Na Svjetskom prvenstvu u Astani u 14 kategorija jedini je titulu prvaka uspio da odbrani francuski superteškaš Tedi Riner. On je i rekorder sa osam pobjeda na svjetskim prvenstvima.
Ako vas proslavljeni i trofejni austrijski trener Hubert Rorauer već na trećem treningu počne zvati imenom najtrofejnijeg džudiste, onda uspjeh ne može biti slučajan. Upravo to se dogodilo mladom Nikšićaninu Danilu Pantiću, juniorskom džudo prvaku Evrope u teškoj kategoriji.
Pantić je nadimak Mladi Riner opravdao prije sedam dana upravo u domovini Rorauera, u gradiću Obervartu i sa čak pet pobjeda izvojevanih iponom (prekidom) došao do zlata.
"Puno mi je značio rad sa Rorauerom, iako sam zbog obaveza na poslu, sa sjajnim trenerom odradio tek tri treninga. U SC „Trim” Dragomira Bečanovića posmatrao me je i čuveni Slavko Obadov, i kazao mi da sve zapostavim i isključivo se posvetim sportu. Naglasio je da je rijetkost da se neko podjednako dobro bori sa lijeve i desne strane, te da imam zavidnu motoriku i eksplozivnost za teškaša. To mi je dodatno doprinijelo samopouzdanju i jednostavno sam kidisao u Obervartu. Isplatio mi se žestok rad i nastupi na brojnim takmičenjima u ovoj sezoni", kazao je Pantić za "Vijesti".
Koliko teško je osvojiti zlato na juniorskom prvenstvu Evrope potvrđuje podatak da ga je od crnogorskih džudista osvojio još samo Srđan Mrvaljević prije 12 godina. Pantićev put uspjeha, međutim, ima kontra smjer, pošto je prvu međunarodnu medalju osvojio u seniorima.
"Pehovi, česte povrede su mi značajno otežale razvoj. Ali kada sam u martu osvojio bronzu na Evropskom seniorskom kupu u Sarajevu, znao sam da sam na pravom putu. U 2011. sam povrijedio rame, da bi me godinu kasnije svi ubjeđivali da prestanem zbog opasne posjekotine desne ruke. A posjekao sam se u sali nakon što mi se ruka zaglavila u kliznim staklenim vratima. Staklo je puklo, a meni stradala ruka. Nijesam poslušao, već sam promijenio način treninga i više koristio lijevu ruku. Bio sam klasični dešnjak, ali sam zbog povrede naučio kako da se dobro služim i lijevom rukom. Osvojio sam nakon seniorske medalje srebro i bronzu na juniorskim evropskim kupovima u Atini i rumunskoj Devi".
Svjetsko juniorsko prvenstvo je u Abu Dabiju, kakve su šanse našim džudistima?
"Posjedujemo toliki potencijal da je samo pitanje kada će neko od naših takmičara iskoristiti šansu. I to ne samo u Abu Dabiju, već i na ostalim takmičenjima. Arso Milić, Nikola Gardašević, Jovana Peković..., imaće šta da pokažu. Ja sam moju šansu iskoristio i imam obećanja od nadležnih institucija da ću nakon Abu Dabija moći da uradim mikrohirurški zahvat na desnoj ruci i konačno izliječim tu neugodnu povredu od posjekotine iz 2012. Ispostavilo se da je dobro što nijesam imao tih 1.500 eura za tu intervenciju prije takmičenja u Obervartu", našalio se Pantić.
Ljubav prema sportu Mladom Rineru usadile su u najranijem djetinjstvu igre s medaljama i priče o uspjesima strica Dana, proslavljenog i trofejnog jugoslovenskog džudiste i nikšićkog olimpijca.
"I ja sam počeo u Akademiku, i za moju ljubav prema džudu i današnje uspjehe zahvalan sam prvim trenerima Marinku Đurđevcu i Nailu Bandi, jednako kao i sadašnjem treneru prvog tima Akademika i seniorske reprezentacije, Draganu Šćepanoviću. Svjestan sam da još moram da radim, učim, jer u teškoj kategoriji se do velikih uspjeha ne dolazi sa 20 godina. Treba vrijeme, a naročito da tim mikrohirurškim zahvatom ojačam desnu ruku. Za to imam ponude kod dr Jovanovića u Dubaiju, ali i u Sloveniji", istakao je Pantić.
Morao sam da radim da bih platio odlaske na turnire
Danilo Pantić je četvrtom međunarodnom medaljom uspio da skrene pažnju na raskošni talenat i potencijal. Samim tim i obećanja da ubuduće neće biti sam. Ali, trebalo se za sve to izboriti.
"Prvi trening mi je već u 6.30 sati, pa posao, pa opet trening u 17.30 časova i onda učenje za ispite na sportskom menadžmentu UDG. Nije lako ni zaspati u 22 sata, kada završim obaveze, jer me sve boli od treninga. A znam da sjutradan moram opet da ustanem rano, da bih u 6.30 ponovo trenirao. No, makar su na fakultetu imali razumijevanja i zaista sam im zahvalan. Bio sam blizu i polufinalu Univerzijade u Gvangžuu, ali nijesam bio dovoljno pripremljen i izgubio sam u posljednjih pola minute borbe".
Danilo kaže da se nakon medalja nešto refundira, nešto ne, ali ne žali što je i sve ono što je on zaradio na poslu ulagao u takmičenja.
"Medalja u Sarajevu došla je u pravom momentu, bila mi je veliki podstrek i počeo sam da radim kako bih mogao da platim odlaske na turnire. Morao sam tako da se snalazim. Zaposlio sam se kao rendgen tehničar u bolnici u Brezoviku, nakon što mi je operisana majka koja je bila na tom radnom mjestu, a kasnije nije smjela da obavlja posao u zoni zračenja. U svakom slučaju, ne žalim što sam sve zarađeno ulagao u takmičenja", objasnio je Pantić.
Bonus video:
