Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je na spisak predizbornih obećanja stavio i smjenu Olivera Frljića sa mjesta upravnika riječkog HNK-a. Naspram ovakvih i sličnih izjava političara o Frljićevom radu, u domaćoj štampi malo je riječi o međunarodnoj karijeri ovog pozorišnog reditelja. Tako je i gostovanje predstave “Aleksandra Zec” u Berlinu ostalo u sjenci Karamarkove borbe protiv “kulturne okupacije” riječkog teatra od strane njegovog upravnika. Od Frljića kod kuće opasniji je jedino Frljić u gostima, pa bi moćnici balkanskih državica trebalo da, umjesto skidanja njegovih predstava sa repertoara, organizovanja pozorišnih batinaša i protesta pred premijere, više pažnje posvete njegovim gostovanjima po evropskim pozorišnim metropolama, čije su posljedice po sve što je srpsko, hrvatsko, nacionalno i narodno nesagledive.
Umjesto što je skinuta sa repertoara, predstavi “Zoran Đinđić” trebalo je zabraniti da putuje u Vizbaden na Festival nove evropske drame i ispriča publici ono čega se valjda stidimo - da nakon više od deset godina od ubistva premijera inspiratori zločina nisu kažnjeni. Posljednja u nizu kratkovidosti državotvornih upravnika čaršijskih pozorišta je odbijanje da postave predstavu “Aleksandar Vučić”.
- Većina predstava sa Balkana koje gostuju u njemačkim pozorištima govore o ratu. Da li ovdašnja pozorišta i publika od reditelja sa naših prostora očekuju isključivo predstave koje se bave ratnom tematikom?
Selekcija predstava koje dolaze sa Balkana radi se na razini određenih stereotipa o tom prostoru i traži se da se kroz te predstave određeni stereotipi i potvrde. Mislim da je stvar i autora na koji način se bave tim stereotipima i na koji način ih dekonstruiraju. U Minhenu sam radio predstavu “Balkan macht frei” koja je koristila strategiju subverzivne afirmacije - išao sam na potvrđivanje određenih stereotipa i očekivanja od mene kao autora koji dolazi iz tog specifičnog, balkanskog konteksta. U jednom trenutku je ta priča postala priča o njemačkom društvu i kako ono radi isključenja. Mislim da su strukturalni rasizam i njegova očekivanja prva pitanja koje autor koji ovdje radi treba postaviti.
- Šta tačno mislite kada kažete strukturalni rasizam?
Mislim na rasizam koji ne postoji kao neka vidljiva praksa, već se prikriva kroz različite institucionalne prakse koje rade na isključivanju na temelju boje kože, kulturnog ili etničkog porijekla. Zapadnoevropska društva svoj deklarativnoj multikulturalnosti usprkos, zadržavaju svoje kolonijalne prakse, samo ih maskiraju različitim institucionalnim praksama. Kolonijalni status društava s periferije Evrope, u koja bih ubrojao i državicu u kojoj trenutno živim, tematizirao sam upravo u predstavi “Balkan macht frei”. Jedno od pitanja koje se mom scenskom alter-egu postavlja u toj predstavi glasi “Šta vi uopće znate o njemačkom društvu? Znate nešto malo o Trećem rajhu i to je to”.
- Mediji na Balkanu gotovo uopšte ne izvještavaju o vašoj međunarodnoj karijeri. S druge strane, evidentna je politizacija vašeg lika i djela, a nedavno je i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko govorio o vašoj smjeni sa mjesta upravnika riječkog HNK-a. Stiče se utisak da ste postali instrument koji političari koriste za dnevno-političke rasprave?
Tomislav Karamarko je po svoj prilici duboko uvjeren u svoju izbornu pobjedu, pa više nema potrebe prikrivati kakav će autokratski model kulturne politike implementirati ukoliko postane premijer. Nemojmo se zavaravati, političari će koristiti sve što im može povećati postotak onih koji će glasati za njih. HDZ već više od godinu dana HNK Ivana pl. Zajca i moju malenkost proizvodi u najvažnijeg unutrašnjeg neprijatelja i sad to pokušava maksimalno dokapitalizirati.
- Vi ste sa Borkom Pavićević, Horvatom i Borisom Budenom u pozorištu govorili o estetici otpora. Da li je pozorište umjetnost koja ima emancipatorski potencijal i koja može da pokrene društvene promjene?
Teatar je mjesto koje nam govori na koji način bi trebalo gledati svijet oko sebe. Tu se uči da je stvarnost oko nas puno kompleksnija nego što izgleda i da u toj stvarnosti postoji puno stvari koje na prvi pogled ne vidimo. U teatar ne spadaju samo dramske predstave, baleti, opere i sve ono što je dio repertoara jednog nacionalnog teatra, nego i niz drugih stvari. Ja sam zbog toga i organizirao na dan obilježavanja dvadesetogodišnjice “Oluje” razgovor sa pet žena različitih nacionalnosti. Činjenica da se to dogodilo u nacionalnom teatru, koji inače služi za konzerviranje nacionalne kulture i nacionalnu homogenizaciju, dala je jednu dodatnu vidljivost, a time i vrijednost gledanom. Nacionalno kazalište, kao prostor reprodukcije nacionalnih vrijednosti, postalo je prostor emancipacije manjinskog. Ono što su te žene pričale prokazalo je nasilje sadržano u dominantnim narativima o ratu na ovim prostorima, njihove simplifikacije i laži.
