DIMITRIJE POPOVIĆ POVODOM OSAM DECENIJA OD ROĐENJA DANILA KIŠA

Trajno postojanje osigurano u literaturi

Ne nalazimo li odveć znakovitu simboličnu sličnost u pogledu sudbina u fragmentu Kišovog Apatrida inspiriranim životom i tragičnim krajem Edena fon Horvata
72 pregleda 0 komentar(a)
Danilo Kiš
Danilo Kiš
Ažurirano: 04.04.2019. 18:09h

I danas, nakon osamdeset godina od rođenja Danila Kiša znaju se čuti kontradiktorna mišljenja o mjestu pokopa slavnoga pisca. Neki još uvijek izražavaju sumnju da je Kišova želja bila da se sahrani u Beogradu po pravoslavnom crkvenom obredu. Premda se radi o veoma delikatnom pitanju piščeve privatnosti, očito ostaje enigma o mjestu njegovog vječnog počivališta. 

Kišovu želju da ceremonijal sahrane bude po pravoslavnom crkvenom obredu neki smatraju nespojivim sa njegovom svojevrsnom apologijom jevrejstva, posebno izraženom u posljednjim godinama piščevog života.

Kišov intimni prijatelj iz studentskih dana i njegov vjenčani kum Boško Mijanović, jednom mi je prilikom na Cetinju ispričao kakav je bio Danilov odnos prema onome što se u narodu naziva “odlazak sa ovoga svijeta”.

Kada su u mladosti, na studijama, razgovarali o raznim stvarima dotakli su se i pitanja smrti. Danilo je tada Bošku rekao kako je od mjesta čovjekovog rođenja puno važnije ono mjesto gdje će biti sahranjen.

Pomislio sam da je ovo piščevo mišljenje ispravno, jer mjesto rođenja ionako ne možemo birati. Čovjek može biti rođen bilo gdje na ovome svijetu.

Zašto je, dakle, mjesto pokopa kojim se obilježava čovjekova smrt važnije od mjesta njegovog rođenja, mjesta dolaska na ovaj svijet? Premda se mjestom rođenja, sredinom, ambijentom, povijesno kulturnim nasljeđem u kojem se čovjek formira, po Tenovoj teoriji može odrediti duhovno intelektualni profil jedne ličnosti, očito je da se svjesnim odabirom mjesta pokopa još više određuje i potvrđuje karakter te ličnosti. Preko groba, odabira mjesta “vječnog počinka” čovjek izražava onu “posljednju želju” potvrđujući na taj način i dalje svoju pripadnost živima, pripadnost onoj kulturi koju je osjećao najbliskijom, koja je obogaćivala njegov duh, nadahnjivala njegovu kreaciju, koja je davala smisao njegovom životu. Njoj, toj kulturi, prepušta svoj duh, a shodno tome svoje kosti ostavlja u grobu, u zemlji koja će mu biti  “najlakša” u smislu one latinske sentencije Sit tibi terra levis.

Je li tako bilo i sa Danilom Kišom?

Nakon jedne kulturne priredbe koju je bila upriličila Nacionalna zajednica crnogoraca Hrvatske u Zagrebu bio sam gost na svečanoj večeri. Sjedio sam s Mirkom Kovačem za istim stolom. Razgovor se vodio o raznim temama. Evocirali smo sjećanja na moju izložbu ciklusa “Judita” održanoj 1983. godine u beogradskoj galeriji Grafički kolektiv. Govorili smo o Danilu Kišu. Spominjali smo neke ljude iz beogradskih književnih krugova u kontekstu one Danilove sintagme “psi i knjige”. Govorili smo i o Kišovoj bolesti. Kada sam spomenuo Kovaču ona suprotstavljanja u mišljenjima o mjestu Danilovog pokopa, (mišljenja koja su mu bila dobro poznata), pitao sam ga, obzirom na bliske i prijateljske relacije s piscem, zna li nešto više o tome, odnosno tko je i kako donio odluku da se piščevo tijelo sahrani na beogradskom Novom groblju. Mirko mi je ispričao nešto što sam tada, te večeri prvi put čuo.

Danilo Kiš nije želio biti sahranjen ni u Beogradu niti na Cetinju. Želio je biti pokopan negdje drugdje. Van granica ondašnje Jugoslavije. Uputio je pismo odgovarajućoj instituciji s detaljnim obrazloženjem svoje posljednje želje.

Dobio je negativan odgovor. Bio je duboko razočaran. To je pismo pokazao Mirku Kovaču. Iznenadilo me što sam te večeri čuo. Mirko mi je rekao u povjerenju koja je to bila zemlja, koji grad i institucija kojoj se Kiš bio obratio.

Ovom je piscu očito bilo suđeno da ni “s onu stranu” ne može naći mira niti spokoja.

Premda je krajnje delikatno u sveru intimnih, osobnih, osjećaja unositi racionalnu pretpostavku te ustvrditi upravo na osnovu piščevog života i djela, kako ustvari autoru “Ranih jada” uopšte ne bi trebalo biti važno gdje mu se nalazi grob. Nije li se Danilo Kiš istinski osjećao kao apatrid, čovjek bez domovine. Pisao je “...ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam”.  Kiš je pisac koji je izjavljivao da mu je “domovina jezik”. Autor “Grobnice za Borisa Davidoviča” je na jednom mjestu zapisao kako je ”duh naša domovina”. Teško da bi neko nakon takvih stavova mogao mariti za dva kvadrata grobne parcele s cementnom ili kamenom nadgrobnom pločom s upisanom godinom rođenja i smrti.

Ponajmanje bi se takav čovjek pred smrt brinuo da onako pomno, kako bi rekao Michel Leiris “...do sitnica uređuje ceremonijal svoje sahrane, oslanjajući se na pomisao da će biti oplakan, da će biti žaljen, i sve ostalo što može druge uvjeriti da će u izvjesnoj mjeri i dalje produžiti svoje postojanje”. Danilo Kiš je ionako svoje postojanje trajno osigurao u literaturi.

Ne nalazimo li odveć znakovitu simboličnu sličnost u pogledu sudbina, (a ne tek samo literarno oblikovanje jednog sižea) u fragmentu Kišovog “Apatrida” inspiriranim životom i tragičnim krajem pisca Edena fon Horvata.

“Vi biste hteli , gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici, u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri - četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio. To što pamtim jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negde kraj nekog mora, Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en - den - dina, ti - raka, tina...”

Sugeriraju li ovi zvučni slogovi izvedeni iz brojanice, iz tog niza jantarnih kuglica, sumornu asocijaciju i ne proizvode li simboličke slike koje nam se nameću kao svedena metaforička Kišova biografija, svedena niska događaja sažetih u dirljivi tragični triptih piščevog života: Edena - rajskog vrta literature, Dine - pustinje surove egzistencije, Raka - karcinoma koji će dokrajčiti jedan nemirni život.

(Odlomak iz opširnijeg teksta “Kišno lice”)