S obzirom da sam živjela u Zagrebu, imala sam priliku u medijima pratiti događanja oko Hrvatske književne enciklopedije. Međutim, pravi uvid u zbivanja, u povode i uzroke polemike, koja je uistinu poprimila gigantske razmjere, razmjere otvorena sukoba, pa i rata, kako doznajemo, rata riječima, bez prolivene krvi, ali ne i bez žrtava, nisam mogla imati dok nisam krenula čitati "Rat za enciklopediju".
Verbalni teror
U svjetlu one poznate Hesseove da "nijedan čovjek ne može razumjeti ono što nije doživio", priznajem da mi se riječ "rat" iz naslova u ovom slučaju ispočetka možda učinila malčice prejakom, ali ubrzo sam se predomislila. Bez ikakve dvojbe zaključujem da se napadati, i to itekako žestoko i nemilosrdno, može i riječima, a ne samo bombama i granatama. Uvredljiv ton, ignoriranje, podrugljive primjedbe, neopravdane optužbe, konstantna podmetanja i omalovažavanja znaju posjeći i povrijediti teže od ijednog mača, na način da nas doživotno obilježe, čak i kad emocionalne rane nekako i zacijele. Verbalni teror, šikaniranje i sadističko iživljavanje iz pozicije moći znaju biti u tolikoj mjeri agresivni i sustavni da posljedice nerijetko budu fatalne. Za i poslije takvoga rata nema slučajnih, nepoznatih i kolateralnih žrtava.
Svjesni činjenice da bi osim neposrednih suradnika na projektu, nedužna i neprežaljena žrtva u ovom slučaju bila, kako hrvatska, tako i regionalna kultura, glavnome uredniku Enciklopedije, gospodinu Velimiru Viskoviću, Zoranu, Tomislavu, Katarini i Ani, te napose trima redakcijskim marljivim, požrtvovnim damama - dvjema Vesnama - Vinchierutti i Bartaković i Jasni Bašić - izgledom krhkima, ali duhom izuzetno jakima i istrajnima, nije preostalo ništa drugo nego se hrabro uhvatiti u koštac s podrivanjem i opstruiranjem nadređenoga im ravnateljskog dvojca. Vođeni inatom, vedrim duhom otpora i napose snagom kreativnog zanosa i strasti (uostalom i Hegel sugerira da “ništa veliko na svijetu nikad nije postignuto bez strasti”), krenuli su odlučno u obranu i realizaciju projekta Hrvatske književne enciklopedije koji je naišao na jednodušno, nepodijeljeno odobravanje i suradnju tristotinjak eminentnih stručnjaka u zemlji i svijetu, autoriteta neupitnoga stručnoga pokrića. Ne i svih unutar same kuće.
Dobro poznati hrvatski jal
Općim je interesima i u ovome slučaju primat uzeo stari, dobro poznati hrvatski jal, o kojemu je tako ubojito točno pisao i Krleža, jal okriljen plaštom narcisoidnosti i povrijeđene taštine.
Pojavio se, naime, između ostalih i prijedlog jednoga od protagonista ove knjige da se inovativnu i ambicioznu koncepciju, ali ambicioznu s pokrićem, i istraživački pristup “Enciklopedije sina razmetnoga” pokuša sabiti u copy paste kompilaciju već postojećih članaka i formu “malog leksikona, leksikončića”, jer “što se, pobogu, ima novoga reći o Gunduliću?!”.
Naivno se pitam nije li ultimativni cilj i prvenstveni imperativ svima i Zavodu trebao biti isti - realizacija ovog pionirskoga leksikografskog pothvata, vrlo ambicioznog, ali i realnog i ostvarivog, jer bi njihovim uspjehom bio na dobitku i Leksikografski zavod i hrvatska kultura, pa i država jer je i u njezinu najboljem interesu da se može podičiti ovakvom enciklopedijom.
Zanimljivo je kako se autoritarni, tašti moćodršci, da se poslužim ovim neologizmom u ladanovskoj maniri, koje najčešće odlikuje goli autoritet bez pokrića i ništa drugo, gotovo u pravilu ponašaju po istom obrascu - izreda su to vješti manipulatori, majstori zamjene teza i uloga žrtve i zlostavljača. Karakterizira ih visoka socijalna inteligencija i vječna želja za uhljebljivanjem, a ne mogu se baš pohvaliti naročito viskom emocionalnom inteligencijom i izraženom mogućnošću samokontrole. Zapovjednim tonom i narcisoidnom arogancijom prikrivaju nesigurnost i iskompleksiranost. Temeljito, sustavno, šikaniraju i sprovode svoju samovolju do krajnjih granica izdržljivosti, pa često i preko njih, jer oni u svome samoljublju ne obraćaju pažnju na to kako se osjeća predmet njihovih izljeva bijesa i nemoći.
Neobjašnjiva mržnja
S autoritarnima se za svoje legitimno ljudsko pravo da ne budete maltretirani ne možete izboriti povišenim tonom, a tek ponajmanje šutnjom, skrušenošću ili, daleko bilo, pokazivanjem da ih se bojite. Čim nanjuše strah, Vaš ih adrenalin u kombinaciji s njihovim osjećajem nadmoći vine u neslućene visine i tek onda postaju nemilosrdni.
S arogantnim, isključivim, netolerantnim moćnicima ne pomaže ni pokušaj rješavanja spora mirnim putem, uljuđenim razgovorom ili klasičnom građanskom, pa i oštrijom, žustrijom, ali krajnje civiliziranom polemikom, njegovanoj na estetskim i moralnim kriterijima jednoga Matoša, Kiša ili Krleže, jer su njihovi stavovi često upitnoga etičkoga i političkoga kredibiliteta, pa i najmanji nagovještaj dovođenja u pitanje istih, rezultira njihovom burnom reakcijom i obrušavanjem.
Srdžba, bijes, pa i mržnja, krajnje nerezonska, neobjašnjiva mržnja, ih toliko zaslijepe da nisu u stanju vidjeti da im Vi zapravo želite pomoći da shvate da ste na istoj strani, da radite na istom tragu, za opće dobro, a ne za ničije privatne džepove.
U slučaju izloženosti sustavnoj torturi i neprekidnim opstrukcijama pomaže jedino hrabro istupanje u javnosti, u medijima. Mediji su ti koji pokreću lančanu reakciju i akciju, kao i pitanje moralne odgovornosti. Moćnici se lome tek pod pritiskom medija i intervencije viših instanci.
Kod njih nema dragovoljnog povlačenja, iskrenih isprika i iskrenog kajanja. Samo servilnosti kad ustreba. A daju sebi za pravo sve tražiti, imaju pravo tražiti nemoguće! Fantastične, ma bajkovite domete.
Na tragu novog žurnalizma
U ovome slučaju od redakcije se zahtijevao gotovo nemoguć broj kartica u jednome danu! I dvadeset tisuća redaka na prelamanje svakoga mjeseca! Ili tako, ili nikako! A moralo je biti tako, da ne bi bilo nikako! Iako je pritisak bio sve veći, modaliteti opstrukcije sve perfidniji, a neke je djelatnike u daljnjem radu usporila i spriječila i smrtonosna bolest, nije bilo odustajanja, nije bilo predaje! Nisu si mogli dopustiti da sav trud, rad, pa i profesionalni ugled padne u vodu! Tragedije, patnja i bol koju su iskusili u njima su rađali dodatni impuls, volju i motivaciju da uspiju! I uspjeli su, nadljudskim naporima. Hrvatska književna enciklopedija ugledala je svjetlost dana!
Potreban je vremenski odmak da bi se shvatilo da neke bitke nisu (mogle biti) dobivene, da se iz nekih, nažalost, izišlo s ogromnim gubicima, ali svakako tješi i veseli spoznaja da je rat za enciklopediju ipak dobiven... - HABEMUS ENCICLOPEDIAM!
U memoarsko - polemičkom spisu “Rat za enciklopediju” autor nam prenosi svoje reminiscencije na okolnosti, činjenice i širi kontekst nastajanja Enciklopedije, onako kako ih on vidi. “Rat za enciklopediju” ima i elemente dokumentarnog. S obzirom da je autor direktni akter i sudionik onoga o čemu piše, on zorno i vjerno dokumentira svjedočanstva i iskustva o prijateljima, suradnicima, supatnicima koji su se oduprli nasilju i izborili za svoj cilj. Po rakursu i narativnim postupcima nefikcionalne proze, djelo je i na tragu novoga žurnalizma. Dramski fragmenti
Djelo se čita u dahu i poput trilera ili švedskog krimića u kojem nitko nije neposredno ubijen, ali ima žrtava, za čiju je patnju i stradanje krivnja indirektnim krivcima teško dokaziva.
Emotivna involviranost autora, (samo) ispovjedni ton, konstantno preispitivanje ondašnjih stavova i romaneskna tehnika naracije, posebno prilikom opisivanja karakternih datosti glavnih protagonista, daju ovome romanu posebno prijemčivu notu. Velimirov bogomdani talent, stečena sposobnost, umješnost pripovijedanja i filigranski izbrušeni stil u artikuliranju onoga što drugi žele uobličiti i javno izreći, ali ne znaju ili se ne usuđuju, te ubojita preciznost i kristalna jasnoća iskaza nisu tako česta pojava u suvremenoj nefikcionalnoj prozi.
"Rat za enciklopediju", iako pisan i polemičnim tonom i po uzoru i na “Moj obračun s njima” nije nipošto obračun zlopamtila, ogorčenoga i ojađenoga urednika sa svojim nadređenima. Djelo je pisano i strastveno i mirno, i übermenschlich uljudno i pomalo prosto, i napadački i pomirljivo, i ozbiljno i duhovito, i naivno i lukavo, i groteskno i šarmantno, i ironično i sarkastično, i sjetno i melankolično...
Samoispovijednost i konstantno samopropitivanje, i s vremenskim odmakom, samo je dokaz karaktera autora, nikako slabosti. Autor čak, imam dojam, staje i u obranu svoga mentora, nastojeći nas navesti da nam bude simpatičan, što bi, vjerujem, učinio i da je njegov susobnik iz ranih leksikografskih dana i dalje živ.
Čitajući ovo djelo, svaki će uživljeni čitatelj bez zadrške navijati za članove redakcije, bodriti ih, brinuti, strepiti nad njihovim sudbinama, iščekivati, suosjećati s njima, tugovati, ljutiti se na njihove neistomišljenike i s njima polemizirati naglas, tražiti izlaz iz situacija s kojima su bili suočeni, pa i likovati, a kolericima će se, vjerujem, omaknuti i pokoja neprimjerena kvalifikacija.
"Rat za enciklopediju" ima i dramskih fragmenata s poznatim protagonistima. O tome je li doživio i katarzu prilikom pisanja samoga djela, nešto će Vam više ipak trebati reći sam autor.
Prijeko potrebni uzlet
"Rat za enciklopediju" od srca preporučujem svima onima koje podmetanja, omalovažavanja, prijetnje, uvrede, zavist, zloba, prijezir, istupanje iz pozicije moći i pokušaji liječenja kompleksa niže vrijednosti od strane osoba iz neposredne i posredne radne i ine okoline nisu pretvorili u ogorčene, osvetoljubive sitne duše, niti su ih ni na trenutak pokolebali da skrenu s pravoga puta, s ispravnoga puta- puta hrabrosti, odvažnosti, pravde, ljudskosti, empatije, istinoljublja... U ovoj univerzalnoj poruci će se prepoznati i s djelom poistovjetiti mnogi čitatelji koji nemaju veze s književnom strukom i koji nisu bili u prilici pratiti događanja i polemike u javnosti vezane za ovaj slučaj.
Literatura i književno djelo uopće, ne može promijeniti čitav svijet, ali može nas. Može nam dati prijeko potrebni uzlet, ideju kako da se odlučno suprotstavimo nasilju koje god vrste i pojavnosti ono bilo. Iskustva na koja nailazimo u literaturi mogu nas ohrabriti da skinemo “maske” autoritarnima i oktroiranim autoritetima. Angažirano čitanje nas potiče na razmišljanje, na preispitivanje. Dobra književnost nas obrazuje, uči nas da budemo tolerantni, da pokušamo imati više razumijevanja za svijet oko nas, da težimo stvaranju pravednijih odnosa. Stoga, čitajmo, obrazujmo se i budimo hrabri i otvorena srca!
Dok je god duha i vedrine, one tinujevićevske “kristalne kocke vedrine” u našem srcu, znači da je ono iz sukoba i ratova izišlo jače i da je spremno ići u nove bitke, ako već budu neizbježne. Boriti se ima smisla sve dok su pravda i istina na našoj strani.
Za kraj bih Vam željela pročitati u originalu, a zatim i prevesti poznati citat G. G. Márqueza iz njegove knjige Ljubav u doba kolere - “La memoria del corazón elimina los malos recuerdos y magnifica los buenos, y gracias a ese artificio logramos sobrellevar el pasado.”
“Pamćenje srca uklanja ružne uspomene, a veliča lijepe, te se zahvaljujući tome umijeću uspijevamo izdići iznad prošlosti“.
Bonus video:
