Mirno, osunčano septembarsko jutro, prihvatio sam oko osam sati u budvanskom Bijelom dolu, mog velikog prijatelja slikara Draga Dedića i po davnašnjem dogovoru, krenuli smo sa izuzetnim pijetetom Dadu Đuriću u pohode. Nakon dužeg muka, počeo sam glasno da se prisjećam brojnih susreta sa Dadom i njegovim moćnim stvaralaštvom. Gotovo svakog ljeta, viđao sam ga u Budvi kod Pura Đurića na Veljoj vodi, na terasi ispred hotela "Mogren", na Cetinju u kafeima na trgu kraj Dvorca Kralja Nikole.
Međutim, davnih osamdesetih godina minulog stoljeća, prilikom mog dužeg boravka u Parizu, zajedno sa Dragom, gustirao sam kafu ispred jednog bistroa u Latinskom kvartu. Odnekud se iznenada pojavio Dado, nakon pozdrava, pridružio se i uz kafu objasnio je da jednom nedjeljno dovodi iz Eruvala suprugu Hesi u Pariz, koja je pratila realizaciju svojih brojnih modnih kreacija. Drago je odavno živio i stvarao u Parizu, nedaleko od Monparnasa, često se sretao sa Dadom na izložbama, znao je njegovu porodicu, pratio je neposredno njegov stvaralački rad. Obojca smo se prisjetili Dadovih gigantskih i čudesnih slika u stalnoj postavci Bobura, djelovao je snažno i moćno pored Miroa, Dalija, Pikasa, Šagala, Bejkona.
U izuzetnom sjećanju, ostalo nam je veoma uspješno gostovanje Crnogorske selekcije na Jesenjem salonu u Parizu, novembra (2001), na kome je učestvovalo (18) naših umjetnika sa rodonačelnikom, Dadom Đurićem. Tom prilikom, nekoliko umjetnika i ekipu TVCG, odvezao je Drago Dedić svojim vozilom do Dadovog ateljea u Eruvalu.
Bio je to susret sa velikim maestrom i njegovim recentnim stvaralaštvom za pamćenje. Nakon snimljenog razgovora i pored jake studi, Dado nas je u suton odveo do Žizora, malog mjesta nadomak Eruvala, gdje je duže vremena oslikavao zidove nekadašnje crkve i bivšeg leprozorijuma. Bila je to istinska Dadova Sikstinska kapela. Po povratku u Crnu Goru, pod snažnim utiscima, napisao sam nekoliko nadahnutih tekstova za Vijesti o neposrednom susretu sa Dadom, njegovoj genijalnoj umjetnosti i čuvenom Jesenjem salonu. I pored sankcija i ratne blokade naše zemlje, crnogorska umjetnost je na pravi način uspjela da se reprezentuje na renomiranom pariskom salonu, a iznad naše selakcije, na crvenoj tabli, bijelim slovima, pisalo je, prvi put, MONTENEGRO, bio je to istinski proboj crnogorske umjetnosti na svjetsku scenu.
Do tog vremena, crnogorski muzeji i galerije, u svojim postavkama i depoima nijesu imali neko značajnije Dadovo djelo, osim nekih pojedinačnih komada u privatnom vlasništvu. Te veoma bitne (2001), Ministarstvo kulture Crne Gore, otkupilo je više Dadovih radova velikog formata, a dio djela Dado je donirao svom zavičaju.
Po prvi put Dado je (2002) na "mala vrata" ušao u Narodni muzej Cerne Gore. U sasvim improvizovanoj postavci, bez kataloga te bilo kog drugog pisanog dokumenta, našlo se petnaestak njegovih recentnih ostvarenja, slika, skulptura, objekata. Naravno, bilo je to istinsko slavlje za sve one koji su znali, što znači Dadovo djelo na našem i međunarodnom nivou. Međutim, Crna Gora nije skupila dovoljno snage da pribavi neki od ostvarenja iz Dadove zlatne faze, poput onih prezentiranih u centru "Žorž Pompidu". Ipak, par privatnih galerija, priredilo je u to vrijeme nekoliko Dadovih izložbi. Pisao sam svojevremeno o svim tim događanjima te objavio prikaze u dnevniku Vijesti.
U oniričnom zanosu i magnovenju, skrenusmo sa magistralnog pravca, vijugavim putem nizbrdo prema Rijeci Crnojevića. Na jednoj oštroj krivinu, promače nam sa lijeve strane poduža bijela kamena podzida. Vratio sam se dvadesetak metara unazad, parkirao na uskom proširenju, bili smo u mjestu Košćele. Popesmo se stepeništem na plato zasut bijelom rizlom i stvorismo u središte vječnog počinka velikog maestra. Prisustvovao sam na Cetinju komemoraciji, ali zbog brojnih vozila i velike gužve, nijesam uspio biti na oproštajnoj ceremoniji.
Na platou, povučena prema stijenama, horizontalno je položena kamena ploča u jednom bloku sa vertikalnim piramidalnim završetkom, a sa malog platoa opasanog parapetnim zidom, pružao se izuzetan pogled prema rijeci i jezeru. Na ležećoj, narvaturom i pukotinama načetoj i vrlo trošnoj ploči od autohtonog kamena, uklesano je: MIODRAG ĐURIĆ DADO, slikar-akademik 1933-2010. Poklonili smo se sjenima velikog slikarskog maga i pomolili tiho za njegov spokojan vječni san. To naše sućutno prisustvo na tom uzvišenom mjestu, otvorilo je bezbroj konstatacija i upitnica.
Dado je od rane cetinjske mladosti, preko beogradske momačke strasti, do njegovog pariskog triumfa, te konačnog počinka na Košćelama, uporno sam sebi krčio put, posut trnjem i lovorom. Izuzetno su ga uvažavali i poštovali evropski intelektualci, umjetnici i galeristi: Dibife, Mišo, Boske, Rekinšo, Belmer, Fransoa Peti, Kordje, Naon, Brašo. Suštinski, nije imao nikakav klan ili neki lobi koji bi ga gurao i protežirao, osim par galerista, koji su od njegovih dometa i slave sticali dobit. Bio je na određeni način inertan, okupiran vlastitom problematikom, smatrao je da je dovoljno da gradi svoju moćnu i magičnu umjetnost.
Potpuno dosljednim i kontinuiranim angažmanom, zasijao je na svjetskom umjetničkom nebu kao izuzetno značajna solitudna vertikala. I pored toga što je preko pola vijeka živio i stvarao u pariskom okruženju, ostao je svim svojim bićem istinski Crnogorac. Francuska mu je za života objavila jedinu, ali izuzetnu monografiju iz pera Alana Boskea, a njegova voljena Crna Gora, ostala je na tom polju nijema. Kada se sveobuhvatno sagleda njegovo ukupno stvaralaštvo, bilo je sasvim logično da je njegova zemlja, odavno objavila tri monografska izdanja posvećena, slikarstvu, crtežu i grafici te skulpturi i objektima. Rečeno aktuelnim žargonom, Dado je odista izuzetan, istinski i izvorni "crnogorski umjetnički brend", ko to ne shvata, nažalost, u velikoj je zabludi.
Odlazeći sa tog čudesnog i svetog poprišta, glasno smo razmišljali i pitali se ja i moj veliki prijatelj Drago, kojem je jedan od monografskih tekstova, takođe napisao čuveni Alan Boske. Ostaje ipak otvoreno pitanje, da je veliki maestro tokom svog života i stvaranja manje crnogorčio a žešće i češće francuzovao, možda ne bi skončao tako tužno na Košćelama, već veoma slavno i pompezno u nekoj aleji velikana u Parizu. Onda se ne bi postavljalo pitanje zašto je grobna ploča tako trošna, zašto je uklesano ono "slikar-akademik", zašto su cvjetne posude sušne, zašto pri putu nije postavljena tekstualna odrednica ko počiva na tom mjestu, zašto pored spomenika na starom zidu, nema dvojezične ploče sa širim objašnjenjem, kome je podignuto znamenje, zašto je to mjesto zaboravljeno i na određeni način ostavljeno samom sebi?
Da li su umjetnici globalno, njihovo stvaralaštvo i ukupna umjetnost, samo ukras na državnom reveru, da li su oni značajni za jednu zemlju, da li njihova artisrtička produkcija predstavlja vrijednosni potencijal jedne zajednice, zašto su umjetnici usidreni na posljednjoj poziciji u društvu? Uz te i uz brojne druge upitnice, vraćajući se primorju, obresmo se na padinama Košljuna i sa pristojnih visina, ugledasmo užasni betonsko-leprozni, graditeljsko-budvanski galimatijas. I to nas vrati u odurnu septembarsku stvarnost.
Bonus video:
