ALEKSANDRA POPOVIĆ ZA "ART VIJESTI"

"Prirodu ne možete kopirati, možete samo učiti od nje"

U umjetnosti ne postoje objektivni standardi kao u sportu, tako da razlog zbog čega uđete na scenu nema objektivno objašnjenje. Danas umjetnici ne moraju biti talentovani da bi bili uspješni, što još više zbunjuje i otežava
240 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 21.11.2015. 15:12h

Aleksandra Popović je diplomirala na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1995, kao i na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1987. godine. Izlagala je samostalno na izložbama u Parizu (2001), Beču (2008), Njujorku (2008). Dobitnica je prestižne nagrade za likovnu umjetnost koju dodjeljuje “Academia di Belle Arti” u Rimu. Kritike o njenom radu su objavljivane u medijima u Francuskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori. Živi i radi u Parizu, a upravo je u galeriji UDG otvorena njena nova izložba.

Zamoliću Vas da se na početku razgovora osvrnete na aktuelnu izložbu, koja je nedavno otvorena u galerijskom prostoru Univerziteta Donja Gorica?

- Trenutno je na Univerzitetu Donja Gorica postavljena izlozba slika sa nazivom “Između” Izložbu sačinjavaju dva dijela, jedan sa motivom planina i drugi sa motivom mora. Većina slika izloženih u galeriji i foajeu Univerziteta vec je bila predstavljena podgoričkoj publici u galeriji “Centar”. Ideja da se slike izlože na Univerzitetu bila je motivisana željom da se umjetnost priblizi mladim ljudima koji na taj način imaju priliku da neposredno, svakodnevno komuniciraju sa njom. Ja se osjećam iskreno sretna sto sam pozvana da izlažem na Univerzitetu. Mislim da je velika stvar kada imate priliku da veliki broj mladih ljudi vidi vaš rad i da to može da ima neki uticaj na njih.

Prvi put u Crnoj Gori izlagali ste 2011. u podgoričkoj galeriji “Centar” kada ste predstavili slike sa motivima planina i mora, posvećene Vašem ocu, poznatom crnogorskom sineasti Nikoli Popoviću. Novom izložbom niste se udaljili od motiva, koji su, moglo bi se reći Vaša trajna fascinacija?

- Kao što sam već rekla većina slika je već bila izložena u galeriji “Centar”.

Slike sa motivom planina posvećene su mom ocu, pošto su nastale nakon našeg posljednjeg druženja u podnožju Alpa. Nikola Popović je proveo posljednje nedjelje svog života u bolničkoj sobi koja je imala pogled na Mont Blanc. To je, svakako, emotivni period i moj prvi susret sa mislima o životu i smrti, tim jači što se radi o mom ocu koji mi je mnogo značio. Na ciklusu planina radila sam nekoliko godina i nakon toga odlučila da led otopim i uplivam u mora.

U vodi se rađamo, tu je početak, a i dio je nas kroz čitav život. Mnogo toplija i privlačnija tema, ali možda i mnogo teža. Za razliku od planina koje su impresivne, prelijepe, zastrašujuće, ali i koje imaju svoje zakone i granice more je potpuno nepredvidivo. Stalno je prisutno kretanje i promjene. Voda sama po sebi nema ni boju ni miris, ali ono što je sadržano u njoj daje joj strukturu, kolorit, karakter, život. Interesantna je muzikalnost prisutna u motivima vode. Sve je puno ritma, harmonija...

Koliko je posvećenost ovakvim pejzažima, ispunjenim dramatičnim koloritom, kompleksna u likovnom izrazu?

- Izuzetno je teško slikati pejzaže, generalno prirodu. Ne možete je kopirati, možete samo učiti od nje. Iz pejzaža možete samo izvući neku misao. Za slikanje je vrlo interesantno, pošto u prirodi imate sve i daje vam mogućnost da se približite svijetu čistog slikarstva, njegovih osnovnih elemenata, boje, poteza, kompozicije, a u isto vrijeme vas drži sa materijalnom stvarnošću i povezuje sa motivom vašeg slikanja.

Kako bi opisali Vašu stvaralačku energiju?

- Bazira se prije svega na mojoj potrebi da se izrazim likovno. Ja jednostavno volim vizuelni svijet. Volim da se izrazim kroz boju i potez. Divno je osjećanje kada možete da iznesete iz sebe misli i osjećanja putem vizuelnog traga, koji i jeste neka vrsta univerzalnog jezika. Imati mogućnost izražavanja i komuniciranja je mnogo.

Za razliku od planina i njihove monumentalne statičnosti, voda kao i u prirodi, tako i na Vašim platnima nemirna je, treperi, neuhvatljiva je.

- Voda je kao život. I da želite da je ukrotite ne možete. Uvijek ima nešto, nešto što niste očekivali. Najljepše je kad možete da se pustite. Ali ni onda ne znate. To je valjda čar života. Bogatstvo različitosti, izbora, pameti, gluposti, iznenađenja. Ja volim život i pokušavam da nalazim i kreiram pozitivno u njemu. Pa tako volim i da slikam vodu. Naravno, nekad dođe oluja...

Vaša platna nose posebnu dinamiku. Ne postoji posljednja riječ, ne postoji sve smo vidjeli. Novo svjetlo uvijek posmatrača uvlači u neku novu priču?

- Zvuči kao da su moje slike žive. Bila bih zaista sretna da je tako i da komuniciraju sa posmatračem. Ja ih najčešće dugo radim. Dugo se družim sa njima. Pokušavam da osjetim momenat kada se osamostale i počnu one mene da posmatraju. Tada ih prepustim daljem životu. Njihovom.

Vjerni ste uljanim bojama i kako ste rekli u jednom ranijem intervjuu “Vijestima”, one Vam pružaju neograničene mogućnosti?

- I dalje radim sa uljanim bojama. One zaista pružaju neograničene mogućnosti. Tehnički vam daju mogućnost da radite od paste do najfinijih transparentnih lazura, što znači da se možete izražavati od brutalno grubog do najsuptilnijeg. Sve zajedno daje veliki raspon mogućnosti i plastičnosti u izražavanju.

Posljednjih godina živite i u Parizu, prije toga u Njujorku. Koliko je teško u centrima umjetnosti zauzeti svoje mjesto i približiti se publici?

- Strašno je teško. Jednostavno postoje krugovi po tematici, socijalni... i jako je teško ući u neki od njih. Ne postoji regularni put. U umjetnosti ne postoje objektivni standardi kao u sportu, tako da razlog zbog čega uđete na scenu nema objektivno objašnjenje. Razlozi mogu biti finansijiski, tematski, trendovski... Danas umjetnici ne moraju biti talentovani da bi bili uspješni, što još više zbunjuje i otežava.

Kako gledate na posljednje teorističke napade u Parizu. Hoće li promijeniti grad koji živi za umjetnost?

- Ja sam potpuno apolitična osoba. Ne mogu mnogo reći o tome, ali vidim da se promjene, ovakve ili onakve, svuda dešavaju, pa tako i u velikim centrima umjetnosti. Ne znam da li smo na početku ili na kraju nečega, ali potresi su oko nas. Sve što se dogodilo jezivo je i duboko uzmemirujuće...

Autonomni emocionalni otisci

S dvadesetak ulja na platnu slikarica Aleksandra Popović predstavila je svoje novije cikluse, okupivši ih pretežno oko dva motivska uporišta. S jedne su strane planinski pejzaži, a s druge široke vodene akumulacije, što ih možemo zamisliti kao jezerske prizore. Izložba se neslučajno naziva „Između“, jer ne samo da motivika ide od sugestije zračnih visina do iluzije vodenih površina, nego se i morfologija polarizira između sustavnije fiksiranih obrisa surih vrhova, odnosno krutih ledenjaka i difuzne, prhke, magličaste fakture gotovo isparavajućih oblika, odnosno atmosfere koja daje pomalo impresionistički dojam. (...)

Planinskoj dominanti u velikim i malim formatima stanovitu protutežu daju slike „enformelnijeg“ karaktera, za koje ustvrdismo da su jezerskoga, vodenoga nadahnuća. Naravno, tu se plavo-bijele partije pigmenta prepliću i raspršuju, prožimaju i rasplinjuju u uvijek novim odnosima. Svojevrsni vrhunac sustavne disperzije postignut je u djelu „San mojega brata“. (...) Za Aleksandru Popović također ćemo zaključiti kako uspješno polazi od vidljiva predloška da ga potom slobodno preobrazi u polje autonomnih vizualnih senzacija i emocionalnih otisaka, zapisao je akademik Tonko Maroević.

Galerija

Preporučujemo za Vas