Mala Helena Jakovljević nesvjesno je definisala potragu savremenog čovjeka kada je u “Kefalici” rekla da ne zna kako se “zbiva ljubav”. Savremeni čovjek je prvo pokušao da odgovori kako se on sâm zbiva, stoga se pozabavio ljudskim genomom, u čemu mu je pomagala genetika. Potom su ga zainteresovala sva ostala zbivanja, stvaralaštvo i kreativnost, na prvom mjestu, u čemu mu pomažu neurologija i kognitivne nauke.
Dešifrovati genom teksta - tekstom - ambiciozni je zadatak kognitivne stilistike koja se svojim metodama trudi da “rastaji” stvaralaštvo riječi. Prema Polu Simpsonu, kognitivna stilistika može biti praktična kritika i lingvistički model za analizu teksta. Kada bi se kroz tekst kao po Arijadninoj niti moglo do zametka ideje, tada bi kognitivna stilistika pokazivala pravac. Mikrologičke dimenzije tog prediva obuhvatale bi figuru i pozadinu, prototipove, deiksu i kognitivnu gramatiku, a makrologičke dimenzije uključivale bi sheme poetike, moguće svjetove, mentalne prostore, konceptualnu metaforu i parabolu, teoriju tekstualnog svijeta i modele globalnog razumijevanja. Ovi aspekti kognitivnog proučavanja teksta dobrim dijelom imaju u fokusu pisca i njegove kreativne napore, ali ništa manje i vezu između čitaoca i pisca jer se na tom spoju takođe dešava književnost. Ova su proučavanja usredsređena na načine i mehanizme kojima se istražuju kritička pitanja kao što su devijacija ili oneobičenje, literararnost, kreativnost, žanr, intertekstualnost, rad nečijeg uma (mind style), kanonizacija, tačka gledišta, karakterizacija, narativi, perspektiva, glas, fikcionalnost, tema, zaplet i tako dalje. Ipak, Arijadnina nit još uvijek nije našla izvorište niti ga može naći posredstvom savremene književne teorije ili kognitivne lingvistike. Tekstom još nije dešifrovan. U um se još nije direktno zavirilo.
Ova proučavanja još uvijek su deduktivni načini da se spozna kako se “zbiva” književnost. Stoga, nije čudo što pažnju privlače svi oni rituali, obredi i navike kojima se pribira stvaralačka koncentracija i pokreću kognitivni mehanizmi koji rezultiraju novim idejama, drugačijim perspektivama i promjenama paradigme, a ponekad i revolucijama. Mejson Kari je napisao knjigu Dnevni rituali (Daily Rituals) („Galaksija knjiga“, Ratko Radunović) s namjerom da prikaže stvaraoca kao „stvorenje navike“, a ostavio je čitaocu da dopisuje suštinu o prirodi stvaralaštva. Istom temom pozabavile su se i Tvajla Tarp u Kreativnoj navici (The Creative Habit) i Džulija Kameron u Putu stvaralaštva (The Artist’s Way). Ove i mnoge druge knjige najčešće postavljaju dvije suprotstavljene teze: prva, sjajna djela se rađaju iz inspiracije, Božje promisli ili čiste misterije; i, druga, ona su plod discipline i ukroćenog stvaralačkog erosa. Ove knjige će nam reći dosta o radnom ritmu stvaralaca, daće opis i prirodu dnevnih navika i rituala kojima su pribjegavali da bi stvorili djela velike umjetničke vrijednosti. Međutim, nigdje se u tim knjigama i ne pokušava detektovati onaj trenutak kada se i kako ispod stola „prespoje žice“ (da upotrijebim metaforu jednog mog prijatelja), pa na tastaturi počinje da oblikuje genijalna ideja. Ove knjige ne mogu da uhvate neurone u akciji i nove sinapse na djelu, ne mogu da vide misli kada se srećno zaigraju u mozgu, pa se zapišu note ili se napiše pasaž fascinantne snage i ljepote. Mogu samo da, na osnovu autorovih riječi, zabilježe da se ideja rodila nakon jednog sna, u šetnji ili u razgovoru s prijateljem. Nalazimo, tako, izuzetno svjedočenje o disciplini Antoni Trolopa, koji je pisao 250 riječi za 15 minuta, a kada bi za period od tri sata, koliko je dnevno pisao, završio jedan roman, odmah bi pristupio pisanju novog. Ustanoviti rutinu koja će prevariti fiziologiju takođe je krupna stvar. Američki pisac Nikolson Bejker našao je način da zgrabi jutarnju svježinu mozga dvaput. Ustajao je u četiri sata ujutru, pisao sat i po, spavao do devet i ponovo s prekidima pisao do devet naveče. Uz, kafu, naravno. Ništa manje u disciplini i posvećenosti pisanju nije impresivan ni Ivo Andrić, koji je pisao „i na Božić i na Uskrs“.
Više od ustaljenih rituala na velike stvaraoce uticaj imaju drugi ljudi. Žene na muškarce, recimo. Jednom su se tri žene srele sa sjedećoоm bronzanom statuom Pabla Pikasa. Jedna je sjela pored njega i okrenula mu leđa. Druga mu se približila i počela nešto da šapuće. Treća mu je prosto skliznula u krilo obgrlivši ga oko vrata. Svaka je već imala odnos prema njemu. Ona prva je bila ljuta na njega zbog Dore Mar, ova druga je htjela da bude umjesto Dore Mar, ova treća je prosto bila Dora Mar. Četvrta, koja je sve to snimala, pitala je ostale: a što su mu žene špicaste? Ove žene su o Pikasu znale najvažniju znanu stvar njegove umjetnosti. Njega su pokretale žene. Biografi tvrde da je Pikaso bio opsjednut ženama, zavođenjem i seksom. Njegova djela odslikavaju način na koji je prema ženama postupao, ona su dnevnik njegovog života i uma, koji je i danas predmet izučavanja psihologa i psihijatara. Međutim, niko ne umije da kaže zašto su „Gospođice iz Avinjona“ uglaste i šiljate, „Žena koja plače“ ima kosu od vlasi, a lice od razlomljenih komadića stakla niz koje klize suze. Niko ne zna trenutak kada je njegova zaobljena linija brade na portretu postala uglasta, a lice zadobilo oči koje se mimoilaze.
Najbliže što se možemo primaći umjetniku jeste njegovo djelo, za koje ne znamo kako nastaje. Kognitivna nauka pokušava da odgonetne ono što se doskora objašnjavalo muzama i nadahnućem. Riječ je o konceptima koji strukturiraju ono što vidimo i način na koji doživljavamo svijet. Zadatak današnje nauke je da pokušava proniknuti u čovjekovu konceptualizaciju sebe i svijeta koji ga okružuje, a umjetničko djelo nastaje na doživljaju tog spoja. Lična percepcija objektivne stvarnosti i reakcija na spoljašnju draž kroz estetsku preradu daju umjetnost. Pomenuta kognitivna nauka kaže da se najvećim dijelom takva konceptualizacija odvija metaforično. Ako je to tačno, onda je prema vodećim kognitivistima način na koji mislimo, ukupno naše iskustvo i ono što svakodnevno radimo takođe metaforično.
Ako je to tačno, onda o tome obilato svjedoči književnost. Da li su, shodno tome, Antun Branko Šimić i Miloš Crnjanski imali istu konceptualizaciju veličine ili neznatnosti čovjeka pred nepoznanicom njegove sudbine sred univerzuma u koji su bačeni, pa je prvi to uobličio ovako: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, a drugi: Beskrajni plavi krug. U njemu zvezda. U njihovom književnom iskazu prisutni su ili podrazumijevani nebo, zvijezde, univerzum, beskraj, čovjek. Da li su se bavili astronomijom, pa su po analogiji tehničke termine svoje struke oneobičili i dobili književni tekst? Ili su bili filozofi istog usmjerenja, stoga je književni izraz puki logički slijed umovanja o čovjeku i svijetu oko njega? Ili im je asocijativnost bila na istoj frekvenciji pa porodila iste slike i iste metafore o nemoći čovjeka i borbi da se svojoj prolaznosti nekako odupre? Da li su zvjezdana tijela doživljavali kao prototipične mjerne jedinice za vječnost i konceptualizovali čovjekovu egzistenciju kao tren sred beskraja u kome nema nikakve garancije za sreću? Teško je reći. Sjaj zvjezdani se ne doseže, ispod njega čovjek hoda malen ili gord, u jednoj i drugoj umjetničkoj slici bitan je opozit čovjeka i zvijezde, smrtnosti i vječnosti, trenutnog i vječnog sjaja. Metaforički, u dva autora, pjesnika i pisca, pod stolom su se koceptualno, skoro jednako, prekopčavali kablići. U umu su im se zbivali neki od asocijativnih, logičkih, simboličkih ili analoških procesa koje su svjesno ili nesvjesno upregli da bi dali slike neprocjenjive umjetničke vrijednosti i književnosti kote vanrednih estetskih dometa i formulacija rijetke upečatljivosti. Pošto ne znamo kako se zbiva umjetnost, a ne znaju ni umjetnici, pokušavamo okolnim putem kroz vidljive manifestacije nešto o tome da zaključimo. Neurološke nauke istražuju mozak, istražuju se impulsi na ćelijskom nivou, a kognitivna stilistika na tekstualnoj razini polako proniče u tajne stvaralaštva. Dakle, pravac izučavanja već je zacrtan. Bilo da je u pitanju konvergentno ili divergentno mišljenje, logičko, simboličko ili asocijativno rezonovanje, fleksibilnost, kombinatorika ili jezičke vještine - sjajni stvaraoci imaju te mentalne osobine na najvišem nivou, i nikada se ne zna kako će se one kombinovati i kada će se roditi zapis koji će obogatiti književnost ili se pojaviti linija na portretu koja će predstavljati revoluciju u slikarstvu.
Jedna djevojčica podsjetila je savremenog čovjeka na ozbiljnost njegove misije u svrhu progresa. No, ne treba zaboraviti da se u metakognitivnom i metakreativnom smislu svim ovim navedenim mentalnim procesima služi i Hanibal Lektor.
Bonus video:
