PREDSTAVA LENKE UDOVIČKI

"Antigona 2000 poslije": Preplitanje mita i naše stvarnosti

Ko su današnje Antigone? Ko zaslužuje, odnosno ne zaslužuje pokop? Ko zaslužuje, odnosno ne zaslužuje ljubav?
482 pregleda 0 komentar(a)
Antigona, predstava
Antigona, predstava
Ažurirano: 06.09.2015. 18:38h

Na sceni imamo dvije pripovijesti - Antigonu koja voli istom ljubavlju oba svoja brata i onog koji se borio na pravoj i onog koji se borio na ’’krivoj’’ strani i hoće da ga pokopa uprkos zabrani i imamo porodicu danas koja pokušava da sahrani sina i brata uprkos dugotrajnosti potrage za njegovim ostacima birokratskim i ostalim apsurdnostima koji takvu potragu prate - premiještanje kostiju, birokratija koja je prati i koja je takva da čovjeka tjera u administrativni ćorsokak.

Priča otvara prostor za analogije između dva vremena, jednako kao i prostor za diskusiju.

Lenka Udovički predstavu ’’Antigona - 2000 godina poslije’’ je na Tvrđavi na Malim Brionima postavila tako da u jednom dijelu scene imamo porodicu koja popunjava formular za nestale i koja nosi svu muku dok sjedi za tim jednim stolom: majka, dvije kćerke i otac, svu tjeskobu koju jedna takva situacija u sebi sadrži, dok je na centralnom dijelu scene radnja smještena u Staru Grčku - Antigona (Maja Izetbegović) bori se da pokopa svog brata. Negdje između, stvarnosti se miješaju - naposlijetku tu su i forenzičari koji (postupkom koji je dokumentaran ) vrše ekshumaciju i identifikaciju leševa.

Odatle se igra na scenama na Tvrđavi uslovno rečeno - iznad, a sam se Tiresija javlja pod drvetom na vrhu tvrđave.

’’Na prvi pogled to su dva različita problema’’, kaže rediteljka Lenka Udovički o Antigoni nekad i danas, ’’jedan je problem sestre koja zna da joj je brat ispred gradskih zidina i koja ga želi pokopati , a danas imamo hiljade i hiljade Antigona koje ne znaju gdje su njihova braća koji se nalaze u masovnim grobnicama, bespućima i koje žele da se te grobnice otkopaju - ne samo Antigone, nego čitave porodice to žele. Ono što mi je bilo važno, a to smo u ovoj predstavi uspjeli - da pokažemo da je to zajednički problem, da je čovječanstvo familija, da ne možemo da izađemo iz tog procjepa, problema o kojem je pisao Sofokle hiljadama godina prije nas… Govorim o tom sudaru muškog principa koji se vodi zakonima države pitanjima junaka, heroja, izdajnika i sa druge strane jednog ženskog principa koji okuplja familiju, koji vrednuje svu svoju braću, a svi jesmo braća i sestre… Problem o kojem je pisao Sofokle isti je danas’’, zaključuje rediteljka, ’’samo je metastazirao na sebi svojstven način”.

Uloga hora nije komentatorska - hor jeste narod, ali hor jesu i forenzičari koji pokušavaju pronaći masovne grobnice i identifikovati posmrtne ostatke - sa jedne strane on je u dokumentarističkim interpolacijama, a sa druge - hor u ’’Antigoni’’ nam pokazuje kako je narod uvijek licemjeran, uvijek se sa istim žarom priklanja onoj pobjedničkoj strani. Taj narod na kraju osuđuje Antigonu koju vrlo čisto i srčano igra Maja Izetbegović koja ističe da su joj snagu dale kolege sa kojima je radila i da su joj bili ogromna podrška da iznese zahtjevnu ulogu, ’’vremena su gotovo ista’’, kaže glumica, ’’iako se ona u predstavi miješaju taj problem je na isti način jak, relevantan - kao sahraniti svoje mrtve? Koliko je važno pokopati nekog. Prekidanje zla koje se prenosi sa koljena na koljeno vidim u iskrenoj komunikaciji, otvorenom dijalogu bez ega, sujete i nacionalno-vjerskih primjesa’’.

Otac porodice i Kreont je, naravno, Rade Šerbedžija - kao otac malo prijek i jako tužan, a kao Kreont u šinjelu koji nosi, mahnit, onaj koji sudi, a pogrešno prosuđuje. Komad je postavljen tako da se u njemu susreću dvije stvarnosti ’’spajaju se’’, naglašava Šerbedžija, “u ovoj crnoj zemlji u kojoj su ti ljudi nepokopani. U toj se tačkici spajaju. Bezumni ratovi ne prestaju i to je tragedija čovjeka koji je toliko toga izmislio, to govori Kreont u svom monologu - od govora do ne znam čega…a stalno hrli u pobjede i u uništenje’, čovječanstvo će uočava glumac - ili nestati ili će svojim instinktom naći način da preživi…

Majku porodice i Hemonovu majku tumači izvanredna Katarina Bistović Darvaš - sve vrijeme na sceni, ona igra gotovo bez riječi ženu koja postoji samo u sopstvenoj ogromnoj tuzi. Ona sve vrijeme svojim prisustvom svjedoči ukrštanjima stvarnosti koje se odvijaju na sceni - ’’vidim’’, kaže, ’’kao kroz potrgano staklo vezu između tih vremena od prije 2000 godina do sad i to mi je najzanimljivije, jer sam cijelo vrijeme na sceni. Zapravo osjećam vezu koja je neuhvatljiva, a silno postoji - ni ne znaš gdje te lupa ono što je iza tebe, a i te kako lupa.’’

Dženana Džanić igra Ismenu (i jednu od sestara koje pokušavaju u ovoj našoj stvarnosti pokopati brata i identifikovati njegov leš), naličje Antigone, kako kaže kao iskrenu djevojku ’’koja bježi od stvarnosti u svoj svijet, a imam osjećaj da smo Ismena i ja jedna drugu učile pošto je ovo bio jedan intenzivan i iskren proces’’, zaključuje glumica.

Ermin Bravo igra tri lika - vođu forenzičarskog tima, Hemona i mladića bez imena koji strada - vrlo potresan kao forenzičar koji nabraja detalje koji su nađeni uz tijela - na način da vas u publici osvijesti da govorimo o onima kojih više nema, a koji su bili tu.

’’Ovo je predstava’’, kaže Bravo, ’’slobodnijih analogija - mogu se tražiti vlastita značenja u povezivanju likova. Za mene je vođa forenzičarskog tima koji je eventualno momak koji je isto tako mogao da ode u rat i strada, mladić koji u ratu strada čiju obitelj posmatramo je u sukobu sa ocem, a Hemon je neko ko se bori za Antigonin život a otac mu to odriče… Za mene su ta tri lika povezana na zanimljiv način čak i tim jednom rekvizitom, tim jednim satom, omegom na navijanje, gdje Lenka tim detaljem postiže vrlo zanimljiva značenja’’.

Detalji su svjedočanstva koja govore o životima stradalih. Kada se vrši ekshumacija vi čujete šta je stradali u tom trenutku nosio uz sebe - i tu odvijate vašu priču - iza jednog predmeta stoji život - pitate se, konstruišete - zašto je neko nosio, recimo, baktrim sa sobom koji mu je pronađen u džepu…. ’’Naučna terminologija je užasno suha i hladna’’, nastavlja Bravo, “a iza toga je nevjerovatna emocija nešto što je duhovnost i istina”.

Jedan od načina da se oslobodimo zle krvi koja se, kako kaže Sofokle, prenosi iz roda u rod jeste da uvidimo da bismo omogućili sebi temeljnu promjenu. Pozorište je tu, naravno, da otvori prostor pitanjima, ali i da omogući uvid koji one koji one koji do njega dođu vodi do promjene, govori nam ’’Antigona 2000 godina poslije’’.

I dalje je jednog brata dozvoljeno pokopati, a drugog nije

Sofoklova Antigona jeste savremena, pokazuje nam predstava upravo u ukrštanjima vremena. Dramaturškinja Željka Udovičić-Pleština uspjela je tekst antičke drame učiniti aktuelnim, kako sama kaže, direktnijim “to je bio prvi posao, osavremeniti jezički dramu, maknuti balast, komentare koji unutra postoje, a danas nama ništa ne znače dok nas se sama srž cijele priče vrlo tiče i pronalazimo se u njoj.

Mi živimo u vremenima u kojim je i te kako jednog brata dozvoljeno pokopati, a drugoga nije”.

“Zato jesu u komad 'Antigona 2000 godine poslije' umetnuti dokumentaristički djelovi koji govore o ljudima koji žele pokopati svoje mrtve, a ne znaju gdje su. Nadam se”, zaključuje dramaturškinja, “da smo uspjeli da nikome ne dajemo za pravo, ali da nikome ni ne sudimo - ni Kreontu, ni Antigoni, ni ocu, ni sinu. Otac koji nije dao sinu da ode da se prijavi u rat, a on je na kraju baš zbog toga odveden… u svakom slučaju neka krivnja koja se seli iz roda u rod i kada će se prekinuti ta krivnja, ima li nade za novi početak”.

Nove tiresije ne prodaju svoja znanja

Damir Urban autentični prorok Tiresija kaže da je svoj lik kreirao imajući u vidu ljude sa postraumatskim ratnim sindromom, one koji su vidjeli strahote, čak i one koji su počinili zločine sa kojima ne umiju živjeti, ali su kadri da vide “u ovom slučaju u glavi su mi’’, naglašava Urban, ’’bili ljudi koji su prošli rat i ne mogu pobjeći od toga što su vidjeli, a ostali ljudi koji nemaju iskustvo rata zapravo ne znaju šta im se moglo dogoditi, kao što izliječeni narkoman najbolje zna koji je pakao droga ili neko ko je u ratu preživio pokušaj strijeljanja ili izgubio najmilije, ljudi koji su prošli takva iskustva su današnje tiresije, to nisu ljudi koji prodaju svoja znanja ili proroštva, ali ih svakako posjeduju, iz tog nerva sam postavio Tiresiju”.

Preporučujemo za Vas