Smisliću ti nove ptice./ Nove snove./ Nova mora./ Hoću ono čega nema./ Neću ovo što se mora. Mika Antić, Lažljiva pesma Vele dobri ljudi da su Medo i 40 hajduka postavili binu, razglas i šatore u centru Podgorice, nasred Bulevara sv. Petra I - na potezu od Ulice Slobode do Bulevara Stanka Dragojevića - i vele da se tamo po cijeli dan loži dobra zika (strogo ćirilica, naravno) - i da Medo zove našega dobroga knjaza Milovana na megdan.
Postoje li izgledi — pitam dobre ljude — da se neko od CG junaka utripuje u ulogu Kanjoša Macedonovića, pa da odmijeni našega dobroga knjaza? Možda bi serdar Pajki opet umio da potegne?
I taman krenuh da ovjerim što se tamo stvarno dešava - ne bi valjalo da to prođe bez mene - kad me pitaše neki časni ljudi, do čijih mišljenja izuzetno držim (nađe se i takvih među mojim fanovima, vjerovali ili ne) - što mislim o tzv. Miločerskom konkursu - pa rekoh pravo bi bilo da prvo pokušam da odgovorim na to suštinsko pitanje.
U to ime, dešavanja na Bulevaru sv. Petra I moraće da sačekaju narednu subotu (nadam se da murija neće rasturiti Medovu žurku prije nego što stignem da ovjerim što se tamo stvarno dešava).
Dakle, kao arhitekt i neko ko se sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor - u uskim granicama svojih mogućnosti, naravno - odmah moram da primijetim da bi mi draže bilo da Miločerski konkurs nije ni raspisan. Neki moji dobri prijatelji iz Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORiT) su definitivno požurili s tom rabotom - bolje bi bilo da su sačekali da ta rabota dobije zeleno svjetlo u Skupštini CG.
Drago bi mi bilo, takođe, da Miločer nije dat u zakup (nekim Grcima, navodno) - draže bi mi bilo da je i dalje u rukama slobodarskog crnogorskoga naroda, kojemu je sloboda vazda bila preča od hljeba (i od 20 eura) - a najdraže bi mi bilo da se sad, na licu mjesta, raskinu svi postojeći ugovori o zakupu i da se kompleks bivšeg Dvorca Miločer vrati u stanje u kojem se nalazio 5. juna davne 1936. godine - kada je časni i vazda učinjeni Petar D. Šarović, načelnik Sreza Bokokotorskog, izdao upotrebnu dozvolu Njenom veličanstvu kraljici Mariji A. Karađorđević - za sve objekte koji su sagrađeni na njenom ličnom posjedu Miločer (Dragoljub Janojlić, "Miločer kraljice Marije").
Drago bi mi bilo, takođe, da se kompleks Dvorca Miločer odmah proglasi za nepokretni spomenik kulture - i da se od časa proglašenja (pa nadalje i ubuduće) o njemu staraju nadležne državne institucije - u ime svih nas i na radost svih nas - i još ponekoga.
Sam Dvorac Miločer svjedoči o vremenu vladavine Karađorđevića na ovim nesrećnim prostorima, o dinastičkim preferencijama kada je riječ o arhitektonskom izrazu, te o manifestacijama tzv. ideologije jugoslovenstva (Aleksandar Ignjatović, "Jugoslovenstvo u arhitekturi 1904 - 1941) u domenima arhitektonskog izraza. Možemo te stvari gurati pod tepih, kao i do sada - a mogli bismo se, možda, i malo pozabaviti tim stvarima. Kompletna dokumentacija vezano za izgradnju Dvorca Miločer pohranjena je u Arhivu Jugoslavije u Beogradu (i fascinantna je - u svakom pogledu) - a od velike pomoći je i pomenuta Janojlićeva knjiga. Konačno, bojim se da na teritoriji CG ne postoji građevina koju bismo mogli uporediti sa Dvorcem Miločer u kontekstu priče o odnosu građevina i okruženja u kojima se te građevine nalaze.
Kako bilo, Miločerski konkurs se, nažalost, ipak desio. Neki moji prijatelji iz MORiT su početkom juna pozvali dvadesetak ekipa i pojedinca da uzmu učešća na konkursu. Bila je to, nažalost, zabava zatvorenog tipa - pozvano je samo probrano društvo za koje su neki moji prijatelji iz MORiT - iskreno? - vjerovali da je u stanju da ponudi suvisle odgovore na tzv. programski zadatak.
Prije nekih mjesec dana su, nažalost, neki moji prijatelji iz MORiT dobili svega osam konkursnih radova (ako je vjerovati jednom CG dnevnom listu) - uprkos činjenici da su bile predviđene vrlo masne i vrlo slasne nagrade (prva nagrada - 30.000 eura, druga nagrada - 16.000 eura, treća nagrada - 8.000 eura).
Da bi se na kraju, nažalost, ispostavilo da je "nakon nekoliko radnih sesija" cijenjeni Konkursni žiri "bio jednoglasan u ocjeni da nijedan rad nije u punom kapacitetu postigao uspjeh i ravnomjeran kvalitet na svim lokacijama, te da time i ne ispunjava uslove da bude nagrađen prvom nagradom" (mrt.gov.me).
Nije ovo prvi put, nažalost, da se na pozivnim konkursima što ih u posljednje vrijeme raspisuju neki moji prijatelji iz MORiT - ne dodjeljuje prva nagrada - ovo im je drugi ili treći put (u pet pokušaja) da tako postupaju (prva nagrada na Konkursu za turistički kompleks Hotela Delfin u Bijeloj nije dodijeljena - a što se tiče nagrada na Konkursu za hotelski rizort Lazaret u Meljinama, još uvijek nisam uspio ništa da iskopam - ali ne odustajem).
Da li da zaključimo da (ponekad) neki moji prijatelji iz MORiT nisu u stanju, nažalost, da se obrate ekipama i pojedincima koji bi ipak bili u stanju da postignu uspjeh u punom kapacitetu i da pruže ravnomjeran kvalitet na svim lokacijama?
Kako bilo, vele da se sprema još jedan veliki konkurs u aranžmanu nekih mojih prijatelja iz MORiT - i vele da se lako može desiti me uzmu u žiri - ali samo ako ne budem divljao, ako sve pojedem i ako obećam da ću slušati tatu i mamu.
Ako me uzmu u žiri - u slučaju da se to stvarno desi - odmah bih se zakleo, sa suzom u oku, da sam spreman da nadasve pozitivno doprinesem kompletnom procesu organizovanja, raspisivanja i žiriranja budućeg konkursa. Ponudio bih i gratis izvještaj o kompletnom procesu - u stilu: Ni po babu ni po stričevima/ Već po pravdi Boga istinoga.
A moguće je i da neki moji prijatelji iz MORiT pokušavaju da me povuku za (srednji) prstić. Ako li se pak ispostavi da se neki moji prijatelji iz MORiT samo šale - to me neće pokolebati, naravno - nastaviću da doprinosim boljitku sa ove strane - uporno kao i do sada, možda čak i za nijansu upornije - u uskim granicama svojih mogućnosti, naravno.
Pojavio se, u međuvremenu - i jedan veliki problem. Naime, moja draga Dunjica se zaklela da će mi servirati ekspresni razvod - čak i u slučaju da samo pomislim da legnem u isti krevet sa nekim mojim prijateljima iz MORiT.
Ne pomažu tu ubjeđivanja — Dunjice, molim te, sve je pošteno i po pravilniku. Ne bi me zvali da je muljaža. Znaju da ne bih prodao obraz za za četiri-pet hiljada eura. Zovu me u žiri jer žele da svima daju do znanja da nema muljaže. Dunjice, molim te - ne nude mi dvosoban stan od preko puta Delte, ženo moja najdraža. Molim te Dunjice, molim te...
Ne pomaže, Dunjica se zaklela. Bojim se da će neki moji moji prijatelji iz MORiT, ako ipak odluče da me zovu u žiri - morati da pozovu i moju najdražu Dunjicu, koja je usput i arhitektica, što je divna koincidencija - pa će Dunjica da nas drži pod budnim okom, da slučajno ne zastranimo - pogotovo da ja slučajno ne zastranim.
OK, moram malo o Medu i družini - a onda ću opet malo o Miločeru, Zavali, Avali, MORiT itd...
Bonus video:
