Transkript govora koji je Hitchcock održao na večeri Screen Producers Guilda 7. marta 1965, kada je dobio Milestone nagradu. Napisan najvjerovatnije uz pomoć ghost writera, ovaj govor predstavlja kompendijum manje ili više poznatih Hitchcockovih duhovitih opaski na svoj i račun filmske i televizijske industrije (posebno glumaca), otkrivajući još jednom režiserov ludistički pristup i spremnost na (auto) ironiju, što je revers anksiozne tenzije i saspensa iz njegovih triler filmova. Govor je posebno zanimljiv jer je Hitchcock u njemu - kao u nekoj kratkoj priči - dao najelaborativniji prikaz ’istorije’ i svrhe njegovih kameo pojavljivanja, kreirajući fascinantnu, neodoljivu fikciju o svojoj personalnosti na velikom platnu. Sve to, kako kaže Sidney Gottlieb, ’povezuje Hitchcockov svijet sa onim Pirandella, Ionesca i Borgesa. Ovdje, kao i drugdje, on potvrđuje da zadirkuje svoju publiku i da nikada ne daje jednoznačni odgovor na pitanje: Ko je pravi Alfred Hitchcock’.
Kruži ta užasna priča o meni kako mrzim glumce. Zamislite da neko može da mrzi Jimmy Stewarta... ili Jacka Warnera. Nije mi jasno kako je ta glasina uopšte i nastala. Naravno, moguće i tako što sam ja jednom citiran da su glumci stoka. Moji prijatelji glumci znaju da nikad ne bih bio u stanju da dam tako nepromišljenu, nevaspitanu i bezosjećajnu primjedbu; nikad ih ne bih nazvao stokom... Ono što sam vjerovatno rekao je bilo da glumce treba tretirati kao stoku.
Priznajem da sam se, s vremena na vrijeme, nadao da će tehnologija smisliti neku mašinu koja će zamijeniti glumca. I napravio sam određeni napredak po tom pitanju. U Stranom dopisniku Joel McCrea je igrao u sceni sa vjetrenjačom, a u Sjever-sjeverozapad Cary Grant je bio vis-à-vis aviona za zaprašivanje. Držim da avion ima kvaliteta za zvijezdu, jer je dobio nevjerovatnu količinu pošte od strane fanova. Ali, kada sam htio da ga angažujem za sljedeći film, već je tražio previše novca!
Ovo nas vodi do sljedećeg logičnog koraka kada sam još i više smanjio ljudski element u filmu Ptice. E tu zbilja ima nekih glumaca koje bih nazvao stokom! Čuli ste za glumce koji insistiraju da njihova imena budu iznad naslova filma; ovi su tražili da njihovo ime bude naslov! Zbog toga sam definitivno za ljudske glumce. Što se mene tiče, ptice su ’striktno za ptice’ (fraza koja znači: nebitne, trivijalne) - ili za Walta Disneya.
Glede teme glumaca dodao bih još ovu fusnotu. Nalazim da je prekrasno da su njihove zvijezde postavljene na holivudskom pločniku, pa možemo šetati preko njih. To je ohrabrujući pokazatelj da gradska Trgovačka komora nema samo oko za reklamu, već je i psihološki orijentisana.
Takođe se priča da ne volim televizijske reklame. I još jednom kažem da nisam kriv po ovom pitanju. Ja volim reklame. O, spremno priznajem da su bučne, mučne, glupe, neinspirativne, dosadne i neukusne... ali su iste takve još mnoge stvari - uključujući i govornike nakon večere. Razlika - i ovdje leži razlog zašto volim reklame - je u tome da se one mogu isključiti. Ovo je epohalni izum. U cijeloj istoriji sadizma, televizijske reklame su jedini slučaj kada je Čovjek izmislio mučenje, a onda obezbjedio žrtvi sredstvo za bjekstvo. Ono što je interesantno da tako malo ljudi koristi pruženu dragocjenu priliku.
U stvari, držim da su reklame fascinantne. One su tako izvrsno vulgarne i tako radosno neukusne da moraju biti neodoljive za sve, osim za malo njih koji nisu baš očarani raspravama o nazalnim prolazima i digestivnom traktu.
Televizija je interesantno poglavlje u istoriji zabave na ekranu. Potpuno je prirodno što je uticala na bioskopsku posjetu, ali ću to objasniti na sljedeći način: pronalazak televizije se može uporediti sa uvođenjem toaleta u kuće. U suštini, to nije donijelo nikakvu promjenu u navikama publike, samo je prosto eleminisala potrebu da se izlazi iz kuće.
Sa prodajom dugometražnih filmova televiziji, sada mnogi filmski producenti sjede u dnevnim sobama ispred televizijskog prijemnika, i njihova ih neslavna prošlost sustiže dok gledaju svoje bivše promašaje.
Televizija nas, takođe, dovodi do još jedne optužbe, koju bih htio da odbacim. Često čujemo kritike da ima previše nasilja. Producentima ne treba pričati da je televizijsko nasilje poput ledenog brijega.
Samo mali dio je vidljiv na ekranu. Publika bi, u stvari, trebala da vidi što se događa iza scene.
Ali, poenta je da je jedno od najvećih dostignuća televizije to što je vratila ubistvo nazad u domove gdje i pripada. Pogledati ubistvo na televiziji može biti dobra terapija. Može pomoći kod antagonizama.
A ako ih i nemate, reklame će vam ih dati.
Prava opasnost, po mom mišljenju, nije u nasilju. Ona se nalazi u tome da gledalac ubistva na televiziji može uživati u svim njegovim senzacijama bez haosa koji ostaje poslije. Nema mrlja koje se moraju obrisati, leša kojeg se morate riješiti, nema cementa koji mora da se osuši. Takva situacija nije dobra za nacionalni karakter. Ohrabruje lijenost i presušuje kreativne sokove. Rezultat? Ubistvo jednog dana može biti svedeno samo na sport za posmatranje.
Kod mene se ubistvo doima ’lakim’, ali se nadam da nikada nećete zaboraviti da ono zbilja može biti prljav i gadan posao - posebno ako nemate dobrog advokata.
Javnost misli da se četrdeset godina izvlačim sa ubistvom. Ali, jesam li zaista nepovrijeđen? Najbolje mogu objasniti podmukli efekt ubistva na naš karakter tako što ću vam pročitati paragraf iz razdraganog eseja Thomasa de Quinceya, ’Ubistvo kao jedna od lijepih umjetnosti’:
’Ako se neko oda ubistvu, neće se mnogo premišljati ni o pljački, a od pljačke će brzo doći i do pijančenja i kršenja pravila Sabata, a odatle i do nepristojnosti i prokrastinacije. Jednom kada ste na ovoj nizbrdici, ne znate gdje ćete se zaustaviti. Mnogi se čovjek susreo sa svojom sudbinom od nekog ubistva ili drugog o čemu tada nije mnogo mislio’.
Držim da je sada očigledno da je pravi Hitchcock sasvim drugačiji od javne slike o njemu. Samo se nadam da ne mislite, kada ste ovo saznali, da ste nagradu dali pogrešnom čovjeku. Već mi je postala vrlo draga.
Kažu da se ubistvo dešava svaki minut, pa stoga ne želim više da trošim vaše vrijeme.
A sada, pravi Alfrede Hitchcocku, hoćeš li sjednuti. Mnogo vam hvala.
Preveo Aleksandar Bečanović
Bonus video:
