Ono što se dešava u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Bosni, je na najdirektniji mogući način moje, jer je pisano na jeziku za koji mi ne treba prevodilac, izjavio je publicista i književnik Teofil Pančić, gostujući u programu "Drugačiji", koji organizuje JUK Herceg fest. Njegov domaćin bio je dramaturg Stevan Koprivica.
"Pamtim period od prije petnaestak godina kada su prve značajnije knjige objavljivali tada mladi autori iz Crne Gore i to je bilo nešto što sam ja i kao kritičar podržavao. Ranije je postojala neka vrsta stereotipa o tome da je književnost koja dolazi iz Crne Gore malo folklorna, epska, nema elemenata nečega što povezujemo sa savremenim životom, otrcana je riječ ali upotrijebiću je, nema elemenata urbanog, nema urbane osjećajnosti. Onda je novi talas mladih crnogorskih pisaca, ekspresno i vrlo snažno izbrisao te stereotipe i učinio veliku uslugu kulturi Crne Gore. Uopšte me ne zanima kakvi su odnosi unutar crnogorskih relacija, bitno je to da je nešto što dolazi iz Crne Gore prihvaćeno na mnogo širem prostoru, u najmanju ruku na onom od Triglava do Vardara, kao nešto što u potpunosti i ravnopravno korespondira sa duhom vremena. Isto važi za filmove nekih mladih crnogorskih stvaralaca, pa i za pozorišne predstave”, kazao je Pančić odgovarajući na pitanje kako vidi aktuelnu crnogorsku književnu scenu.
Uvjeren je da i danas na prostoru ex Yu postoje pisci koji mogu da stanu rame uz rame sa Andrićem, Crnjanskim, Zupanom, Desnicom, Pekićem, Kišom…
"Uvijek nam je lakše da retrospektivno sagledamo veličinu nekih pojava i ličnosti nego da vidimo da možda i danas postoje među nama tako veliki pisci. Nisu nagrade reper, ali da uzmemo da Nobelova jeste, realno nju je mogao da dobije i Kiš, govori se i da je bio u najužem izboru, i da je poživeo dobio bi je, po svom opusu mogao je i Pekić. Pisci o kojima mi govorimo su književno relevantniji od velikog dijela onih koji su Nobeblovu nagradu dobili posljednjih 20, 30 godina. Zar bi bio skandal kada bi Nobelovu nagradu dobio David Albahari!?", komentariše poznati pisac.
Pančić je saglasan da je prostor bivše Jugoplavije, ali i dobrog dijela Evrope uskraćen za velike pozorišne predstave, ali da se one ipak dešavaju.
"Problem je u tome što je duh vremena takav da je sigurnije igrati na neke male dobitke, praviti produkcije koje će zadovoljavati jednu određenu misiju prema publici, kroz recimo politički teatar, a u nekom paralelnom toku postoji pozorište za široku publiku, ali oni ne korespondiraju, međusobno se skoro i ne prate. Kada nema integrišuće sile pozorišta koje će okupljati sve poetike onda se negdje prirodno dešava da na festivalima uvijek imate one koji su jako uvrijeđeni ili ljuti što nisu nagrađeni”, kazao je Pančić odgovarajući na pitanje zašto danas nema velikih i značajnih pozorišnih poredstava.
“Ima to veze i sa novcem jer vremena su 'kokuzna', a u takvim vremenima uvijek prva strada kultura, a u kulturi ono što je zahtjevno, a to je pozorište. Vi roman možete da napišete ako imate samo kompjuter, čak vam ni on ne treba, a za pozorišnu predstavau treba relativno mnogo novca”, kazo je Pančić. On tvrdi da se velike predstave i u ovakvim uslovima dese, iako one ne mogu da se planiraju, “one se otmu, čak i uprkos tokovima”, a kao primjer istakao je predstavu Tomija Janežića rađenu prema Čehovljevom “Galebu”.
“Ja sam protiv toga da se pisci hapse, ali u državi u kojoj se pisci hapse oni se znači i ozbiljno shvataju ”, kazao je Pančić.
U zemlji u kojoj sam odrastao, uvijek sam u novoj sredini bio neko drugi, stranac, pridošlica
"Kada ostaneš bez domovine u kojoj si odrastao, a moja domovina se raspala, bez te geografije koja nije samo puko pitanje prostora već prostora u kome se osjećas siguran i slobodan, onda si ti izbjeglica čak i ako se nisi mrdnuo iz kuće”, “Mene prati bezzavičajnost kao neku vrstu jugoslovenskog vagabunda, i u toj zemlji u kojoj sam odrastao, uvijek sam u novoj sredini bio neko drugi, onaj sa drugačijim akcentom, u atmosferi u kojoj te domaći tretiraju kao nekoga ko je sa strane. Jedino što sam iz tog iskustva naučio jeste da razumijem nekoga ko je sa strane, drugi, stranac, pridošlica, da mu ne zagorčavam život nego olakšam i da koliko god to patetično zvučalo da pokažem da on jeste moj brat”, kazao je Pančić koji je rođen u Skoplju, odrastao i sazrijevao u Zagrebu, koji je napustio 90-tih godina, i koji sada živi u Beogradu. Bez obzira što za sebe kaže da je bezzavičajan, ističe da “postoji nešto što je malo više njegovo - Vojvodina".
Na pitanje kako vidi budućnost Balkana, Pančić istiće da “ono što smo uradili proteklih dvadesetak godina je toliko strašno da se mi još dugo nećemo oporaviti, nećemo imati kapaciteta da nešto promijenimo.
"Mislim da smo osuđeni da živimo po jednom od osnovnih Marfijevih zakona - koji glasi: prije nego što izabere racionalno, razumno rješenje, ljudi će isprobati sva druga. Mi već dvadeset godina isprobavamo ta rešenja i pošto smo ih sva isprobali sad nam je ostalo samo da se držimo racionalnih i razumnih rješenja. Mislim da na post jugoslovenskom prostoru nema drugog scenarija i nema druge alternative nego da se živi, kako to kaže Jaroslav Hašek, u ozračju umjerenog napretka u granicama zakona”.
Bonus video:
