Transkript govora koji je Hitchcock održao na večeri Screen Producers Guilda 7. marta 1965, kada je dobio Milestone nagradu. Napisan najvjerovatnije uz pomoć ghost writera, ovaj govor predstavlja kompendijum manje ili više poznatih Hitchcockovih duhovitih opaski na svoj i račun filmske i televizijske industrije (posebno glumaca), otkrivajući još jednom režiserov ludistički pristup i spremnost na (auto) ironiju, što je revers anksiozne tenzije i saspensa iz njegovih triler filmova. Govor je posebno zanimljiv jer je Hitchcock u njemu - kao u nekoj kratkoj priči - dao najelaborativniji prikaz ’istorije’ i svrhe njegovih kameo pojavljivanja, kreirajući fascinantnu, neodoljivu fikciju o svojoj personalnosti na velikom platnu. Sve to, kako kaže Sidney Gottlieb, ’povezuje Hitchcockov svijet sa onim Pirandella, Ionesca i Borgesa. Ovdje, kao i drugdje, on potvrđuje da zadirkuje svoju publiku i da nikada ne daje jednoznačni odgovor na pitanje: Ko je pravi Alfred Hitchcock’.
Kažu da kada se čovjek davi, čitav život mu proleti pred očima. Ja sam zaista srećan, jer imam isti taj osjećaj a da nisam morao ni stopala da smočim.
Prvo bih volio da naglasim moju duboku zahvalnost na ovoj časti koju ste mi ukazali. Zbilja me učinila ponosnim. Posebno je značajna jer su mi je dodijelili moji prijatelji celuloidni dileri. Na kraju krajeva, kada se utvrdi da je neki čovjek kriv za ubistvo i osuđen na smrt, uvijek mu je mnogo lakše kada zna da je to uradila porota sastavljena od njegovih prijatelja i komšija.
Obrazloženje za ovu nagradu je vrlo laskavo, no i pomalo uzemirujuće. Kada vas optuže da ste dali ’istorijski doprinos’, poželite da se uštinete samo da bi bili sigurni da niste nagrađeni posthumno. Stvarno sam dirnut - i želio bih svima da zahvalim.
Ovdje na podijumu vidim ljude koji su mi bili dobri prijatelji i poslovni partneri - što je komplikovana kombinacija. Imam dobre vijesti za neke od vas džentlmena. Došao sam na ove obale prije dvadeset šest godina da bih napravio film za Davida Selznicka. Dakako, čim sam stigao, gospodin Selznick mi je poslao jedan od njegovih čuvenih dopisa. Eto, baš sam juče završio čitanje tog istog dopisa. Trebao sam odmah odgovoriti. U stvari, nije uopšte bilo loše čitanje spomenutog dopisa. Štoviše, možda ću ga čak pretvoriti u film. Namjeravam da ga nazovem: ’Najduža priča ikad ispričana’. Osuđenom čovjeku, nakon što je pojeo obilni objed, sada je dozvoljeno da kaže nekoliko riječi u svoju korist. U nekoliko narednih minuta... vjerovatno ću pomenuti mene i moje filmove više puta. Vjerujem da ćete mi, zbog okolnosti ove večeri, ovo odmah i oprostiti.
Radio sam u ovom bizarnom poslu četrdeset godina. Bilo je uspona i padova; bitaka dobijenih i izgubljenih. Pomenuću samo jednu tako izgubljenu. U Sjever-sjeverozapad, za vrijeme scene na Mount Rushmoreu, htio sam da se Cary Grant sakrije u Lincolnovim nozdrvama i da ga onda uhvati napad kijanja. Agencija za nacionalne parkove je bila uznemirena zbog ove ideje. Ubjeđivao sam ih da sam u pravu, dok me jedan iz od njih nije pitao kako bi se meni svidjelo da Lincoln igra scenu u nosu Caryja Granta. Odmah sam ukapirao poentu.
Tokom mojih godina u ovom poslu, preživjeo sam nijeme filmove, zvučne filmove, uski i widescreen ekran, drive-in filmove, filmove u avionima, televiziju, smell-oviziju, i kokice bez putera. Sada su izgleda glavna briga produkcije u inostranstvu (runaway productions). Mislim da ovdje mogu sa autoritetom nešto reći. Na koncu, u Engleskoj mene smatraju produkcijom u inostranstvu. Kako da zaustavim takve produkcije? Tako što ću urgirati američkim producentima da budu vjerni svojim suprugama.
Počeo sam kao scenarist, pa sam postao dekorater, scenograf, režiser, i evo sada vrhunca moje karijere: govornik nakon večere.
Mislim da ću dobro iskoristiti ponuđeno vrijeme da vas upoznam sa osobom kojoj ste dali ovu nagradu. Ko je taj čovjek? Ko je pravi Alfred Hitchcock? Počeću tako što ću ispraviti nekoliko predrasuda o meni koje su narasle tokom godina. Krajnji je čas da saopštim punu istinu.
Prvo, čini se da je vrlo raširena impresija da sam gojazan. Vidim da se i vi zabavljate zbog ovog očiglednog izvrtanja istine. Naravno, možda sam sada malo punačkiji, ali morate da se sjetite, to je sve prije plaćanja poreza.
Siguran sam da se pitate kako je cijela ta priča krenula. Počela je prije skoro četrdeset godina. Kao što znate, u svakom od mojih filmova, ja imam kameo pojavljivanje. Jedno od najranijih je bilo u filmu Stanar, priči o Jacku Trbosjeku. Pojavljivanje je od mene zahtijevalo da se popnem uz stepenice jeftinog hotela. S obzirom da su ta moja ušetavanja i u narednim filmovima bila podjednako opasna i teška - ulazak u autobus, igranje šaha, itd. - zahtijevao sam kaskadera. Ljudi iz kastinga, sa neobično pogrešnom percepcijom, unajmili su tog debelog čovjeka! Ostalo je istorija. ON je postao javna slika o Hitchcocku. Promjena te slike je bila nemoguća. Stoga sam morao da se prilagodim novom imidžu. Nije bilo lako. Ali, dokaz mog uspjeha da niko nikada nije primjetio razliku.
Naš anđeoski prijatelj je doživio tragični kraj. To se desilo tokom četrdesetih godina, kada je očajnički pokušavao da se pojavi u jednom filmu. Nažalost, Tallulah Bankhead mu nije dozvolila da se popne na čamac za spašavanje. Bojala se da će potopiti čamac. Bilo je baš tužno gledati čovjeka kako tone. Naravno, mogli smo ga spasiti, ali bi to značilo da će kadar biti uništen. Dobio je odgovarajuću sahranu. Pronašli smo tijelo, i nakon što se osušilo, spustili smo ga u more.
Možete biti sigurni da sam pri obezbjeđivanju glumca za moj sljedeći film bio mnogo pažljiviji. Ljudima iz kastinga sam dao precizan i detaljni opis pravog mene. I kasting je odradio sjajan ekspertski posao. Rezultat: Cary Grant u Ozloglašenoj.
Kao što znate, i dalje ostajem zarobljenik starog imidža. Kažu da se unutar svakog debeljka nalazi mršavko koji očajnički pokušava da pobjegne. Sada znate da je taj mršavko pravi Alfred Hitchcock.
(Kraj u narednom broju; preveo: Aleksandar Bečanović)
Bonus video:
