ZAPIS DIMITRIJA POPOVIĆA POVODOM “LIRIKE DUKLJE” JEVREMA BRKOVIĆA

Dubrovački vapaj između očajanja i nade

Vrijednost poruke pjesme “Dubrovniče oprosti” ističe se u tome da služi ljudskoj savjesti i da se ovakva tragična zbivanja više ne dogode
162 pregleda 0 komentar(a)
Dimitrije Popović, Foto: Nacional
Dimitrije Popović, Foto: Nacional
Ažurirano: 05.04.2019. 00:18h

Monumentalno izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti naslovljeno Lirika Duklje izbor je iz bogatog poetskog opusa velikog crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovića. Izbor je priredila i odličnim temeljitim predgovorom popratila prof. dr Tatjana Đurišić Bečanović.

Preciznom je metodom prof. Đurišić Bečanović sondirala one bitne slojeve Brkovićeve poetike eksplicirajući kroz analizu forme stiha i semiotiku raznih temata značaj i vrijednost kreativnog izraza pjesnikovog impresivnog djela. Posebna je pažnja posvećena “crnogorskoj identitetskoj naraciji” u čijem se središtu nalazi Duklja kao ono bitno odredište i uporište, kao svojevrsna paradigma kojoj pjesnik daje ključno značenje u sagledavanju problematike onog specifičnog usuda, istine i zablude, slave i posrnuća istorijskog kulturnog bića Crne Gore.

U svojoj polemičkoj knjizi Čas anatomije Danilo Kiš je napisao kako sve ono dobro i loše što se događa u životu pisca dio je njegove književne sudbine, jer on druge sudbine nema. Kakva je sudbina Jevrema Brkovića? U kojoj je mjeri pjesnikov život odredio literaturu a koliko je literatura određivala njegov život? Koliko su imanentni jedno drugom, ili se u konstantnom dinamičnom procesu intenzivno međusobno prožimaju? Odgovor se može sagledati u ogledalu Jevremovog bogatog stvaralaštva u kojem se pjesnikov lik projicira kroz više dimenzija njegove autorske personalnosti: pjesnik, romanopisac, hroničar (autor nekoliko tomova Dnevnika) polemičar ubojitog pera, angažirani intelektualac.

Prokletstvo je jedan od posebnih fenomena crnogorskog bića koje se odrazilo i na Jevremovu književnu sudbinu. Zbog svog beskompromisnog stava u odbranu crnogorskog identiteta, nakon pokušaja atentata na pjesnika, Jevrem je bio primoran napustiti Crnu Goru. U tim mračnim vremenima tragičnih ratnih zbivanja pjesnik je doživio rodoljubno izgnanstvo. U paradoksu ove sintagme očitovao se sav apsurd vremena u kojem se u ime Crne Gore progonio crnogorski pjesnik. Onaj koji je pjevao “Duklja moja duševna i nebeska” teško doživljava sudbinu dukljanskih potomaka rascijepljenog identitetskog bića i kroz sopstvenu žrtvu zrcali mnogoznačnu slojevitost tog montenegrinskog fatuma:

O Crna Goro

O pasja zemljo

Kakav sam ja tek pas

Kad ne mogu bez tebe.

U godinama izgnanstva bespoštedno kritizira agresiju na Hrvatsku, posebno na Dubrovnik i Konavle. Smatra se kada topovi grme onda muze šute. Nakon iskustva logora, kakvih je nažalost bilo u posljednjem ratu na ovim prostorima, aktuelizovalo se ono pitanje Teodora Adorna: “Ima li smisla poslje iskustva logora pisati poeziju?”. Odgovor je jasan i nedvosmislen. Poeziju treba pisati i muze ne bi trebalo da šute. Jer upravo pisanje, umjetnost uopšteno, prosvjetljava i oplemenjuje ljudsko biće, afirmiše one humanističke vrijednosti koje će kritizirati i osuđivati sva zla i nedjela učinjena oslobađanjem čovjekovih destruktivnih nagona.

U godinama izgnanstva Jevrem Brković je neumorno stvarao. Dramatični događaji ratnih stradanja odražavali su se duboko na njegovo kreativno pjesničko biće. Tada, početkom devedesetih godina nastaju pjesme koje spadaju u vrhunska ostvarenja ratne lirike. Među tim pjesmama posebno se ističe pjesma “Dubrovniče oprosti” koja se smatra vrhuncem pjesničkog ostvarenja s antiratnom porukom. Kada uz ljudske žrtve koje su nenadoknadive stradaju i vrijedni spomenici kulture posebno oni na popisu UNESCO-ve liste svjetske baštine onda se razmjere tragedije još uvećavaju.

Jedan od najljepših gradova na Mediteranu našao se na nišanu agresora. Mračna ironija sudbine učinila je da je prva žrtva napada na dubrovačko područje bio pjesnik Milan Milišić. Ti, kako ih Jevrem naziva u svojoj pjesmi, “rušitelji s istoka i juga”, “vandali pod okrvavljenom zvijezdom”, aludirajući na JNA i srpsko-crnogorske rezerviste i dobrovoljce, napadaju i uništavaju grad kojemu je pojam Libertasa bio nešto sveto. Crnogorski se pjesnik ne može pomiriti s tom mračnom činjenicom koju izražava stihovima:

Nije iz Duklje taj sumračni svijet

Toliko mržnje, krvništva i zlosti

Na duši s tobom svi će oni mrijet

Oprosti im Dubrovniče oprosti.

I u ovim se stihovima javlja Duklja kao ona pouzdana, čvrsta uporišna tačka, onaj nukleus temeljnih vrijednosti koje pjesnik nalazi u svojoj prapostojbini. Pjesnik Jevrem Brković u navedenim stihovima donosi hrišćansku kategoriju oprosta već naznačenu u naslovu pjesme. U pjesmi Dubrovniče oprosti rafinirano je transponovan smisao riječi raspetog Hrista na Golgoti: “Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine”. Traženjem oprosta od zaštitnika grada Dubrovnika svetog Vlaha pjesnik otvara problem smrti u eshatološkom smislu, kao jedne od posljednjih četiri stvari. U presudnim časovima života kad se čovjek susreće sa smrću, možda će se, kako u pjesmi piše tom vandalu, u času rastanka od života “svijest povrnut, makar na tren”, te da će postati svjestan težine svog nedjela, svoga grijeha, ratničko pljačkaškog pohoda na Dubrovnik.

Obzirom na okolnosti i pjesnikovo tjeskobno stanje kad su pisani stihovi ove pjesme, njen završetak izražava krajnji pesimizam. Jevrem potišteno, piše “Cetinje i Ostrog poniženi čame” i u očaju se pita da li se sve crnogorsko u tim teškim časovima “surva i poreče”, a finalni stih izražava bolno pitanje, “Ruši li se to i temeljni kamen”. Ali uz osudu zla, težnja za nadom i humanističkim vrijednostima što prožima pjesmu jest ona svijetla pukotina u mraku ratnog stradanja.

Vrijednost poruke pjesme Dubrovniče oprosti ističe se u tome da služi ljudskoj savjesti i da se ovakva tragična zbivanja više ne dogode. Jer tragika lokalnog je i tragika svijeta, zato što je središnji problem (stari i novi) oduvijek u prirodi ljudskog bića, koje, kad je u vlasti bezumlja čini bezumlje, kako nam je pokazala istorija XX stoljeća svojom dominacijom “kulture smrti”. Težnja za humanizmom i osuda zla u pjesmi Jevrema Brkovića “Dubrovniče oprosti” podsjetila me na jednu od najboljih definicija humanizma koju je izrekao Andre Malro: “Humanizam ne znači reći mi možemo uraditi ono što ne bi mogla uraditi ni jedna životinja. Humanizam znači, odbili smo da uradimo ono što je zahtijevala životinja u nama”.