Boris Liješević režirao je komad ’’Bella figura’’ Jasmine Reze u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Posebno je da je komad imao praizvedbu u maju u berlinskom Schaubuhne teatru kao i da ga Reza pisala po narudžbini Tomasa Ostermajera. Praizvedba je bila u maju, a premijera u HNK ovoga novembra. Liješević nas majstorski vješto provodi kroz svijet Jasmine Reze. Igra je vrlo intenzivnog tempa - duhovito i uznemirujuće u isti mah.
Komad Jasmine Reze ’’Bella figura’’ pisan je vrlo elegantno, naravno, priča o dva para koji se, svaki u svojoj krizi- na prvom mjestu Boris (Milan Pleština) vodi svoju ljubavnicu Andreu u restoran koji mu je preporučila njegova žena. Na parkingu restorana on udari autom jednu stariju gospođu Ivon Blum (Ksenija Marinković). Na sreću - njoj ne bude ništa. Rođendan joj je, sa sinom i snahom ide upravo u restoran, no ispostavlja se da je njena snaha Fransoaz (Olga Pakalović) dobra prijateljica Borisove žene. Družina okupljena udarom automobila (tu je još Ivonin sin, odnosno Fransoazin partner Erik Blum (Dušan Bućan) - kreće zajedno u restoran.
Boris Liješević prilazi Rezinom komadu znajući da se u njima, iako se naizgled spolja ništa veliko ne dešava, kriju pukotine, kroz koje, kako kaže reditelj, ako zavirite možete videti ponore.
Pozornica je pravougaona, izdignuta u odnosu na publiku. Publika okružuje pozornicu, a taj položaj pomalo gledanja na scenu ’’od dole’’ daje jednu pomalo grotesknu dimenziju cijeloj slici. A i publici koja je u toj slici. Na sceni imamo dva para i jednu staru gospođu - dementnu i nedoljivu u isti mah.
Svaki od parova, što jasno osjetimo, nosi sopstvenu napetost, a obje se napetosti nalaze u istoj ravni. Reditelj promišljeno uvodi u predstavu dinamičnost, žestinu, tako što napetost između parova pojačava do krajnjih granica, da bi je odveo u duhovitost, zatim dalje u apsurd. U furioznoj i grozničavoj igri vi zapravo vidite dva para koje sopstvena tjeskoba kruni. Muzika koju je birao Liješević je ’’Travijata’’, u jednom buržoaskom miljeu, ta kompozicija, na poslijetku, slavi ljubav. Muzika se uklapa u atmosferu, djelujući, zapravo, iz kontre.
Nekoliko puta tokom predstave zapisujem u programsku knjižicu rušenje fasade. Taj je komad kada se čita gotovo miran i nesumnjivo tužan; no, dajući mu igrom britak tempo reditelj u potpunosti mijenja ritam komada - skida fasade sa svojih likova i pokazuje gledaocu kroz pukotine upravo pustoš i nemoć na koju ukazuje Reza. S tim što to više nisu pukotine kroz koje se viri- fasada je srušena, zaboga, sve se jasno vidi. Sve četvoro igraju usklađeno, kao da u nekom malom klubu slušate strašno dobar džez kvartet koji se prepušta bez ostatka, dobro orkestriran.
Svi smo omeđeni tim plavim zidovima koje mogu naznačiti okeansko osjećanje punoće kojoj se negdje, opet, iz kontre teži, a sa druge strane scenografija Numen i Ivane Jonke je i električno plava boja TV ekrana koji nemaju signal - svi plutamo u tom bespuću.
Didaskalije čujemo iz off-a od scene do scene mjesto dešavanja- parking, restoran, toalet - glas iz off-a nas prepušta da u sopstvenoj mašti završimo prostor i osećaj.
Upravnica Dubravka Vrgoč uočava da su junaci vezani za želju koja proizlazi upravo iz nedostatka frustracije i manjka te se stoga u preokrenutoj strukturi pogleda njihova drama s tragičnim posljedicama čita kao komedija.
Upravnica Dubravka Vrgoč uočava da su junaci vezani za želju koja proizlazi upravo iz nedostatka frustracije i manjka
U tom kontekstu veoma je važno da u napetosti kojom likovi igraju reditelj otkriva gledaocu, suočava ga, sa kontingentima nataloženog bijesa koji se probija kroz tjeskobu. Bijes je kod svakog od likova okrenut unatrag, prema nezadovoljstvima i povrijeđenosti i prošlosti; nekonstruktivan bijes koji ih drži zarobljene i nemoćne u bespuću.
Predstava slika svijet u kojem je pojedinac bespomoćan unutar sistema koji od njega očekuje odgovornost, a ne pruža mu podršku. Svijet u kojem istinske komunikacije sa Bogom nema. O zajedničkoj molitvi da i ne govorimo. Gledalac je uvučen u taj kovitlac kroz boju zvuk i igru. Napetost se oslobađa kroz duhovitost.
Na kraju vas uvid o besmislu lupi doslovno posred čela nakon posljednje replike.
Polazimo sa svojom malom naprtnjačom da osvojimo svijet. Umišljamo da vojska napreduje, ali venemo na mjestu. Liješević nas vješto, ne podilazeći, dovodi do uvida - o nama samima, o tome na šta se snaga toši.
Vjerna slika unutarnjeg pejzaža junaka - usamljenost i istrzanost
Andreu igra autentično Lana Barić, ljubavnica koja se ne uklapa u buržoasko drustvo, igra blisko i osetljivo, autsajder - apotekarka iz provincije u preskupim cipelama na paralazolu sa kodeinom. Ivone Blum koju maestralno igra Ksenija Marinković je moćni mistični duhoviti element; lucidna i zavodljiva, ona od čitave skupine ima najveću širinu i pravi jednu vrstu ravnoteže u napetosti koju nose parovi.
“Travijata”’ bije iz jezgra predstave, kao i zvuk koji čujemo u petoj sceni koja se dešava na terasi restorana - kreket žaba koji postaje iritirajući nepodnošljiv.
Prije toga glas iz offa počinje nesuvislo da ponavlja rečenice, riječi gube smisao…
Olga Pakalović, Milan Pleština, Dušan Bućan, svako slika unutarnji pejzaž junaka- usamljenost i istrzanost.
Bonus video:
