STUDIJA O RELIGIJI I NASILJU

Religija je od početka neodvojiva od politike

Armstrongova ukazuje na zbilja bitne istorijske okolnosti što potvrđuju da je, na taj način, svaka od velikih religija prethodno morala razviti posebnu imperijalnu ideologiju
244 pregleda 7 komentar(a)
Svjetske religije, Foto: Shutterstock, Shutterstock
Svjetske religije, Foto: Shutterstock, Shutterstock
Ažurirano: 28.11.2015. 11:00h

(Polja krvi: religija i istorija nasilja - Fields of Blood: Religion and the History of Violence; Karen Armstrong; Alfred A. Knopf, New York; 2014; 528 str.)

U novoj studiji o religiji, Karen Armstrong (Bitka za Boga; Istorija Boga; Sveti rat) polazi od činjenice da stari narodi uopšte nisu bili svjesni koncepta religije kao apstraktnog pojma u društvu, poput nas u modernoj eri, počev od kraja XVII vijeka. Ipak ona, u jednoj antropološki neodrživoj tvrdnji na početku, izlaže teoriju da se ljudi, prije nastanka prvih civilizacija, među sobom nisu u tolikoj mjeri ni sukobljavali kao što se inače vjeruje. Patnja i nasilje je došlo uz prve naseobine, dakle s prvim političarima (ili sveštenicima).

Bez obzira na to, piše ona, u posljednjih pet decenija akademicima je postalo jasno da faktički ne postoji univerzalni način kojim se može definisati koncept vjere. Sve to ide u prilog svojevrsnoj odbrani od polemičkih napada da je religija, u suštini, kriva za sve recentne nemile okolnosti u svijetu (islamski džihad), a i na prethodne (hrišćanstvo).

Armstrongova ovdje nipošto ne pokušava da odstrani krivicu sa religije, koliko da nam približi da su religija i politika, sve do nedavno, išle ruka-pod-ruku sa evolucijom čovjeka, u neraskidivom zagrljaju.

Na primjeru Krstaških ratova, koji su anti-semitizam pretvorili u evropsku kugu (jer bi krstaši tada uvijek prvo napadali Jevreje u sopstvenim zemljama), ona priznaje da je taj progon očevidno bio podstaknut religioznim motivom, s tim da su tu neosporno bili upleteni i društveni, politički i ekonomski elementi.

Uostalom, Oksfordov rječnik klasične starine nedvosmisleno ukazuje da "nijedna riječ u grčkom, niti u latinskom jeziku, ne korespondira sa engleskim riječima 'religija' ili 'religiozan'." Radi se o modernom terminu, inventivnom i eksperimentalnom kao i "tržišna ekonomija".

Naime, jedina vjera koja odgovara ovoj modernoj pseudi-definiciji religije kao odvojenog entiteta, jeste Luterov hrišćanski protestantizam, s obzirom da je njegova "religija" u potpunosti bila lična i individualna stvar, lišena zaleđine bilo kakve ustavotvorne mašinerije.

I pored toga, Luter je u svojim proglasima apsolutno zagovarao nasilje nad pobunjenim žiteljima (tokom Njemačkog seljačkog rata, 1524) jer - i sâm je to shvatao - država u haosu nikome ne može da pomogne.

Zbog toga se ova istoričarka ne osvrće samo na judaizam, hrišćanstvo i islam - trenutno u žiži interesovanja - već i na zoroastrizam, hinduizam, budizam, konfučijanizam, daoizam i judaizam u vremenu nastanka, razvoja i njihovog uticaja na druge i njima srodne oblike vjerovanja. Ovaj zanimljiv rad svakako treba razgraničiti sa teologijom njenog prethodnog naslova, Pitanje Boga (2009), pošto je vjera prevashodno stvar istorije, pa tek onda teologije i filozofije.

Nasilje je, s religijom, odvajkada bilo dio ljudskog identiteta i to je ono što Armstrongova pokušava da nam predoči, služeći se odveć razboritim, ali i dvojakim, paradigmama koje sežu do današnjih dana (sveštenici su bili kraljevi u prvim državama, i obratno).

Religija samo prati razvitak čovjekove misli, kaska u vidu političkog sredstva, što se jasno vidi u erzac-religioznom motivu kod zametka prvog krstaškog pohoda. Tada je papa Grgur VII, poslije napada turskih plemena na vizantinske granice, 1074, predložio da oslobode Anatoliju od nevjernika, a zatim i da krenu na Jerusalim.

Nasilje je, s religijom, odvajkada bilo dio ljudskog identiteta

Njegov motiv je dobrim dijelom bio inspirisan pukim nametanjem papskog autoriteta nad Istočnim rimskim carstvom, koje nije prihvatalo prevlast rimskog vladike. Tada se, doduše, niko nije odazvao Grgurovom pozivu, ali 20 godina kasnije, odgovor laika će biti sasvim drukčiji.

U zapadnoj Evropi "jeres" je odvajkada prije bila politička nego čisto teološka stvar; nasilno je suzbijana iz prostog razloga što je remetila javni poredak. Autorka isto misli kada govori o španskoj Inkviziciji, kao i o Tridesetogodišnjem ratu (1618-48). Sitna krađa, ubistvo, paljevina, ili otimačina žena, kažnjavala se smrću, tako da smrtna kazna za jeres nije bila ništa neobično niti ekstremno.

Ono što, prema autorki, određuje tok religije jeste politika, odnosno izbori sveprisutne vladajuće klase. Dakle, ljudi koji je regulišu - vrlo jasna stratifikacija koja se održala do danas - uvijek onih 5-10 procenata aristokratije. To potvrđuju i sure, odnosno zakoni u svetim knjigama (barem oni čije političke poruke vremenom nisu svojski ažurirane), čije vrijednosti, tokom vjekova, sve više gube smisao prvobitnog značenja.

Manje-više, svaka sveta knjiga posjeduje iste političke besjede o dijeljenju blaga, o grešnosti gomilanja novca i pomaganju nemoćnih i siromašnih, a naročito o tome da je cilj života izgradnja poštenog i pravičnog društva.

Na samim počecima, u agrarnoj istoriji, većina onoga što danas nazivamo "religijom", piše Armstrongova, bilo je ukorijenjeno u priznanju tragičnog fakta da je život zavisio od nepobitnog uništenja drugih stvorenja; zarad toga, rituali su trebali da pomognu ljudima da se suoče s ovom nerazriješivom dilemom.

Mogućnost ubistva mogla je da podstakne našu empatiju, međutim prilikom lova, pljačke ili vojevanja, isti sklop emocija je obliven serotoninom - neurotransmiterom odgovornim za senzaciju ekstaze koju povezujemo s pojedinim oblicima duhovnog iskustva.

Tako se dogodilo da se na ova nasilna htjenja počelo gledati kao na sakralne aktivnosti, bez obzira koliko ona bila u suprotnosti s našim razumijevanjem religije.

Autorka citira Foulzov roman Magus, gdje je rat podesno opisan kao - "psihoza izazvana nemogućnošću da se uoče međusobne veze", a naročito u primjerima neobuzdanih vojnih klanica. Bez obzira na samokritičke podsticaje iz docnije razvijenog neokorteksa da se suzdržimo od nasilja, instinktivni motivator poput rata još od začetka ljudskog mozga bio je "sredstvo predavanja reptilijanskoj bezobzirnosti od koje se nikada nismo odvojili".

Armstrongova takođe ističe da je agrikultura, što je uostalom oformila prve civilizacije na Bliskom Istoku (Sumeri, u današnjem Iraku), uvela i novu vrstu agresije: institucionalno ili strukturalno nasilje, gdje vladajući sistem naprosto navodi vlastito stanovništvo da živi pod takvim jarmom da su u nemogućnosti da iole poboljšaju svoju situaciju.

Rat je, shodno tome, bio prijeko potreban bilo kojoj premodernoj ekonomiji. Vladajuća klasa prinuđena je da održi svoju kontrolu nad žiteljima brojnih sela, da brani svoju zemlju od agresora, da osvaja još zemlje i da beskrupulozno reaguje na svaki znak nepokoravanja.

Kao ključnu figuru u ovoj priči, autorka pominje indijskog imperatora Ašoku (268-232 pne); on je dospio na vlast ubivši svoja dva brata. Ali zgrožen patnjom koju je njegova armija nanijela žiteljima nekog neposlušnog grada i zatim razdvojila porodice kako bi oni jači radili u drugim dijelovima carstva, on je neumorno počeo da promoviše etiku samilosti i tolerancije. Samo što Ašoka ni tada nije mogao da raspusti svoju vojsku, jer takav čin ne bi bio logičan. Pošto bez vojske nijedna država ne bi mogla da preživi, kako kulturno, tako ni strukturalno.

Zbog čega se, neodvojive od politike, poznate "velike religije" nisu ni mogle začeti bez sponzorstva jake militarističke imperije.

Armstrongova ukazuje na zbilja bitne istorijske okolnosti što potvrđuju da je, na taj način, svaka od velikih religija prethodno morala razviti posebnu imperijalnu ideologiju, a koja je samo mogla služiti političkim ciljevima sopstvenih vladara.

Preporučujemo za Vas