LJUDSKO TIJELO KAO CIJELI UNIVERZUM

Pet godina od smrti Miodraga Dada Đurića

Poslije Mark Šagala i Salvador Dalija, Dado Đurić je najviše uticao na pojam nadrealizma u slikarstvu
222 pregleda 2 komentar(a)
Dado Đurić
Dado Đurić
Ažurirano: 27.11.2015. 10:11h

“Mislim da je svaka umjetnost, ne samo moja, konačno traganje za nekim drugim životom. To je, ako hoćeš, sredstvo da izbjegneš, ali strašno je to, i to je ono što je najzanimljivije u umjetnosti, ona vodi nekoj vrsti samo-izdaje. Čovjek može pokušati da se izvuče i da izbjegava da kaže koje ga to stvari muče, ali one se uvijek ponovo pojave”, kazao je Miodrag Dado Đurić u razgovoru sa Mišelom Pepijatom (komesar Dadove izložbe kao predstavnika Crne Gore na 53. Venecijanskom bijenalu), koji su vodili 2009. u Eruvalu.

Danas se navršava pet godina od smrti jednog od najznačajnijih crnogorskih i evropskih umjetnika svih vremena. Dado Đurić preminuo je 27. novembra u Parizu, u kojem je živio i stvarao od 1956, a prema vlastitoj želji sahranjen je u mjestu Košćele iznad Rijeke Crnojevića.

Đurić je rođen četvrtog oktobra 1933. godine, na Cetinju. Umjetničku školu u Herceg Novom završio je 1952. godine, a Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi prof. Marka Čelebovića. Prvi izložbu imao je u Rijeci - rame uz rame s afrancuskim slikarima, nakon koje odlazi u Pariz.

"Ja se ponosim time da nijesam nikada izašo iz Crne Gore duhom, osjećajem. A u stvari jesam i zbog toga sam na izvjestan način upravo nesrećan… Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili iz ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore”, govorio je Dado.

Ili kako je to u tekstu o Dadu zapisao Žak Anri:

"Umjetnik je jedinstvena jedinka koja ne pripada nijednom mjestu, nijednoj zemlji, nijednoj otadžbini, ali koja je međutim kod kuće svugdje”.

Od 1956. godine Dado Đurić nastanio se u Francuskoj, u selu Šamon an Veksan, pokraj Pariza. Tu stanuje i posjeduje atelje. Tokom svog aktivnog rada, kratko je boravio u Njujorku, a zatim u Centralnoj Africi.

Pored ulja i crteža, radi grafike, a od 1978. do 1980. godine radi i na crtežu, grafici, kolažu, asamblažu. U Parizu je upoznao Žan Dibifea i Roberta Matu, a potom i Danijela Kordijea, koji postaje prodavac njegovih dela.

Prvu samostalnu izložbu imao je 1958. u Galeriji “Danijel Kordije”, a veliku retrospektivu 1981. godine u Boburu u Parizu. U svojim radovima, autor majstorskim likovnim umijećem dočarava apokaliptične spojeve.

Poslije Mark Šagala i Salvador Dalija, Dado Đurić je najviše uticao na pojam nadrealizma u slikarstvu.

Njihov rad je, kako zapisuje Dejan Đorić, ilustrativniji, komercijalniji, manje originalan i likovan od Dadovog.

"Djela su im donekle ukočena dok su Dadove linije crteža svojevrsne neravature, predjeli iskidanih živaca, a slike žive i vibrantne, ispunjene halucinatnom energijom, mrakom crnogorskih špilja i pariskih podruma".

"Znaš li šta mene fascinira, to je izvanredna, nemjerljiva kompleksnost čovjekovog tijela. Jer kad se pogleda lice ili tijelo, ne vidi se samo kožni omotač, vidi se sve, u stvari sve, čak i bez viđenja ili opipavanja. Mogu vrlo lako da zamislim nekoga ko je zaljubljen da voli da dodiruje nerve, bubrege, organe onog drugoga. Za mene je, ako baš hoćeš, ljudsko tijelo cijeli univerzum, totalan i jedinstven svijet”, kazao je Dado u razgovru sa Pepijatom.

Agonija čovječanstva prenesena osobenim jezikom

"Agonija čovječanstva koje krvari u mukama, njegova ljepota i užas, raspolućenost, metamorfoze, pomjeranja i mutiranja onog što se zvalo čovjek, preneseni su osobenim Dadovim jezikom čije temeljne osobine su: majstorski crtež, maestralna materijalizacija i upotreba boje, svjetla koje kao da je asimilovalo onaj tren prije nestajanja svijeta ili njegovog rađanja. Svjetlost, odnosno luče na platnima koja su velika povijest patnje, ipak impliciraju nadu. Dado je, zaista, ime fantazije, kao što su inventivno primjetili francuski kritičari, odnosno najveći slikar vizionar XX stoljeća”, zapisala je istoričarka umjetnosti Nataša Nikčević.

Preporučujemo za Vas