„ŠPIGL“ OTKRIO ŠTA SU SVE DOKTORI IZ ISTOČNE NJEMAČKE UBRIZGAVALI U GIMNASTIČARE

Frankenštajnova laboratorija

Njemački nedjeljnik piše o strogo čuvanoj tajni u Istočnoj Njemačkoj - kako su ginmanstičarkama tokom karijera ubrizgavani anabolički steroidi da bi ostale niske, a nakon oproštaja od sporta hormon rasta dobijen iz moždanih ćelija leševa!
109 pregleda 1 komentar(a)
gimnastika, Foto: Rojters
gimnastika, Foto: Rojters
Ažurirano: 05.10.2015. 08:59h

Sportski ljekari nekadašnje Istočne Njemačke su uz pomoć anabolika održavali gimnastičarke niskim, piše ugledni nedjeljnik „Špigl“. Poslije završetka karijera, sportistkinjama su ubrizgavani hormoni rasta ekstrakovani iz leševa. Mnoge nekadašnje gimnastičarke danas su invalidi.

Slike u albumu sa braon koricama već su požutjele. One prikazuju karijeru nekada velike nade gimnastike Istočne Njemačke. Na jednoj od fotografija vidi se nasmijana devojka na proglašenju pobjednika. Hajke je upravo postala školska šampionka Istočne Njemačke na tvrdoj podlozi.

Druga fotografija prikazuje Hajke zajedno sa Maksi Gnauk - njih dvije se zagrijavaju pred početak turnira na Kubi. Maksi Gnauk bila je velika zvijezda Istočne Njemačke - na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine je osvojila zlatnu medalju i dobitnik je Zlatnog nacionalnog ordena za posebne zasluge. Hajke je takođe bila u krugu kandidatkinja za takmičenje u Moskvi i trebalo je da uveća slavu socijalističkih država. Ipak, pred početak takmičenja ispala je iz tima.

Hajke M. polaže album na sto svoje kuće u blizini Berlina i sijeda na stolicu. Sada ima 52 godine. Mršava, elegantna žena plave kose mirnim tonom govori o životu gimnastičarke, o sedmočasovnim treninzima svakog dana osim nedeljom. „Gimnastika je odredila čitav moj život“, kaže ona.

Hajkine ruke mirno su položene na sto, odmjereno i smireno priča o agoniji koju je morala da preživi u sali.

„Od sedmog razreda nije prošao niti jedan dan da nisam osjećala bol“, rekla je novinarima „Špigla“.

Sportski ljekari su joj ubrizgavali injekcije čak i tokom takmičenja. Sa 16 godina morala je da završi karijeru iz zdravstvenih razloga. Njeno tijelo nije moglo da izdrži sve veće opterećenje kičme u profesionalnoj gimnastici, stajalo je u ljekarskom obrazloženju.

Kako piše „Špigl“, Hajkine muke nisu prestale ni poslije povlačenja. Tačnije, tek su počinjale. Danas ona ima medicinski karton ’dostojan’ dugogodišnjeg radnika na građevini - pati od degeneracije vratnih i lumbalnih pršljenova, rupture tetiva tricepsa, osifikacije (okoštavanja) lakta, zapaljenja kukova, hronične glavobolje, bolova u ramenima i mnogim mišićnim grupama, depresije.

Hajke M. je nastavnica u školi. Nije željela da otkrije svoje puno ime, pošto ne želi sažaljenje đaka i kolega.

Tek sada, 36 godina pošto je prestala da se bavi gimnastikom, otkrila je stvarne razloge koji su doveli do njenog stanja. Ti razlozi su jedna od poslednjih tajni nekadašnje sportske velesile - Istočne Njemačke.

Ljekari te države otvoreno su se igrali Frankenštajna sa mladim gimnastičarkama poput Hajke. Prvo su im davali anaboličke steroide. Muški hormoni održavali su djevojčice niskim i izdržljivijim. Kasnije, kada više nisu bile sposobne da se bave profesionalnim sportom, dobijale su hormon rasta. Izvučen iz ljudskih leševa.

Manipulacija rasta predstavlja neljudske muke kojima su vrhunske gimnastičarke bile izložene sedamdesetih godina XX vijeka, ali najvjerovatnije i danas.

Kombinacije koje današnje gimnastičarke svjetske klase izvode još su spektakularnije nego u vreme kada se Hajke takmičila. Moderne šampionke u prosjeku su šest centimetara niže nego njihove koleginice iz 1972. godine.

Još 1982. godine ljekar specijalista jedne berlinske klinike zaključio je da je Hajke svoju kratku sportsku karijeru skupo platila. Kičma, koljena i ramena pretrpjeli su oštećenja od oko 20 odsto, stajalo je u izvještaju.

I pored toga, Hajke M. nadala se da će moći da vodi normalan život. Udala se za dizača tegova kojeg je upoznala u svom klubu u Berlinu. Od njenog muža, Urliha M, očekivalo se da 1980. godine osvoji olimpijsko zlato

Međutim, na jednom od treninga stradalo mu je koljeno, pa je morao da prekine karijeru. Hajke M. je studirala, postala je nastavnica i dobila dvoje djece. Ipak, šta god da je u životu radila, bol je bio konstantno prisutan.

Vremenom joj je postajalo sve teže da ispunjava poslovne obaveze. „Želim da radim, ali to jednostavno više nije moguće“.

Podnijela je zahtev za odlazak u penziju kao posljedica teškog invaliditeta. Zahtjev je odbijen, pa je njen slučaj dospio do društvenog suda u Kotbusu. Sudija je ovlastio Vernera Frankea, molekularnog biologa iz Hajdelberga, da procijeni njeno zdravstveno stanje.

Od njega je Hajke čula cijelu priču, pošto je Franke i ranije analizirao i procjenjivao zdravstvene probleme ljudi iz Istočne Njemačke. Franke radi kao naučnik u Njemačkom centru za istraživanje raka, a preko 40 godina bavi se istraživanjem posljedica koje profesionalno bavljenje sportom ostavlja na tijelo.

Njegova specijalnost je doping. Upoznat je sa tajnim dokumentima iz Istočne Njemačke: dok anabolici u dizanju tegova i atletici prije svega utiču na povećanje mišićne snage, u gimnastici, umjetničkom klizanju i plivanju imaju i druge primjene. Oni doprinose brzoj regeneraciji, kako bi se moglo sve više trenirati.

Sportski ljekari Istočne Njemačke u vrhunskom sportu za te potrebe koristili su hormone poput STS 646.

Kako piše „Špigl“, kod mladih gimnastičarki STS 646 je imao još jedan dodatni cilj - trebalo je da održi gimnastičarke niskim, pošto su samo niske gimnastičarke uspješne. Međutim, nuspojave su izuzetno ozbiljne.

Kada se anabolički steoridi koriste prije puberteta, zatvaraju se epifizalne ploče na krajevima dugih kostiju (kosti ruku i nogu). Time se koči rast, kosti se kalcifikuju i kao posljedica javljaju se trajna oštećenja.

„Kod djece treba obratiti pažnju na ubrzano seksualno sazrijevanje i razvoj kostiju“, piše na uputstvu za upotrebu Oral-Turinabola, anabolika Jenefarma iz doba Istočne Njemačke. Uputstvo se međutim pojavilo tek posle nestanka Istočne Njemačke.

Gudrun Frener, dugogodišnja doktorka Gimnastičkog saveza u Istočnoj Njemačkoj, 1998. godine je priznala pred sudom korišćenje steroida. Na osnovu internih dokumenata Istočne Njemačke, sistematsko davanje STS 646 spadalo je u koncept Saveza.

Korišćenje hormona u suštini je bila obaveza nametnuta od države. I tada je bilo onih koji su se protivili davanju anabolika djeci, a među njima bilo je mnogo istaknutih medicinskih radnika. Ipak, korišćenje se nastavljalo.

Hajke M. bila je visoka 153 cm i teška 43 kg kada je u julu 1979. završila karijeru. Kaže da je dobijala i gomile tableta koje je pila. Rečeno joj je da su u pitanju vitamini. I dok je njenom tadašnjem momku, dizaču tegova, bilo poznato da dobija tipične plave pilule anabolika, doping je među mladim gimnastičarkama bila posebno dobro čuvana tajna.

Ni sportistkinje ni njihovi roditelji nisu imali pojma o tome. U gimanastici uslovi nikada nisu jasno objašnjeni i danas se brojne bivše gimnastičarke pitaju zbog čega su ostale niske rastom.

Anja Vilkenlo, posljednja šampionka Istočne Njemačke, visoka je svega 150 cm. Berlinsko udruženje za pomoć žrtvama dopinga u kontaktu je sa osam bivših gimnastičarki - sve one imaju hronične bolove u kičmi, ramenima, stopalima i kukovima. Većina ih pati i od depresije, česte nuspojave anabolika.

Kako dalje piše „Špigl“, jedna od žrtava ovog neljudskog sistema jeste i Dagmar Kersten. Ta 152 cm visoka i 43 kg teška gimnastičarka iz Berlina nosilac je srebrne medalje sa OI u Seulu 1988, gdje je bila i najuspešnija sportistkinja iz Istočne Njemačke. I ona je danas na nivou Njemačke prepoznata kao žrtva dopinga.

Samo na skočnim zglobovima do sada je već imala šest operacija, kičma joj je teško oštećena, a bolovi prouzrokuju hronični poremećaj sna. Kaže da je bila šokirana kada je poslije nestanka Istočne Njemačke saznala da su joj davani anabolički steroidi.

U svom medicinskom kartonu Kersten je pronašla da ju je Bern Pansold, glavni ljekar njenog kluba Dinamo iz Berlina, tretirao po takozvanoj „Kajzer šemi“. Na tajnom jeziku sporta Istočne Njemačke pod tim se podrazumijevalo kontinuirano davanje hormonskih preparata sportistima.

„Za naše sportske funkcionere mi nismo bili ljudi, već laboratorijski pacovi sportske medicine“, kaže ona.

Pansold je jedan od rijetkih koji je osuđen za saučesništvo u nanošenju teških tjelesnih povreda. Kada gleda današnja takmičenja u gimnastici, Dagmar Kersten kaže da saoseća sa takmičarkama i da ih duboko žali.

„Kada čovek vidi težinu vežbi koje današnje gimnastičarke izvode, jasno je da se nažalost ništa nije promijenilo. Ludilo se otvoreno nastavlja“.

Kao referentkinja Gimnastičkog saveza pokrajine Nidersaksen, Dagmar Kersten ima jedan cilj - da zaštiti djecu od maltretiranja i zloupotreba svih vrsta. Ona drži predavanja u školama i pred sportskim doktorima o „drugoj strani medalje“. I dalje su brojni funkcioneri, treneri, ljekari, pa čak i roditelji spremni da urade sve, samo da dođu do pobjeda i medalja.

Jedan stručni časopis iz oblasti pedijatrije još je 1998. godine objavio studiju o dopingu u američkom sportu. Naučnici su bili iznenađeni saznanjem da je korišćenje anaboličkih steroida, prije svega među mladim gimnastičarima, toliko rasprostranjeno.

Poznata farmaceutska kompanija u to vrijeme, VEB Arznei - Mittelwerk Dresden, ovaj preparat dobijala je iz moždanih žlijezda leševa! Veliki broj pacijenata nakon tretmana Sotropinom dobio je Krojcfeld-Jakobovu bolest, koja prouzrokuje tešku demenciju i smrt.

„To saznanje je posebno uznemirujuće“, rezimiraju autori i dodaju da se rast tinejdžera vještački zaustavlja jer se vjeruje da je nizak rast velika prednost u gimnastici.

Od sredine 90-ih godina SAD, uz pomoć trenera iz nekadašnjeg Istočnog bloka, spadaju u sam vrh svjetske gimnastike. Spektakularne vežbe lijepe su za oko - očigledno je to dovoljno jak razlog da se dječija tijela uništavaju.

Još u Istočnoj Njemačkoj ljekari su imali metode kojima su uticali na ponovni rast gimnastičarki poslije završetka karijere. Spomenuti dr Verner Franke našao je u medicinskom kartonu Hajke M. dokaze za perfidan način skrivanja kolateralne štete tog nehumanog sporta.

Hajke M. je poslata 1979. godine u Kreišu u oblasti Saksonija, u tadašnju specijalnu kliniku za rehabilitaciju vrhunskih sportista. Tamo je najmanje šest sedmica dobijala preparat za rast, Sotropin H.

Poznata farmaceutska kompanija u to vrijeme, VEB Arznei - Mittelwerk Dresden, ovaj preparat dobijala je iz moždanih žlijezda leševa! Veliki broj pacijenata nakon tretmana Sotropinom dobio je Krojcfeld-Jakobovu bolest, koja prouzrokuje tešku demenciju i smrt.

Franke je razgovarao sa patolozima iz tog vremena, koji su rekli da im nikada nije bilo jasno zašto su neki ljudi imali dozvolu da vade moždane žlijezde iz leševa.

Prestanak uzimanja anabolika i prelazak na hormon rasta imali su posljedice. Hajke je u roku od godinu porasla 10 centimetara. Nije loše, reklo bi se. Međutim, lokomotorni sistem nije ispratio takvu torturu. Posljedica - oštećeni zglobovi kompletnog tijale, pa je Hajke osuđena da do posljednjeg dana živi sa bolovima.

Stepen invaliditeta kod Hajke je negdje oko 50%, zaključio je Verner Franke. Hajkin muž umro je 2007. godine od posljedica zapaljenja akni, pošto je proveo život u mukama, ali nikada nije dokazano da li je njegova smrt u vezi sa anabolicima.

Za Ines Gajpel, predsjedavajuću Udruženja za pomoć žrtvama dopinga, „slučaj Hajke M. težak je zločin i za to odgovorni ljekari moraju da odgovaraju“.

Verner Franke istovjetno gleda na stvari. Kako bi u potpunosti razjasnio i obznanio doping djevojčica, protiv odgovornih ljekara i svih ostalih učesnika pred Državnim tužilaštvom u Berlinu podnio je tužbu za nanošenje tjelesnih povreda maloljetnicama sa doživotnim posljedicama, zaključuje „Špigl“.

Autori: Udo Ludwig, Thomas Purschke/Prevod: Predrag Ozmo, B92

Preporučujemo za Vas