SA RADNOG STOLA: MIRAŠ MARTINOVIĆ

Strecaću i u grobu

Ne činite zla međusobna, no se ljubite i činite pravdu. Tako ćete pobijediti svakojega neprijatelja. I navlastito sebe...
83 pregleda 1 komentar(a)
Biljarda (novina)
Biljarda (novina)
Ažurirano: 31.10.2015. 16:54h

Ne podigoh grad, kakavi su gradovi. Malo bi vremena. Sa tom željom odlazim.

Zemaljski gradovi propadaju, a grad duhom oblikovan - živi. Luča je grad, vladiko!

Stalno vladikaš i gospodariš - prekorih ga.

Od mojih oštrijeh riječi, odstupi u neku od sporednih soba Biljarde, koju sagradih, da bih primao zadatke, Tvorcem narečene. Morao sam imati kuću, koja bi zrake fokusirala. Potrebitu i za zemaljske poslove. Stan i rezidencija. Osmatračnicu. Ratni logor i opservatoriju. Svo moje imuće i pokućstvo, ne smatrah ličnim, već narodnim. Mišljah, da i to malo, treba narodu da služi.

Nad Cetinjem je nebo otvoreno.

Ovđe se sile zemlje i neba susreću. Živi zbore sa mrtvima. Žubore nevidljivi izvori, na kojima gasih žeđ. Onu, koju stvarni izvori, ne mogu ugasiti.

Zovi Mojseja, hoću da se oprostim sa njim. Uvijek si bio u poslovima revnostan. Ne kao Simo, koji ne znavaše đe mu je glava, a godilo mu je zvanje sekretara narodnoga. Kad bi smutnja između mene i Radonjića, stade uz Radonjiće. A kad je prozrio da sam ga prozrio, i da ću ja da pobijedim, strknu niz Primorje, odnese Testament, kojim me prethodnih nareče za gospodara Crne Gore. Kolebljivi Simo. A ono što napisa i nazva Istorija Crne Gore - nije istorija, no prepis gramata, što se istorijom ne može zvati.

Zbori, Milakoviću. Tako je, gospodare.

Ovo polje, Ivan izabra, ne slučajno. Znao je zvjezdane poretke. Suviše, znavaše ih, sin mu Đurđe. U knjižnici manastirskoj, i sada stoji, njegovo Libro o zvijezdama. Upravljao se prema njima. Umijeće, koje ni meni nije strano. I ja sam se ravnjao spram zvijezda.

Pričaju, kako je Ivan, svojom rukom okrenuo oltar prema Loreti, đe se zakle Bogorodici da će joj, ako se izbavi ropstva, sagraditi hram na Cetinju. Ispunio je zavjet. Znao je što znače neispunjeni zavjeti.

Nad ovijem poljem, dejstvuju viši zakoni.

Određujući Cetinje za svoje i središte Mitropolije zetske, znao je da se ono nalazi u presjeku nebeskijeh krugova, koji prolaze kroz sveta mjesta, Nazaret i Vitlejem u Palestini, kroz Pariz i Veneciju, i druge centre evropejske. Možda je slutio, ako nije znao. A vjerujem da je jeste. Slutanja je prethodnica znanja, a slutiti mogu samo oni, koji nose biljeg. On ga je nosio.

Znao je zvjezdane putanje, iz njih čitao zemaljska zbivanja. I ja sam se upravljao tijem putanjama. Živio sam, u dva vremena, istovremeno. Pipao po onostranom. Otuda iznosio znake. Taj rukopis je mene zanimao.

Osim malijeh, a po mom sudu nevažnijeh pjesama, koje pisah na putovanjima: po lokandama i svratištima putnika svjetskijeh, đe odsijedah i prebivah, ovđe sam ostalo napisao. Razgovarao sam s nebom i mrtvima. Prepisivao na zemlji, ono što je napisano na nebu. Taj rukopis se ne može ispraviti.

Ovđe su stigle poruke. Ovđe sam ih primio.

Odavde sam pisao Vuku, ljut što u Beču ne pečata Kamenštaka: ovđe je pisan, pa neka ovđe bude i pečatan. U pečatnji svobode crnogorske. Kiptio sam u ljutnji. Sad vidim da su sve ljutnje bezrazložne, pa i ona zbog bečke cenzure.

Mojsej, stoji nasred sobe. Zborim mu: priđi, što si se smeo. Ti koji si svemu gledao u oči. Pita, kako sam.

Dobro. Kako je u zemlji Vasojevoj? Ima li vijesti od Bosne? - pitam, zagledujem se, no mi se muti vid. Sjetih se kada sam ga slao na Bosnu, Gardaševiću, davao mu povjerljive zadatke. Vjerovao više nego ikome. Je li ovo on? Jeste i nije. Više je nalik sjeni. Nije onaj kojeg sam poznvao. Blijedo me gleda. Kao da nema očiju.

Biće dobro - tješi me. Slaba je utjeha, znam.

Došao sam da vas vidim. A moram se brzo vraćat - kaže. Takve su potrebe, a mutno vrijeme. Dolinom Lima je velika tama. Bih da je oćeram. Dok mi, bog i vi, dajete mahove.

Jeste njegov glas, a nijesam siguran. Idi - kažem mu - ne časi. Ode. Ulazi Milaković, kaže: To je bila njegova duša.

Sjetih se da je Mojsej preminuo. Dok bijah u Italiji. Tamo sam vijest o njegovoj smrti dočekao.

Ovo što rekoh, ne kazuj, Milakoviću! Smijali bi se Crnogorci. Oni ne vjeruju u snoviđenja. A ja sam im vazda sklon bio. Snoviđenja su iznad stvarnosti, njome upravljaju. Ljudski život je snoviđenje. Lijepo, no strašno.

Sluša šta zborim, zapisuje. Za neka pokoljenja - kaže. Iako ne pitam.

Stalno je zapisivao, kuda gođ smo odili. Zog istorije - pravdao se. A istoriju Crne Gore, nije moguće napisati. To ni Tacit ne bi umio. Ne uspje ni meni, a činjaše mi se da je poznajem. No, viđoh da ni meni nije dokučiva tajna koja u njoj spava, koja ju je održala svaki put, kad je bilo njeno biti i ne biti. A takvih sudbonosnih časova, bilo je u njenom trajanju. I još će ih biti. Zato spalih Istoriju, koju sam napisao. Uspjeće onaj istorik, ko spozna i otkrije njenu tajnu. Ako bi se to desilo, ko zna da li bi više bilo Crne Gore? Bolje je neka u njoj spava, i neka je održava, pa makar ne bila napisana. To su ti sudbinski čvorovi, koje treba naći i razvezati, kako bi se otkrila tajna i napisala istorija. Veliki čin, kojeg treba biti dostojan. Uvijek sam imao divljenja za velike činove. Oni su me posebito voshišćavali.

Da iskovah novac.

Koješta pričam, kako se prikraćuje vrijeme. Mislim na ono što je izvan fizičeskih zakona. Umire li sa nama misao?

Vama se život krati, gospodare.

I prekratio se, Ceroviću.

Muk je, čujem disanje prisutnih.

Kakav će biti sjutrašnji dan? Da li ću ga dočkati? Treba mi svjetlosti. Mrake su nadamnom gospodarile, od kada znam za sebe... S čovjekom je svršeno, kad počne da broji dane. A ko je dane izbrojao? Ko, Milakoviću? Ćutiš.

Obeća Spiridonović u Trijestu, da će u Londonu sačiniti matricu za Peruna. To bi bilo od pomoći Crnoj Gori. Osta na matrici i ideji. Kao što mnogo šta osta. Crna Gora će opstati, i bez mene... I bez Peruna. To mi je utjeha, ne mala, sekretare. I brodove naručih na Koručuli. Osujeti Austrija. I kad pogledam unazad, svakad je protivni vjetar je udarao u moja jedra. Nijesam sustajao, na maloj lađici, plovio sam okeanom, đe opasne bure toržestvuju, slušao adsku riku i strahotne volne. Sve je vikalo na mene. Ali se nijesam dao.

Hvala za službu, i trudoljubije, koje uloži, na polzu Crne Gore. Bio sa mnom, evo, do ovoga časa. Možda ćemo se tamo sresti, iako u to ne vjerujem. Sve se ovđe završava, a tamo ništa ne počinje. ***

Duša se vije u olujama, skoro će dvadeset i jednu godina, od dana kada sam postao vladar Crne Gore. U taj dan ću napuštiti svijet. Pisah Rešetaru da mi uputi ljekara iz Kotora. Da li će stići? Pomišljam na Veneciju. No, nadežde su slabe.

Pitajte za posljednju želju - reče neko.

Milaković pobježe, pa se vrati. Ne može suze da ustavi. Meki Milaković. Ona mostarsko - dubrovačka mekoća i urođena prefinjenost, koju je svakad pokazivao, pa i u trenucima, kada su letjele glave, a prah gorio pred očima, I sad mu je na licu. Vazda mek.

Život je pričina! - vičem. Da l’ me čuju? Još u meni ima glasa. A kad pitate, reći ću vam: moja prva i posljednja želja jeste - da se Crna Gora ne razuri. No da vječno stoji i bude srećna. Onaj gavran, što se vije njenim nebom, i krilom černe crte ispisuje, neka se bestraga u mračne pešteri... I neka se ne vrati. Neka mu opadne perje, osuše krila. Nek' više nikada ne poleti. Neka nestane njegove sjenke s ove zemlje. I njegove se sjenke staršim.

To je moja želja, Crnogorci. I još da vi rečem: ne činite zla međusobna, no se ljubite i činite pravdu jedni drugima. Tako ćete pobijediti svakojega neprijatelja. I navlastito sebe. Od vas mi je strepnja ponajveća. Pošto jedino vi, možete razuriti Crnu Goru. Od drugih se ne bojim, drugi nemaju tu moć.

Neću biti miran. Strecaću i u grobu.

(Iz romana “Sjećanje i smrt”)

Preporučujemo za Vas