"VAJAR", ROMAN SVETOZARA SAVIĆA

Priča o diletantizmu i zlu na putu u savršenu budućnost

Savićev roman je izvanredan literarni pandan nezaboravnom filmu Živka Nikolića: onom, u kojem se takođe događa pomor svega živog od vode i u vodi, na "istom" a opet "drugom" fiktivnom Velikom jezeru
129 pregleda 1 komentar(a)
Svetozar Savić (novina)
Svetozar Savić (novina)
Ažurirano: 04.07.2015. 19:04h

Roman Vajar Svetozara Savića nominovan je ove godine u crnogorskoj konkurenciji za bosanskohercegovačku nagradu „Meša Selimović“ (o čemu su čitaoci Vijesti već informisani). Nominacija za ovo prestižno priznanje u svijetu literature već po sebi predstavlja ne mali uspjeh. Riječ je, inače, o drugom Savićevom romanu. 

Majstorska naracija u nekoliko paralelnih i ukrštenih fabularnih tokova, slojevitost značenja, sugestivnost i snaga - govore u prilog tome da je pisac sa velikim uspjehom odgovorio nimalo lakom zadatku oblikovanja jednog svijeta u materiji jezika. Radi se o stvaraocu pravog pripovjedačkog dara i to će recipijenti ovog teksta svakako prepoznati. Kvalitetu su van sumnje doprinijeli svestrano obrazovanje i zrelost autora. 

Jezički medij ovdje donosi priču o transferu neke druge vrste, koja snagu urođenog i naslijeđenog kovačkog potencijala i pomiješanih civilizacija u genima junaka Krsta Mitova Labudovića, direktora sa osobenim znacima u mentalnom sklopu i fizionomiji, preusmjerava na borbu sa mrtvom prirodom i izabranom materijom za oblikovanje, a što će reći - na „put umjetnosti“, s tim što je ovdje riječ o jednom sarkastičnom, proširenom značenju naslovne lekseme koja pomenutu polisemiju crpi iz vrlo složenog i sumornog konteksta na razmeđi vremena i ideologija, gdje se po ko zna koji put divlje sudaraju „koncepti“, te destruiranje i/ili odsustvo istih, u istoriji ljudske neljudskosti, gluposti i tuposti. Na ovaj glavni tok priče fokusiran naslovom čitalac se upućuje postepeno, pošto je prethodno upoznao inženjera Joka Jerkova i njegovo somnambulno tumaranje hodnicima Hidrala gdje treba da udomi akademsko profesionalno znanje i zvanje, pritisnut svijetlo-tamnim refleksima ambijenta na relaciji Crnionik-Virpazar, sa po đekojim grotesknim spojem futurističkih i ruralno-arhaičnih prizora, civilizacije i primitivizma, blaženo analfabetske samodovoljnosti i kojekakvih pretenzija i planova učenih, na putu ka Crnioniku sjutra (što je ujedno naziv lokalnog glasila). Elem, virtuelni Crnionik ne podnosi sadašnje vrijeme, te će mnogo vode proteći bušnim, dotrajalim i sanitarno neregularnim cijevima Hidrala dok se glasilo ne preimenuje u Crnionik danas. U strukturi teksta ovo pređeno vrijeme se, umjesto protokom neispravne vode, može mjeriti udaljenošću početnih i završnih glava romana. A to nije malo, premda je romaneskno vrijeme Vajara posve fikcionalno i relativno.

Velika je vjerovatnoća da će čitalac ovdje uhvatiti sebe u kompariranju i kontrastiranju dionica Savićevog teksta sa atmosferom onog kultnog evropskog romana poslije kojeg će ne samo stari kontinent nego bezmalo i čitav svijet zaista potonuti u naslućeni mrak, vrlo stvaran, a gdje će gomila nedužnih procesuiranih biti nemoćna da zaustavi „proces“.  Joko Jerkov, pogubljen u prostoru i među prizorima Biroa, Crnionika i Virpazara, dok mu se po glavi vrzmaju i sukobljavaju akademska sjećanja i kancelarijske opservacije, uspomena na preminulog oca (rukovodioca Hidrala), fotografija direktora novajlije, percepcija jedne uredno začešljane plave kose pored koje promiče jedna crna činovnička punđa, te kese sa beživotnim tijelom Peruna, kom Hidral duguje najveći vijenac, samoupravni govori o „teretu bezvodice“ te žeđ za koka-kolom koja do Crnionika još nije dotekla - jeste lik čije prisustvo u romanu emituje nešto od onog mutnog kafkijanskog, zamršenog i zbrkanog do besmisla. Tačnije, Joko Jerkov je lik kroz koji se takva idejnost i atmosfera prelama i reflektuje, upravo zato što njegov jasni um teži nečemu boljem, razgovjetnom i čistom. A tu potraga za smislom biva logična konsekvenca i put ka nekakvom izlazu, koji se tu i tamo sluti, koji Jerkov junior i zaslužuje, ali koji se do samog kraja ipak ne nazire. Upravo suprotno, prizori bivaju sve mračniji i manje humorni.   

Kad smo već kod intertekstualnog preplitanja, recimo da se ne može previdjeti način na koji autor naslovljava glave romana, sa tematskim najavama u kurzivu ispod glavnog naslova istaknutog kapitalnim slovima - a što je manir nadrealista (koji se svojevremeno odatle selio, ne slučajno, i u najbolja djela literature za djecu). Tako se u Savićevom romanu spajaju apsurdno i nadrealno otvarajući - apsurdno, opet - put (beznadežne) potrage za smislom, a time i logikom, jer gdje nema logike ne može biti ni smisla (makar ova konstatacija bila samo krnji okrajak pune istine, tim nedostatniji kad se posmatra u odnosu na mnogoznačni, višeslojni i nikada posve dokučeni umjetnički govor i njegove (ne)zakonitosti). U osnovi ovakvih ljudskih stremljenja je traganje za srećom, ali koncepcija i organizacija ovog teksta ne ostavlja mjesta za taj pojam, iako ga dekontekstualizuje iz kontinuiranih aluzija na ideje renesansnog i prosvjetiteljskog duha, banalizovane, dakako, kroz naporni retorički diskurs Hidraša-partijaca-rukovodilaca - o savršenoj budućnosti. Ako je riječ „sreća“ tu i tamo i izgovorena - onda je njen potencijal u ukupnom kontekstu dominantno rugački i ironijski. 

Uvođenje „logike“ u tok romana, tj. blagi otklon od ambijenta apsurda i nadrealistički snoviđajnih slika - predstavlja ipak samo privid i podrazumijeva „rasplet“ koji do kraja vuče kafkijansku i kamijevsku nit uzaludnosti bilo kakvog zagovaranja logike i plemenitih napora. Recimo i to da u tekstu postoji nešto čega kod pomenutih književnih velikana, smišljeno i predumišljajno (čitaj: poetički zadato), nema: epski kvalitet vanredne sugestivnosti i snage, gdje je sve ono groteskno, surovo i somnambulno, podešeno i inkorporirano tako da se doima kao sljedstveno, postepeno i neosjetno, gotovo pitko - u procesu naracije koja je majstorska, tečna, savršeno prirodna i uvjerljiva. Roman Vajar je sav u figurama harmoničnog protivrječja, gdje naracija miri i stišava sve ono paradoksalno, oksimoronsko, diskrepantno i „teško“, logici protivno. Upravo u tom opozitu, između tematske težine, značenjskih i fabularnih virova  i rukavaca sa jedne, te lakoće pripovijedanja s druge strane, rađa se jedan kvalitet koji predstavlja posebnu vrijednost ovog literarnog djela.

Roman Vajar je priča o diletantizmu i zlu, i zlu diletantizma - u svijetu umjetnosti jednako kao i u svijetu ideja. Postoji jedan virtuelni Virpazar, visoko pozicionirano urbano znakovlje u svijesti Crnioničana, najbliži urbani punkt i mjera svih stvari, i postoji Crnionik koji je od carstvujuščeg V. „jako daleko“, pri čemu je pojam daljine/blizine vrlo figurativan i relativizovan. Nadasve, postoji Biro i u njemu direktorska pozicija koja otvara beskrajne mogućnosti vajanja tuđih života: umjetnosti u kojoj se svi Crnioničani rado ogledaju, ali gigantski poduhvat u tom smislu pripada prvom Hidrašu, direktoru Krstu čiju su umjetničku budućnost davno predestinirale genske nepoznanice i oštećeni nervus trigeminus, te sirova snaga koju valja staviti u službu trijumfa nad mrtvom prirodom.  Opšte mjesto Biroa jeste ideja prosperiteta, čovječanskog napretka i uplovljavanja u besprijekornu budućnost, misao u osnovi neodoljivo prosvjetiteljska i upravo zato groteskna što je nepomirljivo u sukobu sa crnioničkim mentalitetskim matricama i faktografijom Kancelarije. 

