ARHITEKTURA: O SJEĆANJU, DATUMIMA I MOSTOVIMA

Zanimljive priče pričaju Milenijum i Tabački most

Ne samo da sam duboko ubijeđen da Tabački most neće preživjet tu intervenciju - ubijeđen sam, da Tabački most mora ostati u izvornom obliku...
359 pregleda 3 komentar(a)
Milenijum, Podgorica (Novina), Foto: Borislav Vukićević
Milenijum, Podgorica (Novina), Foto: Borislav Vukićević
Ažurirano: 11.07.2015. 16:01h

Snijeg se topi, sve se topi,/ moja draga./ Naša mladost, naša snaga,/ sve se topi.

Vjekoslav Majer, Snijeg

Most Milenijum na Morači, ponos i dika Podgorice, otvoren je 13. jula 2005. godine, tačno na 64. godišnjicu Dana ustanka slobodarskih naroda i narodnosti Crne Gore protiv fašista. Te davne 2005. godine, još se nijesmo zvali Država Crna Gora - zvali smo se Državna zajednica Srbija i Crna Gora - ali će se ispostaviti da smo upravo te godine posljednji put proslavili 13. jul u starom stilu.

Filip Vujanović je tada bio predsjednik Crne Gore (kao što je i sada) - pa mu je palo u zadatak da prvo odsluša "Oj, svijetla majska zoro" i položi vijenac na Spomenik Partizanu borcu na Gorici - a onda je požurio dolje, na Moraču, da otvori Milenijum.

"Samo zajedno u međunarodnoj zajednici možemo biti najviše prepoznatljivi i uvaženi", rekao je Filip mudri tom prilikom, "kao i ako se samostalno predstavljamo sa svojom državom. Ime ovog mosta nas podsjeća da nam bliska budućnost daje šansu da državnu nezavisnost Crne Gore, koju smo izgubili prije skoro vijek, obnovimo da bi ona trajala milenijumima".

Ne pitajte me zašto je most nazvan - Milenijum - zašto nije nazvan, recimo, Dva Milenijuma - ili Devet Milenijuma.

Kako bilo, u vrijeme otvaranja Milenijuma nisam bio u PG - u to vrijeme sam živio u BG - živio sam zapravo na relaciji PG-BG - pa sam novi most ovjerio kasnije, ali ne mnogo kasnije.

Dakle, promašio sam svu tu frku oko otvaranja mosta i pojma nisam imao koliko je narod bio napaljen. I bila je, sjećam se, topla noć i mostu sam prilazio iz pravca istoka, Bulevarom Ivana Crnojevića - i ta silna pilončina me definitivno bacila u rebus. O efektu koji je šuma zatega s obje strane pilona tada imala na moju senzitivnu dušu ne mogu ni da razmišljam u ovom trenutku. Riješih, tada, da odmah napišem da je most definitivno mnooogo velik, da su se okolne zgrade nekako smanjile (od straha), da je konstruktivni sistem mosta - riječ je o mostu sa kosim zategama - definitivno neprimjeren rasponu itd. Već sam vidio i naslov: Mnogo, mnooogo velik most na Morači.

Moj pokojni pape je bio prva osoba kojoj sam povjerio svoje osjećaje glede mosta. I prekori me pape, neka mu je laka ona njegova betonska ploča - i poduči me, povišenim tonom, da nije bitno kako izgleda most - i da pogotovo nije bitno što ja mislim o mostu (nikad pape nije cijenio moje sudove) — Bitno je, čuješ li! — podiže glas pape za par decibela — da će brzo referendum i da ćemo opet imat državu! — i ode u drugu sobu, grdno razočaran izostankom iskrenih domoljubnih osjećaja u srcu mome.

Pomislih da će se za par minuta pape opet pojaviti - ali sa repetiranom puškom ovoga puta - toliko mu nije bilo dobro. Pape je bio duboko ubijeđen, tada, da se što prije trebalo isčupat iz zagrljaja Srbije - naše zločeste starije sestre - pa će odmah, čim se isčupamo - i samo nebo proplakat zlatnim suzama.

Nije da ja nijesam gajio domoljubne osjećaje u srcu mome - nije pape bio sasvim u pravu - bio je u pravu nekih 44.999 posto - ali nije u tome kvaka - kvaka je u tome što sam bio svjedok buđenja domoljubnih osjećaja u Zagrebu, krajem osamdesetih i početkom devedesetih - u to vrijeme sam živio u ZG - pa sam poslije bio svjedok pomame u BG, zaključno sa bombardovanjem - devedesete sam proveo BG - i odlično sam znao da od naše rasplamsale domoljubne strasti nikakve koristi neće imat ni moj pape, a ni ja - znao sam da smo mi prevelika sirotinja da bismo imali koristi od toga - i bilo čega drugoga.

U narednih par dana sam razgovarao o mostu sa rođacima - bližim i daljnjim - te sa prijateljicama i prijateljima - i sa ovima što su navijali za CG i sa ovima što su navijali za Državnu zajednicu - i shvatih da ću morati da izaberem stranu, tj. da ću morati da revidiram svoja polazna stanovišta, definitivno.

U to ime, prvi pasus moga teksta o Mostu Milenijum je išao ovako:

"Podgorica je napokon dobila lendmark kakav zaslužuje - vrijedno gradsko obilježje oslobođeno bilo kakvih istorijskih konotacija (uh, uh, što sam tada bio pametan, osjećate li? - op.a.). "Milenijum" je mnogo više od mosta. Definitivno. Prije svega - ovaj savremeni, futurističti (futuristički? - ako ti tako kažeš, onda dobro - op.a.), javni infrastrukturni objekat izuzetne snage i ljepote - direktno utiče na formiranje sasvim nove i bitno drugačije predstave građana Podgorice o svome gradu, a onda i o samima sebi. A to je, najvažnije (najvažniji je debeo račun u banci, ali 'ajde, tada sam bio mlad i naivan - op.a.). Jer, kao i sve velike građevine, Milenijum se odlikuje izvanrednom osobinom da budi vizije i prijeko potrebnu nadu u bolje - svjetlije sjutra. Kada se ta nada probudi i postane segment opšte slike - onda ta slika automatski poprima značajno vedrije i pozitivnije tonove. Konačno - u ovim bezličnim, mutnim vremenima tranzicije - Milenijum je jedna od vrlo rijetkih, konkretnih stvari u koje se u Podgorici iskreno vjeruje. Jednostavno - ljudi vole Milenijum."

I da skratim priču, par dana nakon što je taj moj tekst o Milenijumu objavljen - evo nas: gospodin autor projekta Mosta Milenijum i ja - sjedimo u Trattoria Il' Giardino, na Rimskom trgu u Podgorici - on pije Jägermeister, ja pijem (četvrto ili peto) pivo. Diktafon je uključen.

I kaže meni taj gospodin — Piši što misliš da treba da pišeš, i o mostu i o meni, ali te molim da prva rečenica koju ćeš meni pripisati bude ova: U Crnoj Gori će ti sve oprostiti - ali ti nikada neće oprostiti uspjeh!

I spakovah ja taj intervju - dobar je to intervju - ali ga ne poslah odmah, nego riješih da sačekam da se ukaže prava prilika za slanje tog intervjua, da se pojavi dobar povod. I prođe godina - prođe druga, treća - i rekoh poslaću to na petogodišnjicu otvaranja mosta - i prođe petogodišnjica - i rekoh poslaću to na desetogodišnjicu otvaranja mosta...

I provalih, negdje sredinom novembra prošle godine, da stanovita firma "Via Project" stoji za projekta intervencije na Tabačkom mostu u Podgorici - meni, inače, jako dragom mostu. Ta intervencija nikako nije u skladu sa predstavom koju imam o Tabačkom mostu - i koju želim da zadržim, dok sam živ - i još par milenijuma poslije.

Projektom je predviđeno, konkretno, da se Tabački most proširi sa sadašnjih pet i po na devet metara - što podrazumijeva lijepljenje nekakve odvratne skalamerije sa istočne strane Tabačkoga mosta. Ne samo da sam duboko ubijeđen da Tabački most neće preživjet tu intervenciju - ubijeđen sam, još dublje, najdublje, da Tabački most mora ostati u izvornom obliku - takav kakav stoji tamo već 300 godina - i da se mora očistit svo ono smeće koje se u međuvremenu nagomilalo u radijusu od pola kilometra oko mosta.

I obratih se, vrlo uljudno, firmi "Via Project" sa par pitanja vezano za projekat intervencije na Tabačkom mostu - i dobih još uljudniji odgovor da nijesu oni radili projekat intervencije na mostu - oni su radili samo projekat pristupnih saobraćajnica - projekat intervencija na mostu je radio... kad me tad srce nije ubilo, nikad neće.

Dakle, pitam gospodina koji stoji svojim potpisom iza projekta Mosta Milenijum - može li da pretpostavi kako bi se osjaćao kada bi dočekao da nekome padne na pamet da interveniše na Milenijumu - na isti način na koji ovaj drugar - hajde da mu ne pominjemo ime - planira da interveniše na Tabačkom mostu?

Kako biste se osjećali, dragi gospodine - da je Mugiju palo na pamet da baš zalijepi Moskovski most na vaš Milenijum? Tih desetak metara između Moskovskog mosta i vešeg Milenijuma barem pravi nekakvu tanku razliku, zar ne?

Srećan 13. jul - svima koji slave.

Preporučujemo za Vas