- Hrvatsko glumište se tokom devedesetih nikada nije izjasnilo protiv rata o čemu govori vaša Trilogija hrvatskog fašizma. U pozorištima u Srbiji je postojao antiratni pokret, a mnogi glumci su doprinijeli rušenju Miloševića. Paradoks je da su deset godina kasnije ti isti ljudi odbili da igraju ili čak pokušali da zabrane vašu predstavu “Zoran Đinđić”.
U hrvatskoj kazališnoj zajednici nije postojao nikakav antiratni pokret. S druge strane, postojao je širok konsenzus da je rat trebalo podržati. Postojali su i pojedinci koji su odbijali sudjelovati u ratnohuškačoj histeriji, ali time su sebi, uglavnom, i zapečatili sudbinu na ovim prostorima. Po meni, umjetnik ni u kojem kontekstu ne može pristati na rat. Mira Furlan, koja je morala otići iz Hrvatske, u svom Pismu sugrađanima je rekla sličnu stvar. Mi smo radili predstavu “Hrvatsko glumište” da bi pokazali na koji način je hrvatska kazališna zajednica participirala u ratnom diskursu i ratnohuškaškoj politici. Kad ste već spomenuli one koji su odbili igrati u “Đinđiću”, ovdje ću se još jednom kratko osvrnuti na meni tako drage glumce Ateljea 212. Mislim da je u njihovom odbijanju na djelu bila i jedna vrsta urbanog rasizma uperena protiv Kokana Mladenovića.
Upravnike beogradskih pozorišta muči Vučićeva moć
- Kojim pozorištima ste nudili predstavu o Aleksandru Vučiću?
Te ljude bih ostavio da žive sa svojim strahovima i fleksibilnošću svoje kičme. Ali bih htio reći da se u Ateljeu 212, u vrijeme dok je DS bio na vlasti, predstava o Đinđiću, koji je tada još uvijek bio glavni politički kapital te partije, mogla napraviti. Time ne želim reći da je DS zaslužan za tu predstavu - on ju je zdušno, kao i mnogi drugi, različitim kanalima pokušavao opstruirati, nego upravo Kokan Mladenović. Javnosti nije poznato, ali jednu od zadnjih proba “Đinđića” došao je pogledati i Upravni odbor Ateljea 212 u kojem je u tom trenutku sjedila i glumica Gorica Popović. Neuobičajena praksa koja je postala još neuobičajenija kad sam shvatio da je svrha tog gledanja bila da se odluči hoće li predstava ići ili ne.
- Čega se plaše upravnici beogradskih pozorišta?
Upravnici beogradskih pozorišta su svjesni kolika je Vučićeva moć u ovom trenutku i na koji način autokratski vlada. Tu se radi o autocenzuri - nije ni potrebno da neko nešto eksplicitno zabrani, upravnici već misle tri koraka unaprijed. Jer ako se nešto ni ne započne, onda se ne može ni doći u situaciju da se zabranjuje. Međutim, srpskom društvu je predstava o Vučiću potrebna jer se to isto društvo, kroz izbor Vučića, amnestiralo od svoje odgovornosti za zločine u devedesetima.
- To isto važi i za hrvatsko društvo?
Hrvatsko društvo insistira na tome da je isključivo bilo žrtva u ratu, što nije točno. Hrvatska je izvršila agresiju na BiH. Brzopleto je donesena Deklaracija o Domovinskom ratu kojom se pokušava sankcionirati koji je jedini dopustivi oblik i sadržaj govora o tom ratu u javnom prostoru. To je i naš kandidat za budućeg premijera javno rekao - kad on dođe na vlast, svako će u svoja četiri zida misliti i govoriti o Domovinskom ratu što hoće, ali javno baš i ne. To je zagovaranje verbalnog delikta, a s obzirom na Karamarkovu karijeru u obavještajnoj zajednici, ne bih se pretjerano pouzdao ni u četiri zida, jer mi se čini da će ih on u slučaju izborne pobjede opremiti ušima.
Demokratija ne predstavlja ništa kod nas
- Više puta ste rekli da su loši političari posljedica lošeg društva. Šta smo kao društva pogrešno uradili da zašlužimo Vučića, Karamarka, Nikolića, Kolindu i druge?
Za početak smo izabrali te ljude. Rezultat građanske nepismenosti je da se događaju ovakvi izbori. Institucije rade na političkom onepismenjavanju svojih građana da ne bi mogli donijeti racionalne i argumentovane odluke kad idu na izbore. Problem je taj da demokratija u obliku u kojem je imamo danas ne reprezentira ništa. Ona je samo teatralizacija političkog života koja stvara privid da se nešto odlučuje. Na izbore nisam išao nikada jer mi se oduvijek činilo da time samo potvrđujem jednu odluku koja je davno donesena, a to je da se pepetuira politički sustav koji proizvodi različite oblike nejednakosti i neravnopravnosti.
- Mislite da je neophodno osmisliti novu formu političkog sistema?
Nova forma se ne može osmisliti tako što ćemo otići u parlament i pregovarati, jer je sustav parlamentarne demokracije tu da bi štitio interese određenih društvenih slojeva i reproducirao njihov sistem vrijednosti. Zašto bi oni, koji ionako imaju i represivni i obrazovni sustav u svojim rukama, koji imaju kapital i drže najvažnije ekonomske institucije, htjeli da se nešto mijenja? Uz to, mi smo godinama programirani tako da ne možemo zamisliti alternativu postojećem ekonomsko-političkom sustavu. Kako onda očekivati da će netko uzeti puške i krenuti pucati okolo da bi napravio nekakvu društvenu promenu? Ili da će ljudi biti spremni umrijeti za nešto, za bilo šta.
Bonus video:
