“Indexi su me učinili pjesnikom. Da nije bilo njih, bila bih običan tekstopisac“, kaže Maja Perfiljeva, autorka sada već legendarnih pjesama sarajevske gurpe kao što su “Balada”, “Sanjam”, “Da sam ja netko”, “Ispili smo zlatni pehar”, “Hana”, “Voljela je sjaj u travi”.
U sebi ima ruske, mongolske, crnogorske, hrvatske, italijanske krvi, a roditelji, otac iz Manguta, koji se nalazi na dalekom istoku Rusije, a majka iz Tivta, namjeravali su da drugu po redu kćerku nazovu
Ana, po baki iz Rusije, ali im je ona “pokvarila” planove. Rodila se 1. maja i sama sebi dala ime Maja, a Italijani, koji su istog dana kada se rodila okupirali Dalmaciju i Boku Kotorsku optužili su njenog oca da je komunista. Razlog je bio datum njenog rođenja i ime.
Perfiljevi se kasnije sele za Zagreb, a Maja se, dok za “Vijesti” evocira uspomene, prisjeća da je sa unutrašnje strane balkona označila dane u mjesecu i kao vojnici, križale dan po dan do njenog odlaska u Tivat, sa kojim je ostala neraskidivo vezana, i tako decenijama živi i stvara na relaciji Zagreb - Tivat.
“Prvu pjesmu sam napisala kada sam imala desetak godina. To je bila pjesma o Boki Kotorskoj koja je bila kako nespretna i koju nažalost nijesam sačuvala. Kada sam imala 14-15 godina tema školskog zadatka je bila moj zavičaj. Nikada me profesorica, koja je bila dobra i blaga nije prozivala da čitam rad, a druge jeste. E, toga me puta prozvala. Učenici su mi nakon toga tapšali, a meni su se ruke tresle jer je to bio moj prvi javni nastup”, kaže žena satkana od umjetnosti i emocija.
Njena prva pjesma izašla je u časopisu “Polet”, a bila je posvećena jednom zelenookom maturantu u koga se sa 16 godina nesrećno zaljubila na školskom plesu. Pjesma se zvala “Prvi sastanak” i to, priznaje Maja, je bilo prvi i posljednji put da je pomenuti časopis objavio neku njenu pjesmu.
“Kada je pjesma izašla istog dana kupila sam pet cigareta, crnu farbu za bojenje tekstila, uzela mamin veliki lonac i tu stavila suknju i majicu da bih imala crnu odjeću. Ujutro sam pošla u školu sva u crnom, stavila crne naočare, uzela drvenu cigaršpicu i za vrijeme odmora svi su se gurkali, pokazivali na mene i govorili ‘To je Maja Perfiljeva’. Znala sam da je u Francuskoj izašao roman osamnaestogodišnje Fransoaz Sagan ‘Dobar dan tugo’, a ja sam imala 16 godina i tu ljubavnu novelu. A još sam pročitala da tamo postoje umjetnici, intelektualci koji se zovu egzistencijalisti, da svi nose crnu odjeću i da su klošari. Eto, to sam i ja htjela da budem”, sa osmijehom kaže Maja dok recituje pjesmu posvećenu zelenookom maturantu koji se i nakon njene objave držao po strani.
Nakon završene gimnazije, upisuje arhitekturu, iako je željela da studira književnost. Majka je uslovila - medicina ili arhitektura, ili će iznajmiti njenu sobu. Nakon uspješno završene prve godine studija, iako je kuburila sa matematikom, Maja se krišom ispisuje sa arhitekture i upisuje književnost. Kada je otkrivena njena prevara bilo je već kasno, jer je položila većinu ispita i majka je morala prihvatiti kćerkin izbor dok je otac, priznaje ona, uvijek bio slab na kćerke. Od oca je naslijedila blagost i dobrotu, koju su mnogi iskorištavali.
“U tatinim vojnim karakteristikama je pisalo da jako teško izdaje naređenja. A takva sam i ja. Srećom, radila sam u školi, a ne u vojsci. Majka je bila stroga i imala je običaj da kaže ‘ni govora’ i sa te dvije riječi bi se sva priča završavala. Posljednjih nekoliko godina koristim i ja te dvije riječi koje stvarno ‘upale’ jer sam meke naravi tako da se lako sa mnom može izmanipulisati. Jedna prijateljica koja je dobro poznavala moje roditelje govorila mi je da uvijek razmislim šta bi moja majka uradila, a ne otac i da ću bolje proći u životu”, kaže Perfiljeva koja tokom razgovora često pominje oca Igora, koji je po ukazu kralja Aleksandra bio primljen u elitnu Pomorsku akademiju u Dubrovniku i često, kćerci za ljubav, otkazivao nespretno zakazane ljubavne sastanke.
Veoma rano udala se za šest godina starijeg doajena hrvatske šansone Hrvoja Hegedušića sa kojim je i krenula u svijet muzike.
“Nagovorila sam tadašnjeg supruga da se prijavimo za Splitski festival. Poslali smo pjesmu ‘Riva u noći’, koju su izvodili Zdenka Vučković i Ivo Robić, i iako nijesmo ušli u finale za mene je uspjeh bilo to to što je pjesma prošla. A onda sam napisala ‘Bokeljsku noć’. Deset godina mlađa sestra pričala mi je o bokeljskim večerima, a kompozicija je u izvođenju Vice Vukova pobijedila na Splitskom festivalu 1966. godine. Dok je on pjevao bila je tišina i shvatila sam da svi slušaju moje riječi”, sa istim žarom kao prije pet decenija Perfiljeva priča o pjesmi koja je postala evergrin bez koje je Bokeljska noć nezamisliva i koju već smatraju narodnom.
Naredne godine, na Interviziji u Bratislavi, za istu kompoziciju dobila je “Zlatni ključ”, a “Bokeljska noć” povezala je sa porodicom iz Rusije.
“Kad sam u Bratislavi izašla da primim nagradu moje prezime izgovorili su na više jezika, uključujući i ruski. To je čula i moja tetka Nina Pavlova, rođena Perfiljeva iz Podmoskovlja, koja je preko Crvenog krsta uspjela da nas nađe. Od nje smo saznali mnogo o našoj porodici”, kaže Perfiljeva.
Saradnja sa “Indexima” počela na muzičkom festivalu u Opatiji
Jedan festival bio je presudan za njenu saradnju sa grupom “Indexi” i tekstove bez kojih je muzička scena bivše Jugoslavije nezamisliva.
“Na probi u Opatiji izašla je grupa mladića koju je, sjećam se, orkestar sa podsmijehom gledao, da bi im nakon izvedene kompozicije i oni tapšali. Kada su sišli s pozornice Davorin Popović je kazao članovima grupe ‘Hvataj se, bolan, šanka, ništa mi drugo ovdje nije poznato’. Tu smo se upoznali. Upoznao me sa njima Kornelije Kovač, koga sam već znala, a koji je svirao sa njima klavijature. Bili su skromni, iz sličnih porodica kao i mi ostali i počeli smo se družiti. Nakon Opatije, došli su u Zagreb, potražili me preko jednog zajedničkog prijatelja i tako je nastala pjesma ‘Da sam ja netko’”, prisjeća se Maja.
Zatim su uslijedili mnogi drugi hitovi, “Indexi” bi joj slali muziku, a ona bi pisala najslušanije ljubavne pjesme u Jugoslaviji. Dešavalo se i da preko telefona odslušala muzičku podlogu, a potom napiše stihove.
“Snimili su 15 mojih pjesama, druge nijesu stigli. Radila sam za mnoge pjevače: Kića Slabinca, Gabi Novak, Dalibora Bruna, Marinu Perezić, Aleksandra Obradovića, Miša Kovača, Borisa Novkovića, Radojku Šverko, Ismetu Krvavac, grupu ‘Perper’, Duška Beladu, Anitu Popović, Nikolu Trticu… Čak je i engleski sastav ‘The Shadows’ uzeo jedan moj tekst i prepjevao ga. Mnoge moje pjesme drugi su, i ne pitajući me, prepjevali na ruski, engleski, francuski”, kaže Bokeljka koja priznaje da sebe smatra tekstopiscem.
Profesorica hrvatskog i književnosti slika na svili i sama stvara svoju odjeću
Maja Perfiljeva je i profesorica hrvatskog jezika i književnosti, pjesnikinja, slika na svili, a u Nikšiću se pojavila u odjeći koju sama radi.
“Najviše sam napisala ljubavnih pjesama, što je i logično jer čovjek kada se ne ostvari u ljubavi mora da piše o njoj. Inspiraciju pronalazim u sebi i ljubavi koja me vodi. Dosta često je naći dobru muziku, pa se dešava da mi stvari od ‘Parnog valjka’ budu inspiracija da uradim dobar tekst. Kada sam imala psihičkih zdravstvenih problema i obratila se psihijatru dao mi je pet jakih ljekova koji su me pretvorili u zombija. Mogla sam se naspavati, ali sam izgubila maštu i to je nešto strašno što mi se desilo. Tada sam od ljekara tražila da mi ukine ljekove jer sam htjela nazad život i maštu”, kaže Maja Perfiljeva, koja posljednjih godina vodi i pjesničku školu.
Bonus video:
