ARHITEKTURA: ATRAKTIVNE MANIFESTACIJE U ZAGREBU

Tri istinske svetkovine

"...lijepo je, treba priznati, kada je čovjek u prilici da ponekad, s vremena na vrijeme, časnim povodom promijeni sredinu. I svaki put kad se avion odlijepi od vrelog asfalta tzv. poletno-sletne staze Aerodroma Golubovci, bez obzira na destinaciju kojoj hrlimo u susret - istopi se...
67 pregleda 2 komentar(a)
Muzej vučedolske kulture u Vukovaru, Foto: Privatna arhiva
Muzej vučedolske kulture u Vukovaru, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 31.10.2015. 18:03h

S jednim okom namiguje, / S drugim okom nasmehuje, / Gori stani se, mila Rožica, otpri vrata. / Gori stani se, mila Rožica, otpri vrata. Klinček stoji pod oblokom, stara međimurska  

Spremam se u Zagreb - beli grad, što ga tak imam rad (što bi rekli Zagrepčani) - i već osjećam, duboko u duši, da će mi dobro doći tih desetak sunčanih dana van Podgorice. 

Bolje bi bilo, naravno, kada bih odsustvovao iz PG mjesec dana - ili godinu - godina bi bila sasvim dovoljan vremenski period da se moj jadni živčani sustav (što bi rekli Zagrepčani) vrati u normalu. A tek 10 godina - u Australiji - ili na Novom Zelandu, još bolje - ne smijem ni da razmišljam o tolikoj sreći. 

Onamo, onamo, za daleka brda i debela mora ona - 10 godina na Novom Zelandu bi bio sasvim dovoljan vremenski period da zaboravim sve što treba zaboraviti, a tiče se Podgorice, odnosno časne i poštene CG.     

Dakle, lijepo je, treba priznati, kada je čovjek u prilici da ponekad, s vremena na vrijeme, časnim povodom promijeni sredinu. I svaki put kad se avion odlijepi od vrelog asfalta tzv. poletno-sletne staze Aerodroma Golubovci, bez obzira na destinaciju kojoj hrlimo u susret - istopi se - kao nekim čudom - i netragom nestane onaj teški kamen koji konstantno nosim na srcu i koji mi strahovito pritiska dušu - a neka neobjašnjiva, blažena, djevičanska, božanska lakoća, obuzme i moju napaćenu dušu i moje izlomljeno tijelo.

O laka, o blažena, o djevičanska, o božanska lakoćo/ Nikada se tebe odrekao ne bih itd. 

Biće da sam zabrinut za sudbinu CG samo kad sam na čvrstom CG tlu, na tom kamenu natopljenom krvlju mojih predaka. Čim poletim - aj' zdra'o Crna Goro, kapljo rose (što bismo rekli mi, Starovarošani). 

Ne mogu ni da zamislim, života mi - kako li se tek osjeća naš dobri premijer, kad se premijerski avion odlijepi od tzv. poletno-sletne staze Aeroroma Golubovci. Ako ja toliko patim u ovoj i ovakvoj CG, kako li je tek njemu - to ne želim ni da zamislim. A kako li mu je tek kad poleti - to ne bih ni bio u stanju da zamislim, čak i kada bih uložio maksimalni intelektualno-imaginativni napor.        

Šalu na stranu, pored svega ostalog, ponekad baš zavidim Zagrepčankama i Zagrebačanima, pogotovo mladim arhitekticama i arhitektima, na vrlo živom društvenom životu - prepunom arhitektonskih kulturno-umjetničkih programa. Toliko je tih dešavanja na polju svima nama najdraže arhitekturice u ZG, da je to skoro pa nevjerovatno. Samo ovog mjeseca su imali više dešavanja nego mi u posljednjih 11 godina. OK - pretjerujem - ali kad bi nam CG arhitektonski establišment češće priređivao povode za razmjenu mišljenja o arhitekturici, našoj velikoj ljubavi - niko se ne bi žalio, garantovano.   

Dakle, oni su samo u ovom mjesecu imali tri velike arhitektonske svetkovine. Prvo su imali otvaranje jubilarnog, 50. Zagrebačkog salona - u petak, 1. oktobra, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma (Galerija Prsten) - i baš se potrefilo da arhitektura bude na redu ove godine (redom se, svake godine, na ZG Salonu izmjenjuju vizuelne umjetnosti, primijenjene umjetnosti i dizajn - i arhitektura - tako da je arhitektura na redu svake svake treće godine) - kao što se potrefilo i da 1. ZG Salon, davne 1966. godine, bude posvećen upravo arhitekturici.   

Za 50. ZG salon je bilo prijavljeno 298 radova, i to u tri kategorije: prijedlog, situacija i studenti. Selektovan je 131 rad, a za nagrade je bilo nominovano samo 25 radova: 4 u kategoriji prijedlog, 13 u kategoriji situacija i 8 u kategoriji studenti. Ako uzmemo da je hrvatska arhitektonska scena vrlo profilisana - ove brojke djeluju sasvim realno, ako mene pitate. 

Salon se odvijao pod motom "Dosljednost", selektor je bio Hrvoje Njirić, a Glavna nagrada je pripala Muzeju vučedolske kulture u Vukovaru, odnosno Radionici arhitekture i Vanji Ilić. 

"Muzej predstavlja kulminaciju sirove energije, preciznih, jasnih odluka, osobitog osjećaja za topografsko i neobične nezainteresiranosti za detalj", kazao je selektor Njirić na otvaranju i dodao da nagrađeni projekat "vjerno predočuje ono najbolje što hrvatska arhitektura u ovom trenutku može ponuditi" - i da hrvatska arhitektura posljednjih godina "odražava situaciju" u kojoj se "odjeci pozitivne tradicije sukobljavaju sa sadašnjošću i drugim negativnim oblicima" - ma što to značilo.

O ovoj realizaciji će svakako biti riječi u jednom od narednih brojeva, držite me za riječ.   

U subotu, 3. oktobra - na Arhitektonskom fakultetu je upriličena bila otvorena diskusija naslovljena "O edukacijama i praksama". Prvo je Odil Dek (Odile Decq - Studio Odile Decq), francuska arhitektica zavidnog renomea na međunarodnoj sceni, govorila je o arhitektonskoj školi "Confluence" koju je pokrenula u jesen prošle godine - riječ je o međunarodnoj, kolaborativnoj i nadasve alternativnoj školi - posvećenoj ne samo arhitekturi, već i arhitektonskim istraživanjima - što je zapravo bio izvrstan šlagvort za diskusiju koja je uslijedila. Pozvani da uzmu učešća u diskusiji su bili: Milan Đurić - AF Beograd, Sead Gološ - AF Sarajevo, Helena Paver Njirić - AF Zagreb, Idis Turato - AF Zagreb, Maruša Zorec - AF Ljubljana. O svojim iskustvima arhitektonske edukacije i prakse potom su raspravljali: Dafne Berc, Dominko Blažević, Tadej Glažar, Boris Koružnjak, Alan Kostrenčić, Leo Modrčin, Tomislav Pavelić, Dinko Peračić, Feđa Vukić i Tonči Žarnić. Moderatori su bili Marko Sančanin i neizostavni Maroje Mrduljaš.     

Ova diskusija se odvijala u okviru programa radionice Rendez-vous de l'architecture, u režiji Oris kuće arhitekture - i moram da primijetim da niko nije bio pozvan iz male, ali časne i poštene CG da uveliča tu diskusiju – bez obzira što u CG postoji barem jedna osoba koja se sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor - a tek što se zalaže za edukaciju arhitektica i arhitekata, ne biste vjerovali. Neka što mene nisu zvali - ali da ne pozovu tu dragu osobu u Zagreb da i ona malo diskutuje o edukacijama i praksama - na stranu to što je ta osoba pozivala Maroja Mrduljaša u CG, u goste, svaki put kad se ukazala prilika itd.    

Dane Orisa, 15. po redu, održane pretprošlog vikenda, 17. i 18. oktobra, u Koncertnoj dvorani Lisinski, samo ću pomenuti - jer pretpostavljam da svi sve znate o toj jedinstvenoj manifestaciji. Inače, svako u Zagrebu sve zna o Danima Orisa - ali niko vam ne bi priznao da je bio na predavanjima. Muvanje po Lisinskom - to da. Predavanja - ipak ne, hvala ljepo. Dani Orisa su, bojim se, polako prerasli u pučku svetrkovinu. Dani Orisa više nisu in na način na koji su bili in - ili barem ne u mjeri u kojoj je in bila pomenuta radionica, odnosno diskusija.

I što još da vam kažem osim da vas sve mnogo volim - pogotovo komentatore i tzv. šerovatelje...

Preporučujemo za Vas