, moj otac i moji stričevi su bili ribari, ali u mojoj generaciji ne postoji niko ko želi da ide na more, mladi ljudi žele da ostanu na suvom i da rade druge poslove. U tom smislu, lik u knjizi, stari ribar, donosi u banku stare riječi napisane na papiru, a koje se odnose na život na moru, kako bi ih tamo ostavio i spasio zajedno sa svojim novcem. On kaže, „molim vas zadržite moj novac, ali sve u svemu zadržite i ove stare riječi koje nestaju“. Budući da ribarstvo opada, ono za sobom donosi i pad svih kultura mora; kultura riječi, rečenica, poslovica, čak i gestova...
- Bilbao je glavni grad baskijske regije Bizkaia. Ime ovog grada je prisutno čak u naslovu vašeg romana. Zašto? Da li ovaj grad ima posebno značenje za vas?
- Bilbao je moj grad, glavni grad u Baskiji, post industrijski grad s dugom prošlošću graditelja brodova, fabrika, rudnika gvožđa... On je bio tradicionalna kapija ka svijetu iz Baskije, a to je i dalje. Danas putujemo iz Bilbaoa, ali avionima. Bilbao ima takođe i simbolično značenje u romanu. Kontrast između Bilbaoa i Njujorka, Bilbaoa kao grada Baskijaca, male zemlje, i Njujorka kao najmoćnijeg grada na svijetu, ekonomski i kulturno. Kako mogu da prežive Baskijci u ovim globalnim vremenima? To je jedno od najvećih pitanja u romanu.
- Koliko se priče iz ovog romana temelje na stvarnim događajima?
- Sve je stvarno, osim leta. Let je sav izmišljen. Ja sam bio zainteresovan da baziram roman na neko ne-mjesto kao što je avion. Roman se ne dešava u Ondaroi, mom rodnom gradu, ili u Bilbau ili Njujorku, sve činjenice se događaju u avionu. To je zanimljivo jer avion je uvijek u pokretu, to nije mirno mjesto. Kao što mislim da je život kretanje, a identitet je takođe nešto što je stalno. Osim toga, velike brzine aviona su suprotne sporim kretanjem brodova, brzina našeg vremena je suprotna s vremenom ribara iz vremena mog oca, koje je bilo tako sporo.
- Jedan od glavnih likova vašeg romana je stari ribar Liborio Uribe. On je neposredno pred smrt poželio da vidi mural poznatog baskijskog slikara Aurelija Artete. Iz kog razloga?
- Da, moj djed je odveo moju majku, njegovu snahu, u Muzej Lijepih Umjetnosti u Bilbau istog dana kada su mu doktori rekli da će da umre. On joj je pokazao sliku, sliku koju je naslikao njegov veliki prijatelj, slikar Aurelio Arteta. Ona je bila naslikana prije Španskog građanskog rata, za vrijeme srećnih trenutaka njegove mladosti. Moj djed je odao tajnu mojoj majci: da je moja baka bila jedna od slikarskih modela, na slici je zaista bila mlada. Ali ta tajna nije bila stvarna istina, to je bilo nešto o čemu je moj djed sanjao, to nije bilo ništa više nego pusta želja. Arteta nikada nije naslikao moju baku.
- Na drugom nivou ovo je roman o umjetnosti. Aurelijo Arteta je otišao u izgnanstvo sa svojom porodicom u Meksiko, kako objašnjavate tu odluku?
- Umjetnost je zaista važna u romanu, volim Umjetnost. Aurelija Artetu je pozvala vlada Baskije za vrijeme građanskog rata da slika slike o bombardovanju Gernike. Ali on je odbio poziv, rekao je ne. On je htio da zaboravi rat, otišao je sa svojom porodicom, u Meksiko. Svi znaju da je nakon toga Pikaso naslikao Gerniku. Da je Arteta to učinio, on bi mogao biti poznat, ali on to nije učinio. Između Života i Umjetnosti, on je izabrao život. Možda je bio u zabludi... On je stigao u Meksiko i stradao je nedjelju dana kasnije u tramvajskoj nesreći.
- Roman „Bilbao - Njujork - Bilbao“ dešava se tokom jedog leta iz Bilbaoa u Njujork. Ima li u ovoj priči nekog vašeg ličnog životnog iskustva?
- S jedne strane, mislim da je to priča moje generacije. Mnogi moji prijatelji otišli su u inostranstvo na rad početkom ovog stoljeća, jer za njih nema posla u Španiji. Imam prijatelje koji rade u Evropi, Aziji, Americi... A oni imaju završene fakultete. To je novo izgnanstvo. S druge strane, ja često idem u Njujork, zbog predavanja na univerzitetima i čitanja poezije. Njujork je dobro mjesto za to, klubovi mogu biti puni ljudi zbog gostovanja baskijskih pjesnika, to može zvučati čudno, ali tako je. Grad mi je priredio lijepa iznenađenja, kao kada je “New Yorker“ objavio jednu od mojih pjesama, to je bila prva baskijska pjesma koju su oni objavili.
- Priča romana “Bilbao - Njujork - Bilbao“ grana se u priču o tri generacije jedne porodice. Sve tri generacije povezuje ribolov, ali slika na platnu u velikoj mjeri otkriva njihovu zajedničku prošlost. Kakvu prošlost?
- Mislim da ima dosta tema u romanu: život na moru i sve kulture koje se odnose na ribolovačke zajednice, Građanski rat, glad djece u poslijeratnim godinama, život morskih ptica i životinja, istorija baskijskog jezika, migracije između obje obale Atlantika, imigranti, usmeno kazivanje... I kako se promijenila uloga muškarca od zaista tradicionalnog pogleda na porodicu do moderne porodice, sa pastorkom itd... Sve te teme su organizovane u mrežastu strukturu u romanu, sa puno skokova u različita vremena i mjesta. Ova struktura je inspirisana internetom, ali i ribarskim mrežama!
- Ovaj roman zrači magičnim mozaikom različitih sjećanja, priča, i uspomena inspirisanih bogatom istorijom baskijskih ljudi. Šta nam možete reći o tome?
- Baskijska kultura je jako bogata i stara. Imamo veliku usmenu baštinu, a ne oskudnu književnost. Naša prva knjiga je objavljena 1545. godine i naša prva Biblija nekoliko godina kasnije. To i nije tako loše za evropski jezik. Međutim, kasnije naša tradicija nije bila podržana od strane najbogatijih i kulturnih ljudi u Baskiji. Za njih, baskijski jezik je jezik seljaka i ribara i oni se koriste španskim ili francuskim. Zato nemamo velikih klasika na našem jeziku. Onda smo imali Zlatno doba u literaturi prije rata, ali nakon toga sve je bilo zabranjeno na baskijskom. Čak i moje ime. Ime Kirmen je bilo zabranjeno u doba Franka. Rođen sam 1970. godine, pet godina prije nego što je on umro.
- Baskijski narod je jedan od najstarijih naroda u Evropi. Gotovo od samog početka stalno se borio protiv raznih osvajača. Danas je Baskija podijeljena na sjeverni dio koji pripada Francuskoj i južni dio koji pripada Španiji. Taj dio je samo jedna španska pokrajina. Koliko su Baskijci zadovoljni takvim statusom?
- Za mene je najvažnije da baskijski jezik raste. Imamo lošu prošlost, to je istina, ali ja želim da vidim pozitivnu stranu, „svjetliju stranu“ što bi rekli Montipajtonovci. U posljednjih 35 godina više od 300.000 ljudi su naučili baskijski jezik i danas on ima 1.000.000 govornika. To je jedini jezik na svijetu koji je bio minorizovan iako je u porastu, i mogao bi da bude model za drugi minorizovani jezik. “Baskijski” na baskijskom jeziku je “euskaldun”, “onaj koji ima jezik”. Dakle, svako ko uči baskijski jezik je Baskijac. To je drevna riječ, ali s druge strane je stvarno moderna i pojam bez predrasuda, ako želite biti Baskijac, vi samo treba da govorite taj jezik. To je prekrasan pojam, nema nikakve veze sa granicama, pasošima, genetikom.
- Koliko danas baskijski pisci objavljuju knjige na svom baskijskom jeziku? Proučava li se baskijska književnost u školama u Španiji?
- Imamo mali, ali snažan književni sistem sa izdavačima, autorima, prevodiocima, kritičarima i čitaocima. „Bilbao - Njujork - Bilbao“ se prodao u oko 22.000 primjeraka samo na baskijskom jeziku. Uzimajući u obzir da je broj onih koji govore baskijskim jezikom više ili manje od milion, to nije loš rezultat. Kreativno, živimo lijep trenutak u baskijskoj književnosti, sa tri ili četiri generacije dobrih pisaca koji pišu u isto vrijeme.
- Katalonija, španska sjeveroistočna pokrajina, priprema se za referendum o nezavisnosti. Je li Baskija potpuno odustala od takve namjere?
- Ne. Ali mi živimo u drugačijim trenucima. Baskija danas izlazi iz 40 godina dugog političkog nasilja i prije svega trudimo se da zaliječimo svoje rane. Onda ćemo vidjeti.
- Ako Katalonija stekne nezavisnot, hoće li Baskija početi svoj put ka nezavisnosti? Koliko je Baskijaca raspoloženo na takav korak?
- Otprilike 30 posto stanovništva, iako 70 posto ima pravo glasanja za našu budućnost. Ali to nije lako pitanje. S jedne strane, imamo veću autonomiju nego Katalonci (imamo pravo da prikupljamo i upravljamo porezom, a kasnije plaćamo dio za Španiju), a sa druge strane mi smo podijeljeni (španski dio, mislim) na dvije različite uprave, na Baskijsku autonomnu zajednicu i Navaru. U svakom slučaju, sve bi se moglo promijeniti ako Katalonija dobije nezavisnost ili ako španska Vlada počne da smanjuje našu autonomiju.
Bonus video:
