U romanu „Jugo uvijek okreće na buru“ Laura Barna preispituje mogućnost emotivne bliskosti dvoje ljudi za koje je ljubav prije inspiracija nego relacija. Njihov odnos je od početka bio nesiguran, kao i sve u njihovim životima. Ušao je u njen život ubrzo poslije muževljeve smrti, a ona u njegov poslije razvoda. Ne željeći da jedno drugom zadiru u prošlost, niti da tumače traumatična mjesta pokrivena uspomenama, prećutno su se dogovorili da svako ostane na svom kolosijeku i dosljedan sopstvenom izboru. A oboma je životni izbor bila umjetnost: njoj slikarstvo, a njemu muzika. Dok ona ostaje na njegovom Ostrvu kako bi završila slike za izložbu u Cvijeti Zuzorić, on odlazi u meksičke prerije kako bi pronašao savršeno drvo za gitaru. I na toj gitari joj odsvira tonove njenog tijela. Roman „Jugo uvijek okreće na buru“, koji je nedavno objavljen u izdanju Lagune, odgovara na pitanja: može li se biti posvećen drugom, a ostati svoj? Može li se beskompromisno voljeti? I koliko se daleko može otploviti u odnosu u kojem jugo uvijek okreće na buru?
Laura Barna je pripovijedač, prozni pisac, romansijer i esejista. Rođena je 6. februara 1964. godine u Jazovu (Banat). Školovala se u Herceg Novom, Splitu i Beogradu. Od 1995. godine objavljuje priče, eseje, studije, likovne kritike i stručne radove iz istorije umjetnosti u domaćoj i inostranoj književnoj periodici (preko 270 publikovanih radova). Njene priče, eseji, kao i likovne kritike zastupljeni su u domaćim i inostranim antologijama, zbornicima, almanasima i godišnjacima. Do sada je objavila romane „Protovir“, „Nevolje gospodina T. ili suteren“, „Crno telo“, „Moja poslednja glavobolja“, „Četiri elementa“, „Sanatorijum pod belim“, „Đorđoneova kletva“, „Pad klavira“, „Crveni presek“. Takođe, objavila je zbirke priča „Dijalog o kamenu“ i „Tamo neka zanimanja“. Dobitnica je mnogih nacionalnih književnih nagrada. Njene priče i eseji prevedeni su na mađarski, slovački, poljski i engleski.
Kako je nastajao roman „Jugo uvijek okreće na buru“?
- Vremenski, roman sam pisala dvije godine, iako je ideja nastala dok sam boravila na malom ostrvu na Jadranskom moru. I tad su se probudila sva moja stišnjena i umirena morska čula, stečena iskustvom življenja na Mediteranu. Kad jednom upoznate Mediteran, osjetite njegov srčani puls i ritam, strujanje limfnih damara, osoljeni koloplet misli, nemoguće ga je zaboraviti, čak ni potisnuti na duge staze. Evo, to se i pokazalo ovim romanom. Nastajao je uz razna mora, obilaskom raznih ostrva, koji su mi poslužila kao metafore za riznice i rezervoare zdravih, sirovih, autentičnih, iskonskih ljudskih snaga koje će obnoviti umorno čovječanstvo. A za to je, prije svega, kadra Umjetnost.
U ovom romanu se poigravate simbolikom brojeva. Na koji način?
- Brojevi kriju nepoznatu snagu i ne izražavaju samo količine, nego ideje i sile. U tome leži njihova moć, koju često koristim u svojim knjigama, naravno, pored simbolike svakog od njih. Brojeve činim saveznicima, dopuštajući čak da upravljaju likovima i situacijama unutar romaneskne kompozicije. U romanu “Jugo uvijek okreće na buru” to je broj 7, sa značenjem kružne dovršenosti, zatvaranja jednog životnog ciklusa da bi se omogućilo otvaranje novog. Inače, broj 7 je simbol savršenstva i ima slično značenje gotovo u svim kulturama svijeta. U mom romanu on je paradigma prelaza iz jednog ljubavnog stadijuma u drugi, onaj viši, savršeniji, funkcionalniji.
Može li se roman „Jugo uvijek okreće na buru“ čitati i kao svojevrsan nastavak vaših ranijih romana? Jer, i ovo je priča o umjetnosti i umjetnicima, doduše anonimnim, zar ne?
- Ovaj roman finišira, poentira, pojašnjava, čak i opravdava prethodne sudbine velikih umjetnika i naučnika, ljudi koji su jedno doba preveli svojim kreativnim ili vizionarskim učinkom u zlatno doba, a koji su bili glavni junaci mojih prethodnih knjiga. Rasponi vjekova i događaja kojima su se ti vjekovi punili, pokazalo se, nisu mnogo doprinijeli da se situacija vezana za umjetnost, umjetnike, pa i kulturu uopšte, poboljša ili naročito popravi. Položaj umjetnika je sličan, ako ne i isti (pa i gori), kao i u vremenu u kom su živjeli, radili i stvarali velikani o kojima sam pisala: Laza Kostić, Isidora Sekulić, Veselin Čajkanović, Kosta Milićević, Anica Savić Rebac i mnogi drugi, samo su se okolnosti mijenjale, ponešto i scenografija, pa i glumci akteri, sudionici važnih istorijskih dešavanja. Ali ideja o skrajnutosti kulture, obezvrjeđivanju njenog stvarnog značaja za naciju, narod, nažalost, dominira i danas. I tome treba stati za vrat!
Jadran - Beograd - Meksiko su mjesta u kojima se odvija ljubavna priča. Kako teče dinamika radnje na ovim mjestima?
- Dva udaljena kraja svijeta: Mediteran i Sjedinjene Meksičke Države, vezuje Balkan, odnosno njegovo srce - Beograd, tačnije Umjetnički Paviljon “Cvijeta Zuzorić” na Kalemegdanu. Dvoje umjetnika, slikarka i muzičar, u potrazi za ljubavlju ispituju mogućnosti moći voljenja. Sudbine ih odvlače na dva kraja svijeta, ali ubrzo shvataju da vrijeme i prostor nemaju osobitog značaja, njihove manifestacije su iste u bilo kom dijelu planete, jer svojim kulturološkim aktivizmom obaraju granice i postaju građani svijeta. Naravno, donoseći tom svijetu začine podneblja iz kog su potekli, začine stečene nasljeđem i zavještanjem predaka, čime obogaćuju kulturu svih civilizacija.
Čini se da je umjetnost vašim junacima na prvom mjestu. I zato se samo nameće pitanje: može li se voljeti više od umjetnosti? To je pitanje koje lebdi između vašeg umjetničkog para. Kakav bi bio vaš odgovor?
- Postaviti to pitanje umjetnicima je iluzorno i zaludno jer se često dešavalo da su izjednačavali život i umjetnost. A možda se Ljepotom iskapanom iz umjetnosti može beskrajno voljeti, dakle umjetničkim djelom kao sredstvom za iskazivanje emocija: slikom, pjesmom, muzičkom kompozicijom, skulpturom... budući da je u njima sakupljena najčistija životna energija i genetska nasljeđa. Ako je Ljepota u osnovi svakog ljudskog bića, onda joj je manifestacija u vidu Umjetnosti sasvim dovoljna da zadovolji potražnje od bližnjeg, pa i života uopšte. Još ako vam je podari neko do kog vam je stalo ili kome je stalo do vas, eto sreće!
Rivalitet je uvijek prisutan između umjetnika. Kako stoje stvari sa vašim junacima?
- Rivalitet je čest i neminovan i u drugim profesijama, naročito ako su profesije partnera slične ili iste. Ali, umjetnički parovi rivalitet izražavaju znatno burnije i sa izražajnijom senzibilnošću koja katkad biva fatalna. Da li se može pružiti nešto više od umjetnosti, a ostati umjetnik, ostati svoj? To su pokušali moji junaci: slikarka i muzičar. Ona, izolovana na mediteranskom ostrvu, oslikava sedam dasaka i organizuje izložbu u Paviljonu “Cvijeta Zuzorić”. On, izmješten na vještačko ostrvo u predgrađu Meksiko Sitija, gradi gitaru birajući adekvatno drvo koje će uspjeti polifonim tonovima da iznese jačinu njenog tijela. I to je ljubav. Davanje Ljepote, davanje Umjetnosti, čije vrijednosti ne umiru. Dakle, prevodnica ka vječnosti, stanju koje nadrasta današnji često banalizovan pristup ljubavi i poimanje uzajamnih emocionalnih odnosa.
Roman „Jugo uvijek okreće na buru“ je mješavina žanrova - to je i ljubavni, psihološki, avanturistički, umjetnički roman, ali i triler. Koja je odredica vama najbliža?
- Nezahvalno je literaturu udijevati u neki pokret, pravac, niti je žanrovski određivati, jer - oduzima joj slobodu leta. Miješam žanrove po potrebi a ne iz hira ili eksperimenta pošto-poto. “Jugo uvijek okreće na buru” možete čitati na ili kroz više nivoa, ili jednostavno odabrati jedan, ili uskakati sa nivoa na nivo, po želji, htjenju i mogućnostima. U tome i jeste draž čitanja, pa i kreativnog eksperimentisanja, kada imate jasan osjećaj da vas pisac poziva na zajedničku igru, u kojoj je čitalac ravnopravni učesnik, ali i sudionik.
Je li „Jugo uvijek okreće na buru“ svojevrsna potraga za umjetnošću?
- Prije da je potraga za Ljepotom koja je osnov umjetnosti, ali i nasušna potreba i žudnja svakog pojedinca, pa i kad mu se učini da ga umjetničke manifestacije ne dotiču. Velike, pa i one nestale civilizacije, pamtimo po kulturnoj ostavštini i na taj način rekonstruišemo i druge segmente: društvenog, političkog i socijalnog života. Tako će i nas pamtiti, po onome što ostavimo u amanet, građeno na iskustvima prethodnika, jer umjetničko djelo i kad mislimo da smo ga uništili, ne može biti uništeno. I zato je živi svjedok razvoja čovječanstva, od preistorije do tehnološke ere.
U svojim ranijim knjigama ovjekovječili ste živote Anice Savić Rebac, Veselina Čajkanovića, Laze Kostića, Isidore Sekulić, Koste Milićevića. Šta vas je privuklo ovim ljudima naklonjenim umjetnosti?
- Tragizam njihovih sudbina u odnosu na nesebično i beskompromisno davanje, izvlačenje iz svoje nutrine, pa i po cijenu života, kreativnih elemenata, kojim uspijevaju da definišu određene epohe, i jedan, po brojnosti mali narod izdignu u sfere velikih nacija na kulturološkoj mapi svijeta, tema je kojoj se uvijek iznova vraćam, I koja me kao slobodnog umjetnika u ovom, nimalo blagom i pošteđujućem XXI vijeku, lično prati, katkad i boli.
Vi ste po obrazovanju istoričarka umjetnosti. Šta nam možete reći o sebi, o vašem radnom angažmanu, interesovanjima?
- Sve što sam lijepo, dobro i korisno radila, bilo je u krugu umjetnosti, i mislim da iz tog kruga neću uskoro izaći, možda nikada. Mada, iskustvo me uči: Nikad ne reci nikad! Ljepota je eliksir kojim se obnavlja svaka moja moždana vijuga, ili ćelija u tijelu. Sa ljepotom se ne stari, s njom se čak i ne umire. A preduslov da se okružim ljepotom jeste život sa umjetnošću. Naravno, potrebno je vanredne mudrosti, strpljenja, kompromisa, pa i rizika u današnje vrijeme da se uravnoteže potreba i potražnja, i život svede na mjeru sa dostojanstvom, naročito ako su vam interesovanja okrenuta ka kulturi i umjetnosti. Mislim da sam u tome uspjela. Ili uspijevam, bar za sada.
Sjećanja na Herceg Novi i njegove stepenice
U Vašoj biografiji piše da ste školovanje proveli i u Herceg Novom. Možete li se prisjetiti tih dana?
- Kako da ne. Kad pomislim na Herceg Novi vidim slike osunčanih skalina, kamenih lica kuća sa čijih krovova izbijaju busenovi žućenjice, zamandaljenih zelenih škura, grozdova bugenvilija, oleandera čiji cvjetovi mirišu na karamel, i redova čempresa iza kojih puca pogled do spojnice neba i mora. Sve je to dio atmosfere i ovog romana. Zatvaramo sopstvene krugove i dajemo priliku novim da se pokrenu, nanoseći genetska iskustva koja smo taložili u sebi, pa ih podstaknuti ljubavlju - izvlačimo na uvid Suncu.
Da li vas Herceg Novi i neki njegovi znameniti ljudi inspirišu za neka buduća djela? Podsjetiću Vas da je Herceg Novi grad pisaca.
- Ako bih pisala o Herceg Novom, onda bi to bile priče o njegovim stepenicama. Taj grad ima više stepenika nego ulica, njemu su ulice meandrirani arheološki lokaliteti uspona i padova skalina istorije. I svaka od njih ima svoje ime i svoju ličnu priču. Bilo bi dobro napisati priče koje nam išaptavaju stepenici koji pamte stopala raznih osvajača i zavojevača, velikana i običnih smrtnika, carstava i republika, kroz istoriju. Dakle, grad bi mi bio ta živa inspiracija - glavni lik!
Bonus video:
