SRPSKI REDITELJ KOKAN MLADENOVIĆ ZA “VIJESTI”

Statiramo u farsi koju smo nekad zvali prevrat i revolucija

"Čovjek treba da bude jako naivan i nedostojan mislećeg čovjeka, pa da povjeruje da je to neki suštinski prevrat”, smatra Mladenović
3 komentar(a)
Kokan Mladenović
Kokan Mladenović
Ažurirano: 04.04.2019. 17:15h

Prva premijera  kojom je startovao ovogodišnji Grad teatar, i prvi uspjeh  koji je zabilježio ovog ljeta kada je riječ o sopstvenoj  „pozorišnoj radionici“ ovog festivala, bila je Šekspirova tragedija „Julije Cezar“, u dramatizaciji i režiji Kokana  Mladenovića.

Tokom četiri premijerna izvođenja na Svetom Stefanu, jedna od najsloženijih Šekspirovih drama, ovog puta inscenirana kao priča o Cezar partiju našeg vremena, skupljala je ovacije publike - u pet  scena, i sa pet sjajnih glumaca, iako originalni Šekspirov rukopis ima  pedeset sedam likova, moglo se čuti sve najvažnije što je genijalni pisac htio da kaže o političkim prevratčima koji se nikada ne  završavaju plemenitim idejama kojima obično započinju, o narodu kao nekritičnoj, nemislećoj masi koja bez ikakve distance samo hrili za  svojim vođama...

Po riječima Mladenovića, nije lako raditi “Julija Cezara”, jer se nama Cezar dešava.

“Na način kako smo mi interpretirali ovaj Šekspirov komad, on  najviše govori o jednoj propaloj revoluciji”,  kaže Mladenović u  razgovoru za “Vijesti”. “ I ne samo jednoj. Reinterpretirajući Plutarhov originalni tekst, Šekspir je oko 1599. godine napisao  master komad svih propalih revolucija. Šta je to što se desi sa svima nama koji imamo plemenite namjere da ta revolucija svima donese boljitak, kako to da ona,  zapravo i nije revolucija, nego se pretvori  tek u puku zamjenu društevnih elita. U našoj predstavi ti ljudi koji  nas sačekaju, i koji su na nekom Cezar partiju sve vrijeme, su  oni koji vladaju našim životima. Njima je uvijek dobro, bez obzira  jesu li na vlasti ili u opoziciji, oni su politička elita, i oni su  uzurpirali proces demokratskih promjena. O tom razočaranju raznim  revolucijama, o tome da ljudi globalno više ne vjeruju ni u kakve  promjene, o tome da znamo da će uvijek, što god se dešava  prosperirati samo elita, o tome mi govorimo. Jer, 'Julije Cezar' je tragedija koja se dešava i nama i čitavom u svijetu. Naravno, Šekspir  ne bi bio tako veličanstven pisac da je to tek komad sa društvenom tezom. Nije on, naravno, samo to, ovo je komad koji daje izuzetno mnogo psiholoških nijansi, i koji je prvi izazov za vrhunske glumce.

Publika u predstavi “prepoznaje” ovog ili onog političara sa ovih prostora - da ste htjeli da pravite tako eksplicitnu priču, vjerovatno ne biste izabrali Šekspira?

Ne mislim da je bilo ko od političara dostojan da mu se posveti  jedan ozbiljan komad. To bi značilo da personalizujemo tragediju.  Problem istorije i neuspjelih prevrata je, nažalost,  mnogo veći nego problem Srbije danas ili bilo koje zemlje ovdje u regionu. Taj obrazac  koji je Šekspir napisao ponoviće se mnogo puta kroz istoriju - postoji gotovo identičan komad o Juliju Cezaru, zove se “Dantonova  smrt”, a napisao ga je Georg Bihner,  veliki njemački dramatičar, i to u mlađim godinama. On čak koristi mnogo istih stihova kao Šekspir, govoreći o propasti Francuske revolucije. Očigledno je da svaka  revolucija u svom zametku nosi neku buduću jalovost, neki sopstveni raspad, sopstveni kraj. Da smo htjeli da pravimo dnevno angažovani komad, sigurno bismo radili neki drugi tekst, ne bi ovako veličanstvenu dramu oglašavali ljudima čije obrazovanje, politička kultura i  vaspitanje ni na koji način ne pripadaju Šekspiru.

Scene u predstavi koje se odnose na naše vrijeme i koje su negdje i najbolnije za gledaoce,  date su kroz taj parti koji “vuče” na komediju.

Cezar parti jeste atmosfera našeg establišmenta - to je prosto  osjećaj da je njima sve vrijeme lijepo,oni mijenjaju politička opredjeljenja, oni su u stanju da promijene kompletnu ideološku pltaformu, pokazujući samim tim da nisu imali nikakvu idelošku  platformu, da je sve to novac i interes. Ali, ti ljudi koji konvertiraju  tako lako, iz jedne opcije u drugu opciju, koji su spremni da urade bilo šta samo da im bude ugodno, očiglendo bolje prolaze od ljudi sa idealima. Ta mješavina vlasti i opozicije, ta opozicija koja se nudi  vlasti na otvorenu saradnju i kohabitaciju, to je nešto što je  uvreda za demokratski sistem. Lično, recimo, podjednako loše mislim  o srpskoj opoziciji, kao i o srpskoj vlasti. Njima je lagodno u toj poziciji opozicije, i dalje imaju sve privilegije političkog establišmenta, a ne moraju da donose nikakve odluke i snose nekakvu  odgovornost. Naravno, taj krug će se u nekom trenutku promijeniti, pa  će neki drugi biti  opozicija, opet u lagodnoj poziciji. Ali, ta  nemogućnost suštinskih promjena, ta nemogućnost velikog  provjetravanja, a revoucija onako kako je teorija opisuje i kako je zamišljena, ona pravi velike prečice u istoriji, ubrzava istoriju.  Naša revolucija nije ubrzala istoriju, naprotiv, vratila je Srbiju  nazad. Mislim da je naša pozicija - statiranje. Mi smo ljudi koji samo statiraju u jednoj velikoj farsi koju smo nekad zvali društveni  prevrat i društvena revolucija. 

Koliko sada statiramo u farsi kada je riječ o globalizmu i širenju  neoliberalnog kapitalizma koji je sada poprimio najsuroviji oblik, a  stiže nam od evropske demokratije od koje danas najčešće vidimo samo fasadu?

Mi smo namjerno htjeli da ova predstava ostane na nivou metafora.  Naravno, prepoznavaće se u njoj razne političke glavešine svuda gdje je budemo igrali. Ali, taj problem jeste globalni - mi živimo u  vrijeme kompromitovane demokratije, sve to što se formalno smatra ozbiljnim demokratskim državama odavno to nije. To su sve samo jeftini  izgovori nekih društvenih interesnih grupa na svjetskom nivou, da  vladaju svijetom i donose odluke onako kako njima odgovara. Mimo  demokratskih institucija, mimo volje naroda, mimo volje Ujedinjenih  nacija… Sve je to jedna farsa koja ima ime demokratija, jer prosto ljepše zvuči kada se za jednu držvu kaže da je demokratski uređena,  makar svi znali da odluke, u stvari, nikada ne donosi sam narod. 

Šta se dogodilo sa onim demokratskim korektivom koji je činila ta građanska Srbija koja je devedesetih godina bila na protestima?

Ono što je bila građanska Srbija, ona se povukla, ona je demoralisana. Neki ljudi u ozbiljnim godinama su zauvijek otišli iz  Srbije, zgroženi svim što nam se desilo. San svih mladih ljudi u  Srbiji je da odu iz sopstvene zemlje, što je uz ratove devedesetih  godina najveća tragedija, to je podvlačenje crte nad jednom  promašenom istorijom. To vidimo i u predstavi “Julije Cezar” - nakon svih kompromisa i jalovosti koje napravi revolucionarna vlast, stari režim se vrati u  još gorem obliku - ukida se Rimska republika koja je bila najveći oblik orgnizovanja države u to vrijeme, i dolazi period carstva koji  će trajati do raspada Rima. Dolazi mnogo strašnije i mnogo gore  vrijeme, potpuni apsolutizam. Naša novija istorija to isto pokazuje  - mi smo jedan nakaradni režim, imali smo kompromitovanu revoluciju,  raspad demokratskog sistema i povratak još goreg režima - sa istim  eksponentima kao devedesetih godina, samo sa novim frazama, novim odjelima. Čovjek treba da bude jako naivan i nedostojan mislećeg  čovjeka, pa da povjeruje da je to neki suštinski prevrat. Ne, to je  prosto još jedan krug, još jedan ciklus. Kao na nekom palanačkom  vašaru ti ljudi sjede na tim konjićima koji idu čas gore - čas  dolje, mijenanju svoje pozicije, a mi stojimo i gledamo.

U Vašoj predstavi “ubijate” Pompeja odmah na početku, on se istušira pred nama, obuče drugo odijelo i dođe kao neko drugi. Ima li  tu prve tragedije?

“Ubijamo” i Cezara, on isto dođe kao neko drugi, tako se vraća  i Brut, i na kraju, naravno da nema prave tragedije. Jer, ti ljudi kontinuirano ostaju vlast. Kad pogledate Srbiju danas, sva ta lica koja  mi gledamo od devedesetih naovamo, i dalje su na vlasti, odnosno, i  dalje čine politički establišment, bili oni pozicija ili opozicija.  Prave te rokade od izbora do izbora, i njima je lijepo. Oni imaju svoje bankovne račune, svoje luksuzne vile sa bazenima, to je jedna odrođena  elita koja nema nikakve veze sa realnošću, pogotovu nema veze od onoga  što smo mi suštinski očekivali do društevnih promjena. Ali, ta lica  u odijelima, odrođena od suštinske demokratije, koja “pakuju” svijet vođeni krupnim  interesima pojedinih grupa,  o plemenitim  idejama za dobrobit svakog čovjeka da i ne govorimo, njih vidimo  globalno, u Evropi, Americi, svuda, i zbog toga je ova Šekspirova  tragedija toliko aktuelna, toliko vječna, i toliko bolna. Naravno, za  ljude koji imaju savjest.

Opozicija k'o udavača čeka ne bi li je  vlast “oženila”

Unutar tih svjetskih moćnika, šta preostaje nama, malim narodima na  ovom prostoru, sa ovim istorijama koje imamo?

Naš pad je veći, jer mi nikada nismo imali suštinsku demokratsku  istoriju. Sem kratkog perioda parlamentarizma početkom dvadesetog vijeka u Srbiji, koji je bio mnogo ozbiljniji nego što je danas, mi smo  ostali željni neke suštinske demokratije. Mi je u Srbiji nismo dobili, neću da govorim da li su je dobili ljudi u regionu, o tome neka oni govore. Time je i naša tuga, jer mi jesmo imali revoluciju, i naše razočaranje je veće. Niko normalan sigurno nema iluziju da srpski parlament, sem što predstavlja jedan vulgarni rijaliti program u kome se ljudi vrijeđaju i govore svoje besmislene političke stavove, da on uistinu odlučuje o bilo čemu u toj zemlji. To je demokratska farsa - odlučuje se u glavnim odborima nekih stranaka, odlučuje se u dogovoru  sa stranim nalogodavcima, sa evropskim interesnim grupama, ali tu prave demokratije nema.

Meni je možda, u odnosu na taj nedostatak  demokratije, još strašniji nedostatak nade - mi smo imali devedesete  godine koje su bile monstruozne, sa tom vlašću koja je uništavala kako sopstvenu zemlju tako i region u kome živimo, čekali smo  politički prevrat, i dočekali smo ga. Ali, u vrijeme vlasti Slobodana  Miloševića, koju smo smatrali vjerovatno najnakaradnijom  vlašću koja se desila u istoriji Srbije, postojala je ozbiljna opozicija.  Postojao je jedan Građanski savez, postojali su otvoreni opozicioni mediji, postojao je čitav jedan ozbiljan opozicioni kulturni ambijent,  i jedna ozbiljna opoziciona građanska svijest - nijedna se držva u regionu ne može pohvaliti tako masovnim i tako ozbiljnim građanskim protestima kakvi su devedesetih godina bili protesti u Beogradu i  Srbiji, uprkos surovim intervencijama policije i specijalaca.

Danas  djeluje paradoksalno, ali Miloševićeva vlast se nije miješala u  kulturu, svjesna, između ostalog, da ona  jeste dobar ventil za narod, ali da s obzirom na procenat ljudi koji odlaze u pozorište i konzumiraju  kulturu, da to nije previše opasno za vlast. S druge strane, takav  odnos ostavljao je i privid slobodne zemlje. Danas više nema nikakve nade, ne postoji suštinka opozicija, naša opozicija su udavače u  vjenčanicama koje čekaju ne bi li ih aktuelna vlast “oženila” i  dala im legitimitet.