„Pomutnje gojenca Torlesa“ prvi je roman Roberta Muzila, jedan od tekstova bečke moderne koji su izazivali skandale kada su napisani, i koji je poslužio kao tekstualni predložak Branku Brezovcu i dao mu prilike da opet pokaže kako se u svojoj poetici svakako ne drži one poznate Van Der Roeove, “manje je više“.
Scena CNP-a prije dvije noći bila je puna multifunkcionalnih tabli, koje po potrebi mogu da postanu i stolovi i ekran za projekcije, tu su bili i veliki bračni krevet, i uniforme, i brojni drugi predmeti, i ulazak u publiku, i talentovani mladi glumci, i još mnogo toga. Ipak, stara poslovica kaže da nije zlato sve što sija; prevedeno na pozorišni rječnik, obilje scenskih znakova ne znači da će predstava funkcionisati i u cjelini.
Podozrivost se javlja već kako se od prvih trenutaka četvoro glumaca postrojava na nekoj vrsti podijuma postavljenog usred publike, i obučeni u uniforme počinju da izvode stilizovane pokrete držeći u rukama vlati slame. Usporeni pokreti su tu, stilizacija svake vrste je tu; začudnost, posebno značajan način gledanja, pa i plesni momenti - takođe. Prenaglašeni simbolički značaj i postupaka i pokreta i predmeta vrvi na sve strane, ali služi malo čemu osim da pokrije prazninu Brezovčevih scenskih vizija.
Negdje daleko iza ove kakofonije znakova naziru se i obrisi priče Muzilovog romana. Mladi Torles (Romano Nikolić) i njegova dva druga Rajting i Bajnberg (Domagoj Janković i Adrian Pezdirc) hvataju četvrtog pitomca internata, Bazinija (Hrvojka Begović), u krađi, i koriste to da bi ga ucjenjivali, i postepeno sve više psihički i seksualno zlostavljali. Kako vrijeme odmiče, nasilje postaje sve strašnije, ali istovremeno i Torles počinje da razvija jače emocije spram Bazinija.
Jasno je da se kroz roman otvaraju brojne teme, od adolescentskog nasilja, preko represivnih vaspitnih institucija, potiskivane seksualnosti, anticipacije fašizma, samo što u Brezovčevoj predstavi svaka od njih funkcioniše kao alibi za beskonačnu pretencioznost i scenski haos radi haosa. Scena i glumci (pored pomenutih četvoro tu su još i Ognen Drangovski i Suzana Brezovec) se sve vrijeme premiještaju, namiještaju, kreću, pomjeraju, prevrću i izvrću, i to takvim ritmom da njegov intenzitet počinje da vrlo brzo zamara. Kroz cijelo trajanje predstave neprestano se smjenjuju apsurdni pokreti, nerazgovjetna stilizacija, različiti video radovi (od Kurta Krena do Ivana Marušića Klifa), kao da je dovoljno imati zgodna naga tijela, začudne postupke, video radove akcionista, Vagnerovog Zigfrida i funkcionalne predmete na sceni da bi se postigla smislena kreacija. Raznorazni znaci koji se, dakle, koriste, uopšte nisu nit' čitljivi, nit' jasni, ali ukoliko bismo se i probijali kroz njih, otvorila bi se i pitanja i političke problematičnosti postavke. Na primjer, zlostavljanog Basinija igra žena, što je vjerovatno najstereotipniji potez označavanja žrtve, a i ne baš pretjerano inventivan način postavljanja gej muškarca.
Na trenutke pojedinačna rješenja i mogu izgledati atraktivno, ali upravo je stvar, da ne kažem problem, u tome šta to na kraju nama znači? Branku Brezovcu često tepaju da spaja nespojivo, što je valjda blagonakloni način da se kaže da ništa nema veze jedno s drugim.
Gomilanje scenskih znakova većih od života dovodi do toga da se u predstavi na kraju ništa iole bitno ili smisleno nije reklo ni o represiji, ni odrastanju, ni o seksualnosti, ni školskom sistemu, niti ičemu drugom. Dobili smo samo mnogo buke ni oko čega, i predstavu pretencioznu do bola, gledalačkog.
Bonus video:
