VODEĆI SVJETSKI PISCI O IZBJEGLIČKOJ KRIZI

Evropljani pobjeđuju cinizam birokratije i kapitala

“Istorija je”, zapisao je Emil Sioran, “ironija u pokretu”. Dramatično se to kretanje ubrzava ovih dana
0 komentar(a)
Izbjeglice u Srbiji, Foto: Reuters
Izbjeglice u Srbiji, Foto: Reuters
Ažurirano: 04.04.2019. 18:01h

Izbjeglička kriza, iako već odavno nije nova vijest, neprekidno zaokuplja pažnju svjetske javnosti. Vodi se žučna rasprava o tome šta su  suštinski uzroci krize i šta bi pojedinci i vlade evropskih zemalja trebalo da učine da bi pomogli stotinama hiljada ljudi koji napuštaju svoje domove i kreću u potpunu neizvjesnost. 

“Istorija je”, zapisao je  Emil Sioran, “ironija u pokretu”. Dramatično se to kretanje ubrzava ovih dana, kada se Njemačka, 70 godina nakon poraza fašizma, pojavljuje kao moralna savjest Evrope. Istovremeno, Mađarska, koja je u 1989. ubrzala pad komunizma, sada je domovina glavnog evropskog fašističkog i antisemitskog pokreta, i proklamovala je želju da sačuva hrišćansku Evropu.   Svoje  viđenje tog problema  dali su vodeći svjetski pisci, Orhan Pamuk, Arundati Roj, Kolm Tojbin...

ARUNDATI ROJ: Na kraju Drugog svjetskog rata Britanija je nanovo ispisala mapu onoga što se potcjenjivački nazivalo Bliski istok. Kada je Britansko carstvo oslabilo, Sjedinjene Američke Države preuzele su njegov carski mandat. Njihova stalna politika uplitanja - svrgavanja demokratije, instaliranja tiranije, zamor od nje, pa potom instaliranje druge, nove;  invazija na Irak 2003, tajna vojna i finansijska podrška opakim sektaškim milicijama u različitim zemljama (nedavno je bivši direktor CIA predložio da se pripadnici Al Kaide koriste u borbi protiv protiv Islamske države u Siriji) udahnula je život drevnim antagonizmima, nedavnim neprijateljstvima i haosu. Dok gledamo rijeke izbjeglica u kampovima i kako naviru preko granica, znamo da ne gledamo posljedice privremene krize. Ohrabruje to što je neizrecivi cinizam raznih vlada i naftnih kompanija izvrgnut ruglu i pobijeđen milošću i velikodušnošću hiljada običnih Evropljana koji su toplo dočekali izbjeglice i ponudili im hranu i skloništa. Možda još ima nade za nas, kao vrstu.

ORHAN PAMUK: Srećan sam što Njemačka namjerava da primi 800.000 izbjeglica iz Sirije, Sjeverne Afrike i drugdje, a da ostatak Evrope sada takođe reaguje na tešku situaciju. Ovo je zaista dramatičan trenutak u istoriji Evrope. Do prije samo nekoliko dana, Turska je prihvatila dva miliona imigranata i pokušavala da ispuni svoju dužnost prema čovječanstvu i tim ljudima, dok se činilo da se druge zemlje, čak i one koji su  primile samo 2.000 ili 3.000 imigranata,  žale. Promjena situacije je izuzetna i, naravno, drago mi je da vidim  prizore čovječnosti i nadam se da ćemo nastaviti da preuzimamo odgovornost za ove ljude. Uprkos ovom osjećaju nade, ne smijemo zaboraviti zašto su ovi ljudi izgubili svoje otadžbine. Zato što je predsjednik Buš želio rat na Bliskom istoku da bi podigao svoj rejting i pridobio glasače. I ne smijemo potcijeniti zadatak koji predstoji. Posebno se nadam da Njemačka neće tretirati ove ljude kao što su prije 30 ili 40 godina tretirali pripadnike turskog naroda: samo kao gastarbajtere sa privremenim statusom. Ohrabrujuće je to što svi znaci do sada ukazuju da Njemačka nudi izbjeglicama državljanstvo dajući im tako osjećaj odgovornost da u budućnosti postanu Njemci. Ovo je važno za razvoj ideje Evrope. Učeći se zajedničkom životu sa narodima čija su kultura, religija, istorija i lične traumatične priče razlikuju od naših, obrazujemo se. To nas čini različitim ljudima. Uči nas da budemo liberalni na dublji način nego što smo to možda mogli da naučimo iz knjiga. Suštinska ideja Evrope se zasniva ne samo na pricipu egalite i liberte - jednakosti i slobodi, već i na principu bratstva - fraternite.

ELIF ŠAFAK: U jednom od svojih eseja, njemački filozof i književni kritičar jevrejskog porijekla, Valter Benjamin piše uvredljivo o slici Pola Klea poznatoj pod nazivom “Angelus Novus”. Pomenuti anđeo gleda iz platna u nešto, s izrazom nalik na šok; u nemogućnosti da se pokrene, razrogačenih očiju, otvorenih usta, odbijajući da vjeruje u ono što vidi. Upravo je zaustavljen, protiv svoje volje, silom jačom od njega. Izraz njegovog lica je ogromno razočarenje i nevjerica. Sam-samcijat i bespomoćan, gleda u predstojeće oluje koja će donijeti haos, konfuziju i okrutnost. Na video-snimku iz Mađarske, vidjela sam isti taj izraz na licu jednog izbjeglice.  Vidi se čovjek dok, trčeći, steže malo dijete u naručju i nosi kofere koji su postali njegova jedina imovina. Iznenada, žena koja sve to snima kamerom pruža nogu naprijed i namjerno ga sapliće. I čovjek i dijete padaju na zemlju. Žena nastavlja da snima. Čovjek diže glavu i gleda sa nevjericom u očima u tu strankinju koju nikada do tada nije vidio. Na licu mu se oslikava nevjerica, baš kao i kod anđela na slici. On pokušava da shvati zašto bi jedno ljudsko biće to učinilo drugom ljudskom biću. Kako objasniti takvu neosnovanu, gotovo spontanu manifestaciju nasilja? U ovom “malom” činu okrutnosti leži jedna od najdubljih i najmračnijih dilema čovječanstva u 21. vijeku. Rasizam, ultranacionalizam i ksenofobija imaju isti štetan uticaj na ljudske duše - čine nas ravnodušnim prema bolu drugih ljudi. Ali apatija nije pasivno osjećanje. Ono zahtijeva stalan napor. To je aktivna sila koja mora da se hrani mržnjom, predrasudama i stereotipima. Jedna stara retorika koju dobro znamo proganja Evropu ponovo - posebno, ali ne isključivo u Mađarskoj, Austriji i Švedskoj. U međuvremenu, Bliski istok ispunjen je vjerskim fundamentalizmom, fanatizmom, seksizmom i ksenofobijom. U Turskoj, rulja pali kurdske zgrade, kurdski teroristi ubijaju turske vojnike, a ultranacionalizam, neizlječiva bolest 19. vijeka,  još jednom buja. Mađarska snimateljka nije sama. Postoje hiljade takvih kao što je ona. Ako je apatija aktivna sila, moramo i empatiju preokrenuti u aktivnu silu. Mudrost, razumijevanje, saosjećanje, humanizam, i da, ako smijem da kažem, uticaj žena, mora se uvesti u naš globalni politički i kulturni diskurs, kao argument za promjene. Nemojmo zaboraviti da globalizacija nije samo uspon informacione tehnologije i promet kapitala, to takođe znači da su naše priče, a  samim tim i naše sudbine, međusobno povezane.

KOLM TOJBIN: U centru Dablina, u blizini mog stana, nalazi se velika zgrada gdje se zadržavaju azilanti. Mnogi od njih su u Irskoj više od pet godina. Nije im dozvoljeno da rade. Irska i Litvanija  jedine su dvije zemlje u Evropskoj uniji koje nameću opštu zabranu rada azilantima. Donedavno, djeca azilanata koji žive u Irskoj mogla su da idu u školu, ali ne i na fakultet; sada samo oni koji su u sistemu više od pet godina mogu da pohađaju nastavu na univerzitetu. Azilanti u Irskoj  drže se u nekoj vrsti limba; odrasli plaćaju 19 eura sedmično.  Ima mnogo sitnih pravila i propisa koji se tiču njihovog smještaja, i teško bilo kakve lične autonomije - 80 odsto od odraslih držanih u ovom sistemu moraju da dijele sobu. U Republici Irskoj postoji skoro 4.500 takvih ljudi; 20 odsto njih bili su u ovoj situaciji više od sedam godina. Postoje djeca koja odrastaju u Irskoj i  koja  ne znaju za drugi život do ovog, i nemaju razloga da očekujemo ikakvu trenutnu promjenu.Izgledalo je, samim tim, pomalo previše kada se desila promjena javnog mnjenja u Irskoj u vezi sa migrantima  - da se umjeto 600 novih, pristane  na 1.800 do 5.000. Kako je razgovarano sa kojim članom vlade, brojevi su išli prema gore, kao da igraju partiju pokera. U kontekstu izbjeglica i azilanata, Dablin je bio veoma zastrašujuća riječ, ne samo za one u gradu (i širom Irske) u sistemu o kojem je bilo riječi, već i azilanata i izbjeglica u Evropi uopšte. Dablinski propis je skup sporazuma između država unutar EU. Ovi propisi insistiraju na tome da glas izbjeglica i azilanta povodom njihovog slučaja može da se čuje samo u zemlji u kojoj su prvi put zatražili azil. Nijedna druga zemlja ne može se baviti njihovim slučajem. Navodno, Dablinski propis bio je način da se azillanti zaustave na putu do zemlje sa najlabavijim propisima ili države sa najviše bogatih. Ali, u stvari, to je bio način za mnoge zemlje da operu ruke od problema izbjeglica, ili pokušaj da se to učini. Ja koristim prošlo vrijeme kada govorim o Dablinskom propisu, jer ga je njemačka vlada efektno pocijepala, ne konsultujući nikog. Pozdravljam toplinu sa kojom su izbjeglice prihvaćene u Njemačkoj. Međutim, pošto je njena vlada bila aktivna u propovijedanju o pravilima ostataku nas u EU, i vješta u korišćenju propisa kao načina da demonstrira silu unutar Unije, možda bi bilo od koristi ukazati Njemačkoj da je trebalo da sazove hitnu konferenciju evropskih lidera prije nego što je bilo šta preduzela, i da je trebalo da zatraži od Evropske komisije da vodi glavnu riječ nego da se ponašaja jednostrano. Takođe pozdravljam njemačku odluku da prihvati stotine hiljada izbjeglica. Volio bih da Irska slijedi primjer Njemačke baveći se humano, ili manje sramno, sa 4.500 azilanata pod našom direktnom kontrolom. Pitanje je, međutim, kakav će biti status ovih novih Evropljana u Njemačkoj;  takođe, šta će biti ukoliko požele da napuste Njemačku i nasele se ili kreću po drugim državama unutar Šengenske zone, sa izuzetkom Irske i Velike Britanije, koja se sastoji najviše od zemalja EU?

ALI SMIT: Ksenofobična retorika članova naše vlade i nekih od naših medija - čak i čovjeka koji je u Velikoj Britaniji prvi “državnik”, premijera -   sramotna je do krajnje mjere. To je samo jedan od pokazatelja načina na koji smo ohrabreni, kao pojedinci i kao država, posredstvom moralne nezrelosti ove vlade, da nečovječno odgovorimo na vanredne situacije. Moramo da zaustavimo retoričko naklapanje da se ono što se dešava ne dešava svima nama, da se dešava negdje drugdje i da je to stvar brojeva, a ne ljudi, kao da je biti izbjeglica neko drugačije stanje, nekako manje čovječno. Sada je vrijeme da se u potpunosti odgovori na ovu kritičnu i strašnu situaciju. Niko ne ide kući prije toga. Svaka osoba je pojedinac kojem je potrebna pomoć i utočište od rata, opasnosti od genocida, tiranije, siromaštva, eksploatacije, situacije kada je bez krova nad glavom. Mi u Velikoj Britaniji sada bismo trebali da pomognemo ljudima. Na duži rok, ova hitnost naglasila je činjenicu da bi vlade širom svijeta svakako trebalo da počnu da razmišljaju fluidnije, otvorenije, inkluzivno i maštovito kad je riječ o crtanju granica jer vodeni top i naoružana policija, četiri metra visoke električne ograde i zidovi od betonskih ploča samo su početak novih podjela, teže fragmentacije i veće i gore humanitarne krize, nejednakosti i uništenja.  Moramo da prestanemo da mislimo isključivo. Moramo  počneti da razmišljamo na međunarodnom nivou i rješavamo nepravde na takvom nivou. Ali, što je brže moguće, moramo da pomognemo ljudima koji prelaze svijet, i moramo ozbiljno i od srca da se prihvatimo drevne odgovornosti gostoprimstva i utočišta. To su oduvijek bile prave mjere ljudske vrijednosti.  Prevela i priredila:  Nina VUJAČIĆ