POVODOM PRIGOVORA DA JE AUTOR "NEGATIVAN I CINIČAN"

Kako biti dobar?

I vele još da bih se morao prešaltovati u registar učinkovitog, plodonosnog, nadasve konstruktivnog dijaloga sa pojedinim ljudima iz MORiT, koji se ubiše od rabote
23 komentar(a)
Dukley Gardens (novina)
Dukley Gardens (novina)
Ažurirano: 19.09.2015. 17:34h

And I'm no dope, but I've lost all hope/ So hit the fuckin' road and piss up a rope Ween, "Piss Up a Rope", 12 Golden Country Greats (Elektra, 1996.)

Imam ja neke drugarice i drugare što rade u Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORiT) - i vele mi uljudno, sa velikim uvažavanjem, primjereno ugledu koji uživam na arhitektonskoj sceni - da sam stvarno pretjerao, da sam pregazio sve granice pristojnog javnog ophođenja, da sam ogrezao u najcrnjem cinizmu, te da mojoj negativnosti kraja nema (a ni početka). Vele da sam dibidus prekardašio.

Pitam ih znaju li što tačno znači - ogresti - a oni vele da to znači da je neko toliko okorio u nečemu negativnom da se uhvatila debela kora. Kao okorjeli kriminalac - ogrezli kriminalac - to se uhvati isto. 

Uljudno ih podučih, s uvažavanjem, primjereno ugledu koji uživaju u društvu - da je - ogresti - zapravo lijepa hrvatska riječ, koja je očigledno okorjela i u crnogorskom jeziku - i da ta riječ znači biti u vodi - biti potopljen u vodu - biti u vodi do grla - pa imamo: ogrezao u korupciji, na primjer, ili: ogrezao u dugovima, ne daj bože.   

I vele mi da znaju da sam pametan i dobar dječak (negdje duboko u duši) - i da bih morao naći načina da izađem iz tog cinično-negativnog registra - iz živoga blata u koje koje sam ogrezao i koje me polako guta.

Te ih ja opet uljudno, s uvažavanjem, podučih da ne bi prošla fraza: ogrezao u živom blatu - isto kao što ne bi prošla fraza ogrezao u vodi - bio bi to pleonazam - medij u kojem neko ogreza se podrazumijeva. Mogli bi da kažemo za nekoga da umije da pliva u živom blatu - to bi bila izvrsna metafora.  

I vele još da bih se morao prešaltovati u registar učinkovitog, plodonosnog, nadasve konstruktivnog dijaloga sa pojedinim ljudima iz MORiT, koji se ubiše od rabote ne bi li unijeli malo reda u ovaj naš metež - i da te ljude svakako treba podržati u naporima koje svakodnevno ulažu u ime opšteg boljitka.

Rekoh da bih se kladio da u MORiT ima barem jedna arhitektica što se sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor - ali po izrazima na njihovim dobrodušnim licima zaključih da je ta paralela završila u autu (izvan terena). 

Rekoše mi da razmislim o nekoj temi - o bilo kojoj temi koja bi spadala u domene djelovanja MORiT - pa da pokušam da se konsultujem sa ljudima iz MORiT, ne bi li čitaoci Vijesti dobili što sadržajniju informaciju - čitaocima Vijesti sljeduju samo potpune, dobro zaokružene informacije.  

OK  - velim ja - Krenimo od pretpostavke da u CG pojedine javne funkcije drže ljudi kojima ruke ne smrde (baš toliko) na novac - i da pojedini funkcioneri imaju određenu slobodu...

Ne, ne, ne, nikako - vele oni - Ne, ne, ne, nikako, nikome ne smrde ruke na novac dok ne padne hapšenje, pa optužnica, pa suđenje, pa presuda, prva, druga, treća presuda, četvrta - pa ako se posljednja presuda održi - tek onda možemo s punim pravom da kažemo da nekome ruke smrde na novac. 

Mislio sam da ih pitam da li stoji teza da su pojedini u vrhu MORiT ogrezli u... ali se suzdržah (da ne ispadne da provociram).      

Dakle, vjerovatno postoji način da o pojedinim akcijama što ih sprovodi MORiT pišem iz pozitivnog registra, a da sačuvam integritet - bio bi to veliki izazov, svakako, ali vrijedilo bi pokušati - a što se tiče cinizma i negativnosti tu su valjda u pravu. Opet, moraju shvatiti da mi nije lako, da bih mnogo lakše bio pozitivan kada bi moja mjesečna primanja bila u rangu njihovih mjesečnih primanja. Vjerovatno bih tada ogrezao, kao i oni, u uvjerenju da brod Crna Gora plovi ka sigurnoj, mirnoj luci. 

Zahvalih drugaricama i drugovima iz MORiT na konstruktivnoj kritici i na dobronamjernim savjetima - i rekoh da mi treba par nedelja da razmislim o njihovim sugestijama i da pokušam da progovorim iz dobronamjerno-pozitivnoga registra.  Znam da će biti teško - ali me ništa ne košta da probam. Ako nađem pravu sagovornicu ili pravog sagovornika - letjeće perje na sve strane.   

Toliko o tome. 

A sad bih nastavio priču o Dukley Gardens - obećao sam vam nastavak - pa da ne bude poslije da ne držim obećanja (mada je i toga bilo, priznajem).  

Dakle, nalazim se u Budvi - duboko u zoni Plažnog kluba Dukley Gardens. To vam je bivše Guvance, sa zapadne strane rta Zavala - podno Rezidencijalnog kompleksa Dukley Gardens. 

Ne znam da li sam dobrodošao na tom mjestu (nisam član kluba). Osjećam stanovitu nelagodu - osjećam da će se pojaviti uniformisano lice i zatražiti moju članski kartu na uvid - ili 100 eura, koliko je kotizacija za tzv. plažni set.    

Pritisla je teška omorina - i nema naznaka da će popustiti u dogledno vrijeme.    

Pogled mi je upravljen u pravcu jugoistoka - i tešku bitku bijem ne bih li odagnao crne misli koje me opsijedaju poput vranih gavranova.  Zarekao sam se da ću se od sad (pa nadalje i u buduće) - truditi da budem pozitivan, vedar i nasmijan - kakvim me, bojim se, rijetko ko doživljava u ovom trenutku. Pokušaću da izbrišem predstavu o meni kao negativnom, groznom i nemogućem dječaku - kakvim me doživljavaju neke moje mlade obožavateljke.    

U romanu "Fabrika osa", škotskog pisca Iena Benksa (Wasp Factory, Iain Banks), imate momenat kad Frenk (Francis Cauldhame) - glavni lik u romanu - traži spas udišući hladan i suv februarski zrak, nakon što je istrčao iz kluba gdje je u vrlo kratkom roku popio desetak viskija i desetak (malih) piva, te pojeo pola kila kikirikija i isto toliko čipsa. Frenk halapljivo guta oštar zrak i pokušava da u svijest dozove Južni pol, snježne vrhove Kilimandžara, neku od boljih reklama za deterdžet - ili barem jedan pristojan planinski potok - i sve to uz dosta, dosta, dosta leda - ali jedina stvar koja mu u tom vrlo kritičnom momentu pada na pamet su pržena jaja: šest jaja prženih na dosta loja - sa slaninom, naravno - i još dosta loja i slanine po obodima tanjira itd. 

Tako i ja pokušavam da zamislim kako je Zavala izgledala prije pedeset godina, u vrijeme kad sam rođen - ali sve što mogu da zamislim su teški kamioni - damperi - sa otvorenih rudokopa - i favele Karakasa. 

Izmakao sam se na ono stijenje, sa sjeverozapadne strane bivšeg Guvanceta - ne bih li što bolje uhvatio pomenuti rezidencijalni kompleks - sa pomenutim klubom u prvom planu. Dobro pazim da ne odletim u more - zajedno sa vrlo preciznim Canon EOS 70D - model 2013. - koji je koštao Boga-Oca (toliko je koštao da me sramota da vam kažem cifru, toliko para pošten čovjek ne može da odvoji na stranu za solidan poluprofesionalni foto - aparat). 

Misli mi blude - i konačno se jedna pozitivna hvata u mreže što ih je na sve strane razapela moja napaćena svijest. Ta misao bi glasila otprilike ovako: a što bi se desilo kada bih, barem u mislima, izbrisao samo jedan od 36 luksuznih rezidencijalnih objekata iz brojnog stanja Dukley Gardens? 

Jedan mali? Jedan od onih gore? Niko ne bi ni primijetio. 

Naravno da su na tu jadnu pozitivnu misao - koja, izgleda, i nije bila toliko pozitivna - odmah skočile serije negativnih misli, poput čopora gladnih lavova na mladunče antilope - i da skratim priču, nisam daleko odmakao u pozitivnom razmišljanju, ali sam definitivno riješen da konstantno ulažem napor u tom pravcu. 

Što ja uopšte radim u Dukley Gardens? - pitate se vi.

Odgovor potražite u narednu subotu...

Preporučujemo za Vas