Smisao tzv. ljepote, ili obrnuto ružnoće, ne samo tijela, već prirode, umjetničkih djela, treba tražiti uvijek izvan granica neposredne upotrebljivosti. Jer čime drugim objasniti angažman oko “izrade” lijepog tijela ili, pak, predmeta kada i ono što se smatra ružnim može da zadovolji neku funkciju, osim ako nije riječ o namjeri da se posmatraču omogući, pored korisnosti, vizuelni, a time i unutrašnji, čulni užitak koji je, opet, posljedica standardizovanog iskustva tj. inputa koji reaguje na prihvaćeni kulturni obrazac o shvatanju lijepog, privlačnog, poželjnog.
Ljudsko tijelo je, zapravo, pored fizičke dimenzije, i kulturni konstrukt koji se na različite načine problematizovao i “dograđivao“ u svim društvima, od praistorije do danas. Zato su se kroz istoriju permanentno mijenjali i osvježavali kriterijumi za procjenu fizičke ljepote. Osim ličnih preferencija, varirali su zavisno od kulturne sredine, epohe, oslanjanja na aktuelne ili, pak, tradicionalne norme itd. Tako da ono što je lijepo u našem društvu, po opšteprihvaćenim standardima, nije u nekom drugom i obrnuto. Ili vizuelno iskustvo koje ostavlja u jednom kraju svijeta snažan utisak na čula i emocije, u drugom njegovog posmatrača čini ravnodušnim ili razočaranim. Standardi u procjeni lijepog nijesu stabilni ni okviru iste kulture, vremenom se mijenjaju, stvaraju novi itd.
Danas estetske ideale određuju najviše masovni mediji tako što kroz različite sadržajne forme (specijalizovane televizijske kanale i emisije, filmove, muzičke spotove, modne časopise i modne revije) plasiraju, pored načina ponašanja, i način izgledanja. Ujedno su u sprezi sa kozmetičkom, modnom industrijom, odnosno tržištem, na jednoj strani, i projektovanim potrošačkim željama stvorili vrlo zahtjevan estetski standard. Estetski ideal našeg vremena je konstruisan na osnovu mnoštva složenih aktivnosti i uvijek otvorenih novih procesa i ciljeva, posebno kada je u pitanju ženska ljepota, odnosno estetske “intervencije” na ženskom tijelu. Vitkost i svježina, odnosno mladost tijela postaju imperativi, a unutrašnji procesi, poput starenja, se nastoje kontrolisati ili pobijediti, i to primjenom različitih kozmetičkih i farmakoloških preparata, pa i estetskih zahvata na tijelu.
Ipak, bezbroj je primjera koji dokazuju da je ljepota relativna i određenim kulturnim obrascima uslovljena kategorija. Recimo, odnos prema debljini, posebno ženskog tijela, se kroz istoriju mijenjao. Tako su u popularnoj kulturi vitke, ili gotovo anoreksične, manekenke pojam lijepog, dok su, recimo, kod afričkog plemena Bušmana žene dopadljive samo ukoliko imaju steatopigiju (namjerno skladištenje masnih naslaga na bedrima i kukovima). Takođe, i u zapadnoj civilizaciji se vremenom mijenjao standard ženske ljepote, i po formi i po gabaritu. Veoma je očigledna razlika, recimo, između tzv. paleolitskih venera, ali i kasnijih gotičkih, ženskih predstava sa zamamnim oblinama, punim grudima i butinama i današnje izdužene ženske siluete, što ukazuje da je aktuelni standard radikalno transformisan u odnosu na one koji su, posmatrano u vertikalnoj dimenziji, nekada dominirali u istom društvu. Isto tako su se, recimo, za period od samo nekoliko decenija prošlog vijeka na temu ženske građe više puta smijenjivali estetski ideali (pa je sredinom prošlog vijeka lijepa žena bila ona sa tankim strukom, 60-ih su popularisane obline, 70-ih je bila aktuelna dječačka, gotovo aseksualna građa čiji je reprezent bila britanska manekenka Tvigi da bi se, na kratko, poslije nje u modu vratile obline i potom opet bile zamijenjene poželjnom vitkošću koja traje i danas). Stav prema boji kože, odnosno tenu je, takođe, bio promjenljiv kroz istoriju istog društva. Naime, dugo vremena je preplanula koža u zapadnoj kulturi smatrana ružnom, čak primitivnom, jer je asocirala na težak život, fizički rad na suncu. Međutim, kada su 20-tih godina XX vijeka bogatiji slojevi društva počeli da praktikuju ljetovanje na moru i izlaganje suncu, tamniji ten je ušao u modu i postao poželjan. S tim što se, kada su se mogućnosti odmora i sunčanja proširile i na niže slojeve društva tj. kada se omasovio, smanjio njegov ekskluzivitet tj. privlačnost.
Uprkos činjenici da se estetski standardi razlikuju od kulture do kulture i vremena u kojem se formiraju, odnosno da su društvena i promjenljiva kategorija, kako u prostornoj tako i u vremenskoj dimenziji, svaka estetska ideologija ili, još prije, kampanja aktuelni tj. popularni obrazac uzima za “prirodan”. Takođe, u pokušaju da se nađu izvjesne zakonitosti na polju estetizacije ženskog i muškog tijela, evidentno je da nije prisutan isti stepen transformacija. Tako za razliku od ženskog ideala fizičke ljepote, podložnog čestim i krupnim promjenama, muški standardi su mnogo duže opstajali u istom obliku i daleko se manje mijenjali (po današnjim standardima atletski građen muškarac se ne razlikuje uopšte ili mnogo od antičkog ideala ili, čak, prvih pećinskih prikaza zgodnog muškarca).
Ipak, savremeni esteski standardi osim potrebe za češćim promjenama i osvježenjima u izgledu (tijela), na neki način, povezuju elemente idealne muške i ženske ljepote, naglašavajući, kao njihovu najupadljiviju karakteristiku, sekundarne seksualne znake, naročito u prezentaciji ženskog tijela. Isto tako, na indirektan način, savremena narcistička kultura teži da približi muški i ženski estetski princip ili, još preciznije, da ga snažno ujedini u gotovo opsesivnoj kontroli sopstvenog tijela, kao i kritičke procjene tuđeg, i modifikaciji po aktuelnim standardima koje diktiraju modni, odnosno medijski i tržišni “centri moći”.
Bonus video:
