Savijano: Nisu me ubili, ali mi ne daju da živim

Savijano je sa prvom knjigom “Gomora” iz 2006, u kojoj je pisao o napuljskoj mafiji za koju kaže da uništava njegov grad, čačnuo mnogo ljudi koji mu žele sve najgore. Tada je i počelo njegovo putovanje ka tome da postane najkontroverzniji pisac Italije
159 pregleda 1 komentar(a)
Roberto Savijano, Foto: The New York Times
Roberto Savijano, Foto: The New York Times
Ažurirano: 30.10.2018. 12:47h

Roberto Savijano ima 38 godina, ali već desetak godina, kad god se vrati u Napulj, premještaju ga iz kuće u kuću i spava u policijskoj stanici, jer je to jedino mjesto u njegovom rodnom gradu gdje je bezbijedan.

Savijano je sa prvom knjigom “Gomora” iz 2006, u kojoj je pisao o napuljskoj mafiji za koju kaže da uništava njegov grad, čačnuo mnogo ljudi koji mu žele sve najgore. Tada je i počelo njegovo putovanje ka tome da postane najkontroverzniji pisac Italije.

Nedavno se vratio u Napulj kako bi ukazao na ključna mjesta koja se pojavljuju u njegovoj novoj knjizi “Pirane”, i to na jedini mogući način: sa zadnjeg sjedišta oklopnog vozila i uz vrisku sirena. Bar dvadesetak elitnih policajaca zauzelo je svoje položaje dok se vozilo zaustavljalo na trgu gdje je trebalo da nakratko prošeta.

Niotkuda se pojavio ogroman bezbjednjak u civilu sa poluautomatskom puškom.

“Napravio sam istu grešku kao i vojnici koji dobrovoljno odlaze u rat”, rekao je kasnije Savijano o svom životu poslije “Gomore”, dok je automobil išao na jug, duž auto-puta A1. “Kada vojnik ode u rat, on misli: ‘Ili će me ubiti, ili ću se vratiti’. To je greška. Jer, kada se vratite, vratite se bez nogu. Dobijete hepatitis. Ne spavate”.

“Ja nisam ni živ ni mrtav”, rekao je. “Nisu me ubili. Ali me ne puštaju da živim”.

“Pirane” su njegov prvi konvencionalni roman. “Gomora”, koja je adaptirana u film i TV seriju, i njegova druga knjiga iz 2013 - “NulaNulaNula” o trgovini kokainom, istraživačka su djela ispričana u obliku romana.

Njegova nova knjiga je priča o stvarnoj tinejdžerskoj bandi koja je prkosila starom poretku i pokušala da preuzme kriminalni život Napulja. Iako je kao i njegove prethodne knjige zasnovana na stvarnim događajima i podrobnom istraživanju, on je izmislio imena likova i čak i stvarne događaje i dijaloge predstavio kao fikciju. Za razliku od prethodnih knjiga, koje su otvoreno prozivale, ova to ne čini.

“Odlučio sam se za roman jer sam želio da uđem duboko u likove”, rekao je on. “Želio sam slobodu da zamislim šta su mislili”.

Neki njegovi prijatelji koji su se bojali za njegovu bezbjednost odahnuli su kada su saznali da je konačno napisao “regularan” roman. “Njegova odluka da koristi fikciju kako bi izrekao određene istine jeste način da se njegova poruka prenese, ali bez svih smetnji koje se vrte okolo”, rekla je Rut Ben-Gijat, profesorka istorije i italijanskih studija na Njujorškom univerzitetu.

I pored toga, posjetio je Napulj u vrijeme “tenzija”, kako je rekao. Kritikovao je novu populističku vladu Italije i razbjesnio Matea Salvinija, desničarskog, antiimigrantskog potpredsjednika vlade.

U julu je na Tviter postavio fotografiju mrtve žene i djeteta kako plutaju Sredozemnim morem i pitao Salvinija “koliko zadovoljstva” izaziva u njemu odbijanje migranata. “Mržnja koju si posijao će te srušiti”, tvitovao je. Salvini je zaprijetio da će ga tužiti i ukinuti mu pratnju koju sponzoriše država.

“To mi je karma. Idem iz nevolje u nevolju”, rekao je Savijano.

Italijanski naslov romana “La paranza dei bambini” (Dječji ribarski brod) aludira na malu ribu koju privlače jarka svjetla noćnih mreža namijenjenih velikim ribama. Napisao je i drugi roman “Fierce Kiss”, koji bi na engleskom trebalo da se pojavi 2020.

Oba romana su priča o bandi koju vodi pametni, ali surovi srednjoškolac Nikolas Fjorilo. On je harizmatičan, citira Makijavelija i vjeruje da su stari gangsteri koji su kontrolisali narko trgovinu u centru Napulja postali slabi. Stoga odlučuje da im preuzme posao.

Ovo nije “dječja banda” već pravo preduzeće mladih kriminalaca koji se nisu “školovali” u Kamori, glavnoj kriminalnoj grupi Napulja. Oni su poput stotina hiljada mladih, nezaposlenih Italijana koji ne žele da rade isti posao kao i njihovi roditelji.

“Oni preziru svoje roditelje”, kaže. “Jer ne mogu da plate hipoteku” i zaduženi su do guše.

Dok je za stare mafijaše ćutanje bio kodeks ponašanja, mlađi konstantno šalju poruke jedni drugima i hvale se na Fejsbuku.

Telefoni su isto toliko važni kao i oružje.

“Nova generacija zna da, ako nisi na društvenim medijima, onda ne postojiš. Oni su neka vrsta Kamore 2.0”, rekao je.

Ali nije u pitanju samo Kamora. Zbog svoje otvorene kritike vlade, korupcije, dogovora između političara i mafijaša, i zato što je u korist migranata, još više je podijelio javnost. Optužio je Salvinija da gura Italiju natrag u autokratiju, što je briga većeg dijela Evrope.

Na trgu, neki obožavaoci su uspjeli da mu se približe dovoljno za selfi.

“Mogu li da vas pozdravim”, pitala ga je Rafaela Ipolito, starija mještanka, pružajući ruku. “Čestitam vam na svemu što ste uradili. Sjajni ste. Ali, recite i nešto lijepo o Napulju”.

“Dio onoga što piše je tačno. Nažalost, to je samo ružna strana Napulja. Ovdje ima i mnogo dobrih stvari. Ali to mu je posao”, rekla je ona kasnije.

Njegov naredni roman se prodaje u Italiji i ne protivrječi joj.

“Kraj nije srećan, što ste mogli i da zamislite”, rekao je Savijano.

The New York Times

Bonus video: