CRNOGORSKI REDITELJ ZA "ART VIJESTI"

Marunović: Pravi umjetnik vidi ono što je većini nevidljivo

Umjetnost je najveličanstvenija manifestacija pobune, a upravo se pobuna, kritička misao i individualnost u crnogorskoj umjetnosti, kao i u mnogim drugim sferama, sistemski ubija...
492 pregleda 11 komentar(a)
Danilo Marunović, Foto: Savo Prelević
Danilo Marunović, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 29.11.2015. 07:49h

Dokumentarni film Preludijum za snajper posvećen umjetniku Dimitriju Popoviću, crnogorskog reditelja i scenariste Danila Marunovića, premijerno je prikazan u Crnogorskom narodnom pozorštu. Kroz netipičnu dokumentarnu formu, Marunović približava velikog umjetnika. Sve je u filmu, kako kaže reditelj, u ključu Popovićeve likovnosti, samo što je taj svijet oživio i nastavio da djeluje kroz rediteljevu maštu, principe aktuelizacije i angažovanost.

Kako ste izabrali formu u kojoj su Vaše ideje oživjele?

“Nisam želio da robujem diktatu forme, već sam dozvolio da komunikacija između mog i Popovićevog senzibiliteta i stvaralačkog karaktera u tom međusobnom plesu sama definiše žanr i filmski postupak. I zaista je ta forma atipična, ona levitira između igranog i dokumentarnog, nadrealnog i hiperealističnog. Prvi put radim tako nešto, i forma je bitno drugačija od svega što sam radio do sada.

Film o slikaru je nešto što je samo po sebi problematično, jer je izazov u medij filma transponovati likovni izraz. Shvatio sam da je to jedino moguće kroz proces ‘trodimenzioniranja’ Popovićevih radova. Ostao sam u Popovićevim idejama i kanonima, sve je i dalje u ključu njegove likovnosti, samo što je taj svijet oživio nastavljajući da živi kroz moju maštu, moje principe aktuelizacije, moje stavove i angažovanost. To je bilo moguće samo zato što gajim ogromnu ljubav prema njegovom radu i poštovanje prema njemu kao čovjeku.”

Imali ste odriješene ruke, potpunu slobodu u poetici i izrazu. Autor Vam nije sugerisao, nije ni postavljao uslove. Samostalno upuštanje u proces je za Vas je...

“Uobičejen kreativni proces. Ja u svim svojim projektima insistiram na tome i nisam spreman da pravim kompromise iza kojih ne mogu da se potpišem, iako sam svjestan da to ima svoju cijenu. Propozicije javnog poziva Ministarstva kulture na kome sam i dobio priliku da radim na ovom filmu, zadale su zadatak sa mnogo manjim ambicijama i vise klasičnom televizijskom dokumentarnom formom sa kojom bi bilo šteta pomiriti se, ne uroniti u maštanje koje ti svijet Popovićevih radova nudi. Za mene je to bio jedini mogući put.”

“Pravi umjetnik je prorok, on je moderni šaman koji vidi što je većini nevidljivo, on komunicira sa realnošću kroz optiku snajpera koji je zapravo njegov talenat"

Tematski okvir filma čini nekoliko Popovićevih ciklusa, kroz koje na transparentan način komentariše tendencije savremenog svijeta. Ukazali ste filmom, što i umjetnik čini djelom, na neprolaznost prave umjetnosti, ali nažalost, i na konstantnu patnju i haotičnost modernog svijeta...

“Iskreno, bilo je zastrašujuće u jednom trenutku posmatrati kako se pred našim očima Popovicev koncept ‘Pjesma bez riječi’ - rad u kome klavir i snajper u bizarnoj simbiozi svjedoče o dualnom karakteru ljudske prirode, destrukciju i kreaciju, proročki pretvara u realnost. Otvorenje tog rada u Unesko centru u Parizu je finalni dio filma, a samo dvadesetak dana nakon snimanja, desio se teroristički napad na redakciju Šarli Ebdoa u istom gradu. U toku finalnih intervencija na filmu, u toku postprodukcije, desio se novi teroristički napad pred sam početak koncerta rok benda.”

Oko umjetnika i nišan snajpera. Spona?

“Pravi umjetnik je prorok, on je moderni šaman koji vidi što je većini nevidljivo, on komunicira sa realnošću kroz optiku snajpera koji je zapravo njegov talenat. Što je optika tog snajpera preciznija, on je veći umjetnik. Ako je najuzvišenija misija čovječanstva borba protiv zla, umjetnik je u tom ratu strateški najvažniji vojnik, on rješava bitku jednim metkom, strpljivo i nepomično čekajući svoju metu, u tišini i koncetraciji u kojoj se čuje samo njegovo disanje.”

Školovani ste za pozorisnog reditelja. Javnosti ste se predstavili komadom Edvarda Olbija “Koza, ili ko je Silvija” koja se igra na repertoaru CNP-a. Ipak, trenutko ste okupirani specifičnom vrstom teatra - nevidljivim teatrom. Kako nalazite podršku za takve projekte?

“Imao sam sreću da na prošlogodišnjem Open sky međunarodnom festivalu uličnog teatra predstavim sebe i svoje glumce sa konceptom nevidljivog teatra eminentnim pozorišnim stvaraocima i kritičarima iz Evrope. Naša predstava je doživjela veliki uspjeh, o njoj je jedan od najuticajnijih ruskih kritičara napisao fenomenlnu kritiku u jednom poznatom teatarskom portalu. Organizatori festivala iz organizacije Dukley art community center na čelu sa ogromnom javnom figurom sa evropske umjetničke scene Maratom Gelmanom su tada ‘otkrili’ naš teatarski izraz i odlučili da ga podrže. Danas sam rezidentni umjetnik i stipendista Dukley art community centra, a u sklopu velikog umjetničkog projekta kojeg gospodin Gelman sa svojim timom sprovodi u Crnoj Gori i koji ima za cilj od naše zemlje napravi prestižnu kulturnu destinaciju, radiću na novom konceptu nevidljivog teatra u njihovoj produkciji. Zaista sam srećan što dobijam priliku da se bavim tako zanimljivim i inovativnim teatarskim izrazom u trenutku kada crnogorsko pozorište prolazi kroz veliku krizu. Mislim da će se i moje kolege složiti kada kažem da je umjetnički kvalitet novih produkcija na najnižem nivou od trenutka renesanse crnogorskog teatra, tačnije od otvaranja nove zgrade CNP-a. Problematična je, može se reći i skandalozna politika crnogorskih pozorišta, prije svega nacionalnog teatra, kada priliku da rade dominantno dobijaju reditelji sa strane, koji, da budemo iskreni, ni u svojim sredinama nemaju neke velike karijere. Zašto donosioci odluka u Crnoj Gori nemaju povjerenje u domaće reditelje, i zašto ih ne podržavaju veliko je pitanje. Stvarno je zanimljiv kuriozitet, da sam se prije par dana u okviru premijere ‘Preludijuma za snajper’ prvi put sa svojim projektom na Velikoj sceni CNP-a, u kome sam odrastao, predstavio filmskim projektom, a ne pozorišnim. Nekad mi se čini da je crnogorskom reditelju teže dobiti šansu za režiju na Velikoj sceni CNP-a nego na Brodveju ili Vest Endu.”

Kada kroz umjetnički nišan posmatrate domaću kulturnu scenu - kako ona izgleda? Koliko mladi umjetnici imaju podršku kulturnih institucija? I da li zbog vidljivosti na domaćoj sceni pristaju na različite vrste kompromisa?

“Daću sebi za pravo da komentarišem samo situaciju u oblastima koje ja poznajem i koje predstavljaju moj stvaralački kontekst - pozorište i film. Kada govorimo o kulturnoj politici u Crnoj Gori, sve je očigledniji ogroman jaz između dva pristupa.

Prvi podrazumijeva nepotističko-klijentelističke veze kroz koje se novac za projekte dodjeljuje ‘tradicionalnim pretplatnicima’ koji su po važnosti i relevantnosti onog što stvaraju odavno has been. Činjenica da njihovi projekti nemaju kvalitativnu prepoznatljivost ukazuje da oni te novce troše za održavanje društvenog statusa i lifestyle-a ili jednostavno da kao umjetnici ne posjeduju kreativni potencijal i elementarni talenat. To pospješuje sredina u kojoj nema kritike koja bi ih smjestila u poziciju umjetničke margine kojoj suštinski i pripadaju, ili, pak, njihovu karijeru ‘na aparatima’ održavaju naručene kritike u prijateljskim i kumovskim medijima. Dodatno, ne postoji ni praksa da se sredstva tako podržanih projekata od strane Ministarstva kulture pravdaju, što kreira jedan koruptivni krug koji se samoodržava. Na primjer, čak i bez ulaženja u ocjenu umjetničkih dometa crnogorskih filmova u posljednjih pet godina, bilo bi interesantno dobiti podatak od zvaničnih institucija koliko je u istom periodu uloženo novca u projekte koji su imali za cilj da proizvedu crnogorske filmove, koliko je od toga realizovano a gdje je razlika u novcu koji nije namjenski potrošen.

Sa druge strane, imamo plejadu mladih umjetnika koji na tim istim konkursima dobijaju smiješne budžete i prinuđeni su da kroz poltronski odnos prema donosiocima odluka prave životne kompromise koji generalno stvaraju atmosferu nezdravog duha, jer je za mladog umjetnika neophodno da stvara slobodno. A stvaralaštvo mladih umjetnika se uvijek gradi kroz pobunu!

Na koncu, umjetnost je najveličanstvenija manifestacija pobune, a upravo se pobuna, kritička misao i individualnost u crnogorskoj umjetnosti, kao i u mnogim drugim sferama, sistemski ubija.”

Kakva su vaša očekivanja od novog ministra kulture? Da li očekujete nastavak ove kulturne politike koju ste opisali ili nešto drugo?

“Mi u Crnoj Gori imamo jedan generalni problem koji je mentalitetske prirode, a u značajnoj mjeri indukovan i palanačkom logikom koja se sažima u onom principu da svakom “date” po malo, kupujući time mir socijalno zaista ugroženih umjetnika, a suštinski se ne baveći umjetnošću. Krivica za to nije isključivo na prethodnim ministrima kulture, iako oni imaju značajan dio te odgovornosti.

Moje lično iskustvo sa ministrom Goranovićem, kroz projekat “Preludijum za snajper”, koje je zapravo finansiran iz EU fondova iako je Ministarstvo kulture bilo producent, je pozitivno i ohrabrujuće. No, njegov mandat je relativno nedavno započeo i kao što ja kroz svoje projekte tražim šansu tako je javnost treba dati i njemu da pokaže u kojoj mjeri će promijeniti dosadašnju doktrinu kulturne politike.

Mislim da je paradoksalno da sam ja, a nisam jedini mladi umjetnik u sličnoj poziciji, dobio do sada na konkursima Ministarstva kulture 1.000 EUR ukupno za sve pozorišne i filmske projekte za koje sam aplicirao a da sam svu podršku za ono što sam stvorio dobio iz Evropske unije i SAD. Tu dolazimo do klasičnog crnogorskog sindroma u kojoj najteže dobijamo podršku u sopstvenoj sredini a to je i razlog zašto crnogorski film i teatar stagnira na široj sceni. Naime, dobitnici sredstava nisu umjetnici koji se probijaju principom talenta nego oni koji su miljenici formalnih društvenih i političkih elita.

Ja sam imao sreću što mi je priroda mojih umjetničkih projekata, koji imaju snažni socijalno i društveno interaktivan karakter, omogućila alternativu zvaničnim sredstvima finansiranja, odnosno što su moji projekti bili prepoznati od međunarodnih organizacija zbog te dimenzije. Ali što je sa svim onim talentovanim, mladim umjetnicima čiji izraz nema tu vrstu karaktera a samim tim i atraktivnosti za tu vrstu sredstava? Oni su praktično nigdje, ako ne pristaju da budu poltroni i spremni na ogromne profesionalne i lične kompromise.”

Dvije umjetničke optike

U Vašem filmu umjetniku ste dali glavnu ulogu. On je izjavio da je gledajući sebe vidio koliko je ono čime se bavi tajna i njemu samom. Koliko je bilo kompleksno približiti se Popovićevom svijetu?

“Bilo je izazovno napraviti autorski film sa ličnim pečatom, konceptom, tezom a da to bude film o jednoj od najvećim slikarskih biografija svih vremena na ovim prostorima. Naizgled, to je izgledalo nemoguće, ali sam na vrijeme razumio da je to moguće isključivo ako teme koje je slikar osvijestio protumačim kroz nove, savremene, možda čak i alternativne uglove. Konkretnije, čini mi se da sam uspio napraviti autorski film autentično tumačeći djela slavnog slikara.

Zanimljivo je što su te teme prošle kroz dvije umjetničke optike – Popovićevu i moju, i tim prije mi snažno imponuje što veliki Dimitrije Popović kaže da je kroz moj film dodatno otkrivao nove slojeve sopstvenog stvaralaštva. Nisam mogao da dobijem bolju nagradu ili satisfakciju za to što sam stvorio od te njegove ocjene. A negdje vjerujem da je ona i prirodna i zbog toga što mi dijelimo isti vrijednosne, ideološke pa čak i u širem kontekstu umjetničke pristupe.”