(Krvava žetva - Red Harvest; Dešijel Hemet; Laguna, Beograd; 2015; 245 str. i Izgubljeni detektiv: kako je nastao Dešil Hemet - The Lost Detective: Becoming Dashiell Hammett; Nathan Ward; Bloomsbury, London; 2015; 240 str.)
U krimi-literaturi, priča Krvave žetve Dešila Hemeta naizgled je stara koliko i sâm žanr. Malro je Hemeta nazvao tehničkom vezom između Drejzera i Hemingveja; Andre Žid je rekao da su dijalozi Krvave žetve dali smjernice Hemingveju i Fokneru. Džulijan Simons, i sâm autor biografije o Hemetu, za njegov treći roman, Stakleni ključ (1931), napisao je da može da se poredi sa svakim velikim američkim romanom iz te dekade. Iako, hronološki, prvi, Krvava žetva je drugi Hemetov roman preveden u beogradskoj Laguni, objavljen nakon Malteškog sokola (Laguna, 2014), koji se smatra najvećim njegovim naslovom.
Malteški soko (1929) je, po objavljivanju, doživio dvije holivudske adaptacije u razmaku od deset godina, dok je na neizbježnu vrlinu Krvave žetve trebalo počekati nekoliko decenija. Prvo ju je prigrlio Kurosava u Jodžimbu, a potom je i Leone njome začinio film Za šaku dolara - zbog čega je Kurosava zatražio odštetu - a sredinom 1990-ih i Volter Hil, tvrdeći da je The Last Man Standing rimejk Leoneovog vesterna.
Bez obzira na sve, niko nije priznao da je priča većim dijelom pozajmljena iz Krvave žetve. Čak ni njena prva adaptacija, Roadhouse Nights (1931), rađena prema tom romanu, ne samo što je značajno izmijenila tok priče, nego čak na špici nije ni potpisan Hemet.
Uprkos svim lovorikama, danas je teško zamisliti kako je zvučalo čitanje Hemetovih priča tokom 1920-ih, kad se pojavio na sceni, u H.L. Menkenovom palp-časopisu Black Mask. Njihovi zapleti su bili kao i ostali iz tog doba, stiješnjeni između nabujalog nasilja, međutim opora napetost autorovog slova i njegova zavodljiva distanciranost od svega što se odvija na papiru - kao i kod Hemingveja - bilo je nešto odista novo u ondašnjoj književnosti, uključujući tu i prezir prema korupciji implicitan u nekoliko pripovijetki.
O tome u stvari govori Krvava žetva (1929), kod nas predstavljena u donekle i nedovoljno muzikalnom prevodu. Kompetentan prevod je u ovom slučaju bitan upravo zbog svojevrsnog dijalekta što je Hemet nedvosmisleno usadio u žanr. Naime, i danas tzv. hard-boiled krimići sadrže isti cinični glas kao u Žetvi.
U gradu Personvilu, sa populacijom od 40,000, sva je policija korumpirana, dok su njegov krvotok i srce formirale tri struje gangstera. Glavni junak, niski i debeli "Kontinental Op" - operativac iz privatne policijske agencije Kontinental - po zadatku će očistiti taj truli grad tako što će, poput prevejanog političara, igrati za svaku stranku u sukobu, navlačeći gangstera da se okrene na kolegu, ili da zdušno jurne na neprijatelja.
I pored hrpe leševa, Krvava žetva, lišena moralnog komentara, vrlo je moralna knjiga o građanskoj korupciji, dok svekolika brutalnost sigurno reflektuje ponešto iz Hemetovog karaktera. Iako to nije u tolikoj mjeri naglašeno kao u kasnijim naslovima, konverzaciji je uspješno povjerena uloga deskripcije i karakterizacije.
Sličnost sa Hemingvejevim stilom svojevremeno je podstaklo govorkanje da je jedan izvršio uticaj nad drugim, premda nije bilo moguće da je Hemet imao prilike čitati ranog Hemingveja, i obratno.
U izvrsnoj novoj biografiji Dešila Hemeta, Izgubljeni detektiv, koja generalno prati samo njegovu detektivsku i spisateljsku karijeru (16 godina života), autor Nejtan Vord ovu diskusiju stavlja pod fusnotu: "Hemet je prijateljima govorio da Hemingvej, na žalost, nema uvjerljive ženske likove, barem ne kao što je bila Dajna Brend iz Krvave žetve."
Obojica su pisali o sličnim stvarima - o ratu, nasilju, pokvarenom društvu i jakim muškim likovima - što je uzrokovalo prirodni razvitak njihovog šturog, konciznog stila, gdje se autorov glas ponajmanje čuo. Vord ipak nije mogao a da ne spomene koliko je toj dvojici pisaca čak i dobar dio života bio skoro istorodan.
Obojica novinari i teški alkoholičari, Hemet će biti drastično pogođen boravkom od nekoliko mjeseci u vojsci tokom Prvog svjetskog rata; slično je bilo i sa Hemingvejem, koji je istog proljeća odložio šegrtovanje u novini Kansas City Star, ne bi li se pridružio dobrovoljcima Crvenog krsta u Italiji gdje je i ranjen u nogu. "Oba pisca će provesti veći dio rata u krevetu", piše Vord.
"Praktično ničim nisam doprinio savezničkoj pobjedi", Hemet je uvjeravao jednog novinara; "uniformu sam zamijenio tuberkulozom." Imao je 24 godine.
Prethodne tri je proveo kao detektiv u famoznoj Pinkertonovoj agenciji navodno radeći na nekolicini poznatih slučajeva. Poslije rata je još godinu proveo kod Pinkertona, ali je fizički bio vrlo slab, te je oktobra 1920. primljen u bolnicu težeći samo 65 kg. Vord pokazuje koliko je često znao da pretjeruje oko svojih avantura dok je radio za Pinkertona i da, zauzvrat, umanjuje posljedice svoje bolesti.
Počev od Krvave žetve, tokom narednih pet godina, Hemet je preuzeo vođstvo na polju krimi-priča, objavivši pet popularnih romana. Početkom 1930-ih, u siromašnoj zemlji, bio je siromašan čovjek koji se najedanput našao pred neizmjernom slavom, dugo vremena godišnje zarađujući i po 100,000 dolara u eri kad su kuće na Beverli Hilsu stajale oko 25,000.
Veći dio ostatka života je proveo sa Lilijen Helman, 12 godina mlađom spisateljicom dramskih komada, trošeći novac, čitajući i većim dijelom ne hajući za sutra. I osim pokojeg dijaloga u Helmaninim sve popularnijim dramama, on više nikada nije napisao ni riječi fikcije. Mnogo kasnije, u intervjuima, na pitanje zbog čega više nije napisao ništa, odgovorao bi da je stekao utisak da počinje da se ponavlja. Čak je imao i svojeg tamnoputog šofera što je njega i Helmanovu vozio na pijanke sa Foknerom i N.Vestom.
Sredinom 1930-ih, poslije čitanja Karla Marksa, a posebno nakon Španskog građanskog rata, Hemet se upleo u holivudske ljevičarske krugove, uplaćujući komunističkim organizacijama i po 1000 dolara mjesečno, zbog čega je FBI otvorio dosije s njegovim imenom. To je bila jasna indikacija njegove ozbiljnosti i posvećenosti s kojom je preuzimao svoj svaki naredni moralni stav, pa se septembra 1942. pridružio jedinici za vezu u američkoj vojsci.
Tada je imao 48 godina i bio daleko od zdravog čovjeka, no ipak je primljen i smješten na Aljasku, gdje je uređivao vojne novine i vojnicima plaćao cehove u kantini. Vojsku je napustio sa emfizemom. Prekinuo je da pije 1948, čim su mu doktori rekli da će crknuti od alkohola.
Tri godine docnije, priveden je pred američki vrhovni sud da bi svjedočio protiv svojih komunističkih drugova, inače vođâ kongresa kojim je on inače predsjedavao. Pozivajući se na Peti amandman (odluka na ćutanje), osuđen je na šest mjeseci, od kojih je odslužio pet. Helmanovoj je napisao da bolje zna da očisti zatvorski toalet nego što ona to radi u njihovoj kući.
Poslije osude, njegov konstantni dohodak je naprasno zakinut i knjige su prestale da se doštampavaju kad ga je američka poreska služba uzela na zub zbog neplaćenog poreza. Pred kraj života, sa izuzetkom Helmanove, odbijao je da se vidi sa starim prijateljima. Umro je januara 1961, začudo, od raka. Veliki intelektualci poput Doroti Parker, Leonarda Bernstina i Lajonela Trilinga bili su među ožalošćenima, dok je Helmanova održala govor.
U divnom uvodu u zbirku Hemetovih priča, The Big Knockover, napisala je: "Nikada nije bio nemilostiv i neljubazan prema običnim življu, ali je uvijek bio veoma nestrpljiv s poznatim ljudima." Onda ne treba da čudi što su ga u vojsci zvali Tata.
Bonus video:
