(Svaki put kad neki moj prijatelj postigne uspjeh, nešto u meni umre: život Gora Vidala - Every Time a Friend Succeeds Something Inside Me Dies: The Life of Gore Vidal; Jay Parini; Little Brown, London; 2015; 465 str.)
Džej Parini je savršen čovjek za biografiju Gora Vidala (1925-2012). Kritičar, pjesnik, solidan pisac (Zadnja stanica) i akademik (biografije Retkea, Frosta...).
Zato ovdje dobijamo korektnu životnu priču, dakle bezmalo idealno odvaganu i, reklo bi se, odmjerenu, nadasve fluidnu, s tim što se može zaključiti da nije standardna, iz očevidnog razloga što je Parini bio vrlo blizak sa svojom temom. Ono što se dâ naslutiti jeste da je knjiga u stvari pisana možda i decenijama - donekle se čita kao poduži esej - a da je sastavljana poslije Vidalove smrti.
Jedna od zamjerki je što se Parini uopšte pomnije ne zadržava na Vidalovim djelima, kao što je, na primjer, radio u biografijama Foknera i Stajnbeka; ujedno se čini da je Parini odveć kritičan prema Vidalovoj fikciji (tu ističe Julijana, Bura i Linkolna kao ponajbolje), pa je naglasak najviše stavljen na Vidalov spektakularni život. A možda je to zbog toga što Parini nije poznavao Foknera i Stajnbeka, i što Vidal odista nije bio tako kvalitetan pisac fikcije kao oni? Podrazumijeva se. Ali je zato Vidal i te kako mogao da parira njihovoj prozi svojim esejima, danas sigurno u samom vrhu svjetske nebeletristike i obavezna literatura za svakog ko želi da se bavi pisanjem, da ne kažem razmišljanjem.
I to je ta neizbježna nit koja se svako malo provlači kroz Parinijevu biografiju, odnosno nešto što je Vidal posebno prezirao: da će ostati upamćen po esejima, a ne po prozi, koja, inače veoma popularna, očito nikada nije oformila dovoljno čvrst temelj da bi u literaturi postala nezaobilazna. S druge strane, Parini je na Vidala uvijek gledao kao na mješavinu Tvejna i Džejmsa, premda je Vidal, u američkom kanonu, vječito pompezan, sebe smještao odmah do Beloua.
Vidal je odvajkada bio ikonoklast, dijelom zato što je bio gej i što je to kapriciozno volio da nabija na nos svakom američkom moralisti. Svakako nije volio da ga klasifikuju kao homoseksualca, zato jer su za njega termini "homić" i "heteroseksualac" opisivali seksualni čin, a ne osobu. Pa je sasvim prirodno što je 1964. objavio divan roman o Julijanu Apostati, koji je hrišćanstvo svojeg strica Konstantina nakratko uspio zamijeniti paganstvom. Autor je uzeo petparački žanr, donekle oživljen Jursenarinim Hadrijanovim memoarima (1951), i utro mu nov život atipičnim narativnim pristupom.
Vidal je takođe napisao prvi gej roman, bestseler The City and the Pillar, u 22. godini, i tako na neki način umalo zapečatio svoju karijeru skoro na početku. Ko bi u Mek Kartijevoj i Huverovoj Americi želio da se bakće takvim čovjekom?
Najimpresivnija stvar je zapravo bila Vidalova volja za moć. Znao je kako mediji funkcionišu, a naročito kako da upravlja ručkama publiciteta na načine koji je svako njegovo djelo stavljalo pred ogromnu javnost na mnogim jezicima. Čak i kada mu knjige nisu bile najbolje, obično su se dobro prodavale.
Dva njegova pozorišna komada - Visit to a Small Planet i The Best Man - bili su istinski hitovi na Brodveju, premda Gor nije htio da nastavi da sazrijeva kao dramski pisac. A, opet, dar za pisanjem scenarija bio je manje prodoran, sa samo par uspjeha vrijednim pomena (The Left-Handed Gun; Ben-Hur), mada je i pored toga u tom poslu živio decenijama.
Bolno kontradiktoran, Vidal je sopstveno porijeklo iz prominentne vašingtonske senatorske i političke porodice što je došla s američkog juga nepobitno poželio zatrijeti socijalističkim pogledima na svijet. Izgleda da je bio je anti-ruzveltovski demokrata, s tim što Parini uopšte dublje ne zalazi u čovjekove političke svjetonazore. Bilo kako bilo, Vidal nikada nije htio boraviti među običnim življem čije je svjetonazore inače veličao.
Prijatelji su mu bili najpoznatije svjetske ličnosti, od Pola Njumena i Džoen Vudvord do Tenesi Vilijamsa, Felinija, Moravije, Kalvina (bio je jedan od prvih čiju je fikciju predstavio američkoj publici) i Princeze Margaret... Sâm je izjavio da nikada nije propuštao priliku da ima seks i da se pojavi na TV-u.
U nemogućnosti da zbog rata završi srednju školu, postao je doživotni autodidakt i, vrijeme će pokazati, jedan od najučenijih intelektualaca u Americi. U djetinjstvu će odrastati kod djeda, koji će ujedno postati i njegov mentor.
T.P. Gora, slijepog američkog senatora u Vašingtonu, Vidal će svakodnevno voditi u Senat; čitaće mu knjige iz ogromne biblioteke i, poput amanuenzisa, sređivaće mu poslovnu dokumentaciju.
Počev od 1950-ih, Vidal je, u nezanemarljivom podvigu, od sebe stvorio popularnu TV-personu. Hladni manirizam pred kamerama konstantno je bio krcat zaraznom retorikom i izvanrednim znanjem svjetske politike, a to se naročito vidjelo u famoznim političkim debatama sa Vilijamom Baklijem, 1968.
Parini tvrdi da se radi o piscu koji je dao najviše intervjua u istoriji, tako da ova njegova biografija ne otkriva ono što je možda ostalo skriveno.
Vidal se okušao i u politici, u isto vrijeme kad i Dž. F. Kenedi; o njemu je kazao: "...On je izabran za predsjednika, a mene nisu izabrali za Predstavnički dom. Prateći katastrofu Kenedijeve administracije, za 1,000 dana vladavine on će neuspješno napasti Kubu, a okončaće je tako što će pojačati rat u Vijetnamu... Drugim riječima, kao predsjednik Amerike nije učinio ama baš ništa, osim što je držao izuzetne analitičke govore o svakoj zamislivoj temi, pri tom ih ne prateći bilo kakvim praktičnim djelovanjem ili postupkom."
Vidal je doslovno htio imati sve, iako je prevashodno želio da bude pisac. I pored toga rijetko je sarađivao sa urednicima i nije volio negativne kritike. Sigurno ste ga vidjeli i u par filmova - u Gataki i u Bobu Robertsu. Nekoliko puta se pojavio na naslovnici časopisa Tajm, isto kao i njegov otac i djed prije njega.
Ogromna kuća u Ravelu, u Italiji, La Rondinaia, usađena u vrh brda, natkriljujući Salernski zaliv, postala je stjecište Vidalovih sljedbenika koje je konstantno ugošćavao, od najvećih intelektualaca i pop-zvijezda do najpoznatijih političara. U posljednjoj fazi života, kada fikcija više nije funkcionisala kao esejistika, a ni ona kao esejistika prije nje, prepustio se depresiji i alkoholu, došavši nadomak stanja u kome je često boravila njegova majka koju je prezirao.
Ipak, javnost je konstantno tražila Vidalovo mišljenje. Možda nije postao političar, ali jeste tvdokorni politikolog, što potvrđuju bombastični anti-američki pamfleti kao što je Konstantni rat za konstantni mir i Slabljenje i pad američke imperije; njih je izdavao u posljednjim dekadama života, počev od druge američke invazije na Irak, 2002.
Šlag na torti je bio njegov testament. Umjesto vrlo malom broju bliskih rođaka i pomoćnika, bez kojih nije mogao da funkcioniše, sve što je imao ostavio je nikom drugom do bogatom Univerzitetu Harvard. Parini taj donekle i licemjerni čin povezuje s njegovom vjerovatno skrivenom željom da barem na neki način bude povezan sa tom (sa bilo kojom!) prestižnom institucijom, a od čega je navodno zazirao čitavog života.
Parini kaže da biograf ne treba da bude sudija, ali Vidal jeste imao svojih manjkavosti - htjeli to da priznamo ili ne - kao, na kraju, svi mi. Bio je anđeo i monstrum, a katkada sve to u isto vrijeme. Šteta što dobri ljudi najčešće znaju da odu kao dvoličnjaci. Zbog čega se samo nije ugledao na svojeg bliskog drugara, Pola Njumena, barem kad je novac bio u pitanju? Daj ga onima kojima je potreban. To je, uostalom, i zagovarao čitavog života.
Bonus video:
