(NE)VITEŠKA VREMENA: PRIČA O JEDNOM FRANCUSKOM ORDENU

Jedino pravo plemstvo jeste plemstvo duha

Ničega kalkulantskog nema ni u ličnosti Branke Bogavac. To je ona najbitnija dodirna tačka sa Kišom i njegovim „donkihotskim bratstvom sanjara“. Zato i jeste istinska veličina.
118 pregleda 3 komentar(a)
slika Pola Delvoa
slika Pola Delvoa
Ažurirano: 04.04.2019. 17:37h

Kiš nije mnogo mario za „prinčeve“ i, uopšte, tzv. "aristokratiju“ u onom izvitoperenom značenju te riječi koje se sa protokom vremena stalno udaljavalo i najzad poprilično udaljilo od izvornog. Jedina aristokratija u koju je vjerovao, a kojoj je i sam pripadao, bila je bodlerovska aristokratija duha. Tvorac Cvijeća zla, slavne pjesničke sveske poslije koje „u evropskoj književnosti više ništa nije bilo isto“, svojim Albatrosom i Parnasom u stvari je označio povratak autentičnom poimanju aristokratskog. A ono je, istorijski posmatrano, podrazumijevalo prije svega izuzetnost i visine duha i karaktera. Ime i titula potom dolaze kao prirodni slijed stvari, nagrada za prepoznatu vrijednost. (I imetak, „veleposjed“, dakako, dolazi poslije. Nikako obratno). Tako je plemićka titula mogla biti dodjeljivana za vitešku čast, hrabrost i zasluge u ratu, ali i za dar stvaranja u umjetnosti. Najvećim pjesnicima kao i najboljim ratnicima moglo je pripasti plemstvo.  

Kiš nije pretjerano mario za nagrade. Tačnije, bio je oprezan i podozriv, i katkad reagovao gotovo s nepovjerenjem kada su mu dodjeljivane. Svakako, ovakav stav pisca treba posmatrati u kontekstu ukupnih okolnosti koje su obilježile njegov životni i umjetnički put. U razgovoru za medije 1985. godine povodom vijesti o dodjeli Andrićeve nagrade pokušava čak da izbjegne glavnu temu. Izjavljuje da ga raduje činjenica što prima nagradu koja nosi ime Ive Andrića jer tako je doživljava kao priznanje koje mu posredno sam Andrić daruje. 

„To je sve što bih o tome mogao reći. Bojim se da bi svaki drugi razgovor na temu nagrada mogao biti neugodan, meni zapravo već i jeste neugodan.“ (v.npr. Sabrana dela Danila Kiša u redakciji Mirjane Miočinović, knj. XIV, 159, „Narodna knjiga“ Podgorica, 2010). 

Slijede neka druga pitanja i odgovori, da bi se nešto kasnije, na insistiranje intervjuera, ponovo zavrtjelo isto pitanje - književnih nagrada. Danilo Kiš je decidan: kao pisac, više voli da bude osporavan nego slavljen, i smatra da je takva situacija korisnija za umjetnika. Naročitu pažnju čitaocu bi mogla skrenuti sljedeća Kišova izjava: „Bojim se da bih mogao postati pisac koji nije problematičan.“ (ibid., 164)

Vratio je NIN-ovu nagradu. Bio je i savremenik i sugrađanin jednog od najvećih svjetskih intelektualaca i filozofa XX vijeka, koji je odbio da primi Nobelovu nagradu (Sartr, 1964). Šta reći? Nagrade su čast i za onog ko ih dodjeljuje i za onoga ko ih prima ukoliko sa jedne strane stoji svijest o pravoj vrijednosti i potreba da se ista nagradi, a sa druge sam pojedinac kao nosilac te vrijednosti koji može sa zahvalnošću da je primi. To jest - kada postoji zdrav sistem nagrađivanja u kojem se može osjećati počastvovanom i čitava zajednica, država, društvo koje se izdvajanjem i „prisvajanjem“ vrijednosti najistaknutijih pojedinaca i samo uzdiže stepen više u svom odrastanju, sazrijevanju i konsolidovanju, obogaćuje svoju istoriju i prepoznatljivost među narodima. A ako nacionalna vrijednost postane i internacionalna, onda puni smisao umijeća prepoznavanja onoga što je u jednom društvu pravo - tek dolazi do izražaja. Sve je to tako... Osim kada postoji izvjesna situacija u kojoj pojedinac od dara i djela ima razloga da osjeća bojazan od toga „da bi mogao postati pisac koji nije problematičan“.    Učitelji, jezik i literatura

U Kišovom životu inače nije bilo ničega kalkulantskog. Zato i jeste istinska veličina.

Kiš je i te kako mario za svoje učitelje, jezik i literaturu iz koje dolazi.

„Volim (a šta bih mogao drugo) kako je francuska kritika dočekala moje knjige, kako ih je pročitala s razumevanjem i kako im nije štedela komplimenata; ne volim što Pariz nikada nije imao dovoljno sluha za takve pisce kao što su Andrić, Krleža ili Crnjanski, koji su moji učitelji“ (Danilo Kiš - Pariz, velika kuhinja ideja, 1982). 

O sebi je govorio kao o jugoslovenskom piscu srpskohrvatskog jezika. To je jedini identitet u kojem je sebe vidio bez ostatka - kao pisac. „Famoznu trojku“, kako je u jednoj prilici imenovao svoje učitelje - Andrića, Krležu i Crnjanskog, nikada nije zaboravljao. Opet, u jednom razgovoru za medije, objašnjava to potrebom da kaže svijetu kako on, Danilo Kiš, nije tu nekim čudom, nije nastao „iz morske pene“, nije „tikva bez korena“, da dolazi iz jedne literature koja već ima velike pisce, te da su oni njegovi književni preci, njegova porodica... „Ja se uvek osećam i dužnim i pomalo krivim pred tim velikanima, pred  tim velikim imenima.“  Sve se to uklapa u moralni profil ličnosti Danila Kiša. 

Život Danila Kiša završio se dok je njegova domovina, kojoj se, po sopstvenoj testamentarnoj želji poslije smrti vratio, još uvijek postojala pod imenom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Za vječnost, Kiš se vraća Beogradu, u kojem je svojevremeno završio svjetsku književnost (prva generacija na Katedri za svjetsku književnost Filozofskog fakulteta), pekao književni zanat, stekao važna literarna i „neliterarna“ prijateljstva i poznanstva, postao značajno ime i prije nego što će doživjeti sudbinu disidenta. Nema sumnje da su postojala mnoga lica Beograda koja je Kiš volio. Nema sumnje da je bio zahvalan za ono što mu je Beograd dao. Nije isključeno da je na neki ironičan način bio zahvalan čak i za onu (u jednom trenutku žestoku) dozu osporavanja koja je, kako je sam isticao, piscu potrebna. Otišao je kao poznato ime, vratio se kao velikan. Za „princa otmene patnje“ (veliki naslov u „Politici“, neposredno poslije piščeve smrti, inspirisan jednim Kišovim izrazom, još mi je pred očima) Beograd otvara dveri Aleje velikana. Tu će ostati u društvu nekih toliko poštovanih velikih pisaca jugoslovenske literature, koje je doživljavao kao svoje učitelje i svoju literarnu porodicu. 

Međutim, neposredno prije smrti, slutio je raspad svoje zemlje, procvat „filozofije banalnosti“ (da podsjetimo, tako je definisao ono što se uobičajeno naziva nacionalizmom) i uznemiravalo ga je pitanje „novog“ preispitivanja književnih identiteta. Nije naročito držao do etničkog kriterijuma kada je riječ o pripadnosti jednoj literaturi. Bio je pisac srpskohrvatskog jezika (jednog od jezika na kojima je nastajala jugoslovenska književnost), bio je jugoslovenski pisac, ali ne i srpsko-hrvatski u smislu novih podjela po ključu etničke i/ili nacionalne pripadnosti. Govorio je da bi prije, u tom slučaju, mogao biti crnogorski pisac, s obzirom na liniju porijekla po majci. Ili, možda, jevrejski, po ocu. Odlučno je odbijao i pomisao da pripada nekakvoj „jevrejskoj manjinskoj književnosti“, jer je „najviše prezirao književnost koja se izdaje za manjinsku“, bez obzira na to o kakvim se manjinama radi. “Književnost je jedna i nedjeljiva.“ (ibid., 81) „Jevrejstvo je u mojim knjigama samo literarnost.“ Čini se da je posljednjih godina i mjeseci svog života osjećao duboku uznemirenost izazvanu činjenicom da mu je sve teže objasniti svijetu „svoj komplikovani identitet“. 

Uprkos svemu tome, Kišov identitet je jasan, čak na nivou „konsenzusa“. U svom sjajnom eseju „Konsenzus u tri slova“ (Ars, 2003) književnik Balša Brković sasvim tačno primjećuje da „nijedan drugi pisac sa ovih prostora nije u svojoj književnoj sudbini (a, pisac druge i nema, kaže Kiš) objedinio više elemenata za suštinsku relativizaciju nacionalne fascinacije“. A to zapravo znači da niko nije dao tako važan doprinos razobličavanju one „ideologije banalnosti“. Nova generacija književnika, svjedoči u istom tekstu Balša Brković, poslije raspada SFRJ, okuplja se sa imenom Kiša na usnama. Jedinim imenom jugoslovenske književnosti oko kojeg u tom trenutku postoji „konsenzus“. 

Podsjetimo još jednom i na to da Kiš nikada nije doveo u pitanje sopstveni unutrašnji konsenzus oko ona tri imena, „famozne trojke“ Andrić-Krleža-Crnjanski (koju, inače, u tom sastavu i jedinstvu, prvi put pominje Stanislav Vinaver još prvih decenija minulog vijeka). Čini se da smo na putu ponovnog uspostavlja i ovog konsenzusa. Zato što je književnost „jedna i nedjeljiva“. I zato što se pisci najbolje međusobno prepoznaju i upoznaju u onim parnasovskim visinama duha.

Francuska. Orden Viteza književnosti i umjetnosti 

Francuska je prepoznala princa po duhu, velikog Danila Kiša (uostalom, toj zemlji je imanentna aristokratija duha i sposobnost njenog prepoznavanja). Godine 1986. odlikuje, sada već slavnog jugoslovenskog pisca sa pariskom adresom, Danila Kiša, ordenom Viteza književnosti i umjetnosti. Čini se da nijednu nagradu Kiš nije primio tako otvorena srca. U divno stilizovanoj besjedi-zahvalnici, sa gotovo dječačkom prostodušnošću, pri tom vrlo lucidno, Kiš će evocirati srednjovjekovni pojam viteštva, pjesme pune viteških podviga, kako u epskoj poeziji Južnih Slovena, tako i u evropskoj, poglavito francuskoj književnosti (chansons de geste). U jednom trenutku, na nezaboravan način, svoje slovo zahvalnosti poentira primjedbom da mu je, pripremajući se da primi ovu izuzetnu čast, ipak teško bilo „zamisliti sebe kao konjanika na konju zelenku“. A onda se, spasonosno, sjetio Rosinanta i Viteza na „konju“ takvog imena i - osjetio istinski da pripada „donkihotskom bratstvu sanjara“ koje se rečenim Ordenom i zvanično potvrđuje. Uz obraćanje ministru riječima „dragi Žak Lang“, Kiš naglašava da će ovo odlikovanje moći nositi s ponosom, bez zazora. 

„Jer šta je današnji pisac, jer šta sam ja, do to: vitez-lutalica, vagabond sa maštom bez kočnica, strastan čitalac, čovek koji, makar po cenu da bude smešan, služi idealima pravednosti.“ 

Crnogorska “viteška linija”

Godine 2014. 

Čast da dobije isto odlikovanje pripala je našoj Branki Bogavac, novinarki i publicistkinji iz Crne Gore koja već pola vijeka živi u Parizu. Ceremonija dodjele Ordena upriličena je u prostoru Ambasade Crne Gore u Parizu, a priznanje je uručio veliki jugoslovenski i srpski slikar koji živi u Parizu, akademik Vladimir Veličković, u prisustvu i uz prigodno slovo ambasadorke Crne Gore Irene Radović i crnogorskog književnika Miraša Martinovića. Prema sopstvenom priznanju, Branka pisanjem decenijama već „odužuje dug prema svojoj zemlji i izražava divljenje francuskoj kulturi“. Naglasila je u svom obraćanju da je to treći put da ova izuzetna čast pripadne nekome ko je iz Crne Gore. Prvi Crnogorac, Chevalier  des arts et des lettres, bio je slikar Dado Đurić. Zatim nagradu dobija pisac Danilo Kiš, čija je majka Crnogorka. 

Branka Bogavac je dugo bila na funkciji francusko-jugoslovenskog atašea za kulturu i sa tog mjesta mnogim poznatim i manje poznatim Jugoslovenima pomagala da se domognu pariskih scena i prestižnih katedri, da im se imena nađu na stranicama francuskih publikacija (itd.itd.), ali i da kasnije taj doživljaj i postignuće pretvore u (često vrlo upotrebljive) biografske činjenice. U tom smislu, Brankin angažman sezao je mnogo dalje nego što bi njene obaveze atašea zvanično nalagale. I kada je prestala oficijelno da obavlja pomenutu dužnost, Branka Bogavac je ostala najpouzdanija veza naših ljudi, prvenstveno umjetnika i naučnika, sa francuskim institucijama kulture i medijskim prostorom Francuske. Činila je to nesebično, sa plemenitošću, patriotizmom i požrtvovanošću. Ničega kalkulantskog nema ni u ličnosti Branke Bogavac. To je ona najbitnija dodirna tačka sa Kišom i njegovim „donkihotskim bratstvom sanjara“. Zato i jeste istinska veličina.

Francuska je ponovo nepogrešivo procijenila i prepoznala ono što u svom biću treba da ima Chevalier  des arts et des lettres. Orden je pripao Branki Bogavac, dostojnoj da ga ponese. Jedino pravo plemstvo jeste plemstvo duha.