Sumnjičavost i zluradost prema različitosti i učenosti, velikoj ljepoti i drugačijoj duhovnosti (Jasmina Labudović od roda Osmanagića) u novom vremenu mjerenom hijerarhijom spratova, dužinom holova i obećavajuće azbestnih i pozlaćenih cijevi Hidrala - poprima neke nove vidove, ostajući u osnovi to isto, anti-prosvjetiteljsko i anticivilizacijsko, naslijeđeno i prema tradicionalnom modelu usvojeno/naučeno stanje svijesti: u Birou su podozrivi prema diplomama (premda svjesni da im se kurtuoazno moraju pokloniti prije nego što ih smjeste u „prizemlje“), osjetljivi na višak znanja, sumnjičavi prema latinskom jeziku, ravnodušni prema ljudskoj patnji - sa tendencijom ushita što dolazi od misli da bi baš to mogao biti pravi materijal za uništavanje i unižavanje, mrvljenje, gaženje i „vajanje“ života bližnjega svog. Destrukcija proizašla iz primitivnih poriva preobraća se u konstrukt „umjetnosti“, pri čemu se nastavljaju sarkastične aluzije i paralele koje referiraju na istoriju ideje napretka: renesansni uomo nuovo, zatim prosvjetiteljski produkt - srećni i znaveni stvor koji stavlja pod kontrolu divlju silu prirode, onu oko sebe kao i onu u sebi, pa ničeovski „natčovjek“ što zaokružuje pređeni put ideje od zlatne antike do moderniteta, Isus koji širi ruke i grli misao o univerzalnoj ljubavi - a time i ideju humanizma - sav taj koncept biva destruiran, modelovan u maniru „renesanse na način seocki“.

Dva kontrapunkta kao dva čvorna narativa u strukturi romana jesu „osjetljivost na manuskript“, glad za slovom i knjigom oličena u endemskoj probirljivoj vrsti (paralela: skutarsko ptiče - M. - Joko Jerkov; svaštarnica - biblioteka) i „teret bezvodice“ tik uz Veliko jezero, koji postavlja veliki zadatak Hidrašima i Hidrašicama, a vodi ih direktor Krsto, onaj što izgovara jednu od rečenica koje čitaocu ostaju u sjećanju i poslije recepcije teksta: „Pušti obrazovanje!“

Skutarska je egzemplar koji se vraća svaštarnici i M. (bezbjedno, jer neće kljucnuti ništa: jede samo slova, ne bez izvjesne selekcije: ptica nikada nije pojela ž dok je bilo ж, ali neće ga ni sada, pošto se pretvorilo u ž). Simbolika njenog obitavanja u svaštarnici nosi paradigmatsko značenje u odnosu na junaka romana Joka Jerkova, koji je i sam endemska vrsta usred svaštarskog i svaštarničarskog kafkijansko-nadrealnog konteksta, „osjetljiva na manuskript“ i bez predaha uronjena u literaturu - svijet koji se osipa, blijedi u sjećanju, pretače u privid. Agregatna stanja vode (opšte mjesto u zapaljivim govorima Hidraša) kontrastiraju agregatnim stanjima literature. Veliko jezero vode i veliko jezero literature konotiraju privid, virtuelno prisustvo i jedne i druge „tvari“: tu je, pred očima, nije fatamorgana, ima je i nema je, isparava i nestaje, ostavlja žeđ. Ljudi umiru bez vode i od nečiste vode, velike su promjene na pomolu - dotrajava epoha drugova i komesara, samoupravnih tijela i rukovodilaca koji počinju padati sa stolica, sukcesivno i konsekutivno, te potom brzo završavati sa životom: od moždanog udara (Tomo Jerkov), misterioznog suicida (Perun), nesrećnog slučaja uzrokovanog rakijom, ne vodom (Pantelija). Mnoštvo i grotesaka smrti u vremenu iza kojeg ostaju džinovski kipovi. Još  se u kraju brica može častiti novčanicom sa likom varioca, ali Joko Jerkov osjeća da se sada obreo u sasvim novom vremenu.

Semiološki potencijal sistema ličnih imena ima jasnu funkciju u tekstu. Poslije logičnog zaključka da se pad sa stolice ne može preživjeti, ne možete a da ne zapazite sva ona značenja koja u nekim momentima priče donosi prezime jednog Hidraša: Stolica. Nove ideje unosi u preduzeće niko drugi do onaj ko (tako prosvjetiteljski) nosi ime Dositej Mišljen, ali njega potkradaju, plagiraju, „kradu brate“, a ideje mu nepovratno upropaste. 

Romanesknim prostorom dominiraju dvije boje - olovnoazbestna i zlatna, alhemičarski mijenjaju slike i značenja i u jednom i u drugom semantičkom punktu (littera - aqua). Položene azbestne cijevi preliće se u zlatne. Hidral će postati „zlatni brod“ koji će Crnionik odvesti u zlatnu budućnost (prosvjetiteljski cilj koji, prema viziji direktora, Hidral kani  dosegnuti bez priče o obrazovanju). 

Krsto Labudović, prvi Hidraš, megaloman i plagijator, tvorac gigantskog Pantelije, kipa „nadinženjera“ , kolege koji neslavno završava sa vrpcom od vodokotlića oko vrata, uz pištanje koje ostavlja nedoumicu u pogledu porijekla (jer se ne da precizno razaznati dolazi li iz pluća ili toaleta), čija ruka-cijev osta simbolično nedovršena i lažno pozlaćena poput cjevovoda Hidrala (preduzeća-giganta što od dramatične bitke za pozicije, spratove i stolice, nikako da dospije do izvršenja bazičnog zadatka struke i preduslova srećnije budućnosti - dovođenja sanitarno ispravne vode u domove crnioničke) - biva i sam na kraju procesuiran, podvrgnut svojevrsnom „vajanju“, premda je to uhićenje po svemu sudeći planski formalno i privremeno, za koje vrijeme će se neko već starati o prodaji „djela“ i dotoku novca na bankovne račune. Salijerijevske krize Krsta Mitova Labudovića - svijest o sopstvenoj osrednjosti ispoljena kao maltretiranje okoline, a od koje rukovodilac Hidrala očekuje ne da potvrdi njegove sumnje (o mogućem nedostatku talenta), nego da ga postavi na pijadestal genija Amadeusa - neće dugo trajati. U vajara pune ruke posla. Valja se rvati sa materijom. Izvajati (zgaziti i smrviti) sve što dođe pod ruku. Veliki prosvjetiteljski cilj pobjede nad neobuzdanom prirodom - koji čitavu Evropu prije par vjekova uvodi u prosperitetniju i srećniju eru - ne samo da nije dosegnut, nego se ruga čistoj pameti, svijesti i savjesti, kroz rugobu divlje i nasilničke prirode u čovjeku samom, koja ruši i unesrećuje sve oko sebe.   

Ono skutarsko ptiče i djevojka sa inicijalom M., svaštarnica i žar-ptica koja ne podnosi društvo ljudi (sa izuzetkom M.), bivaju jedina svijetla tačka na kraju priče, ono jedino neuprljano i duhu Joka Jerkova blisko. Glad za slovom i literaturom, žal i žudnja za nečim čistim što je nekada postojalo.

Neobično vješto pisac je uklopio ovaj tok priče, paralelno sa naracijom o fiktivnom tranzicijskom vremenu Crnionika u kojem sada sve počinje da šljašti od nelegalnog novca, kiča, i diploma kupljenih za vajare tuđih života koji preziru obrazovanje, dok se uporedo raspliće i narativ o mračnim tajnama Crnionika u čijem fokusu je nekoliko živopisnih likova.  

U crno zavijen toponim i groteskno prisustvo smrti (momenat na prelazu nadrealističkog u naturalistički manir), crnina koja „neđe drugo možda znači modu a kod nas ubija“, olovno-azbestno svjetlucanje Velikog jezera i beketovski dugo čekanih cijevi, pozlata koja pada po tome, renesansni zlatni sjaj ideje o čovjeku i umjetnosti, skutarsko ptiče koje zlatom otka nebo (jedan od vanredno lijepih deskriptivnih pasaža u romanu, nadrealan, ali lišen ironije). Tama, lažni i pravi sjaj, boje velikih ideja u istoriji umjetnosti i čovječanstva, najzad - lažni sjaj salijerštine i prljavštine.  Akustičke slike koje na najrazličitije načine dočaravaju zvuk vode „u svim agregatnim stanjima“ (šum, klokot, pištanje, komešanje u ibriku) neprekidno podsjećaju na fakat da osnovni element života, voda, čeka na čovjeka, da je tu, u Crnioniku, ima u izobilju, a ipak je nema. 

Čini se da je roman Svetozara Savića izvanredan literarni pandan nezaboravnom filmu Živka Nikolića: onom, u kojem se takođe događa pomor svega živog od vode i u vodi, na „istom“ a opet „drugom“ fiktivnom Velikom jezeru, ali ne od vode kao uzroka, nego od primitivizma, zla, diletantizma. I možda bi upravo Vajar mogao biti dobar književni predložak za neko novo filmsko čudo neviđeno. U svakom slučaju, ostaje impresija da je čitalac u rukama imao knjigu pisanu zlatnim perom skutarske ptice.

Sve trgovine i transakcije vremenom

Priča o mitskom Ptičetu zapravo je jedan od fabularnih tokova romana koji na kraju usred sveg zla i besmisla donosi ideju besmrtnosti. Studije životne umjetnosti koje, tako simbolično, „neće imati drugog čitaoca“, sežu do vremena Teute, Rimljana, „trgovaca vremenom“, i prenose zavještanje svrgnutog i razbaštinjenog kralja Gencija „budućem piscu“ - o uzgoju zlatnog ptića koji kroz nekoliko generacija može izrasti u zlatnog orla. Mitsko zavještanje sadrži nadu da se može „zauzdati vrijeme“. Joko Jerkov je čitalac Studije. Usred svih trgovina i transakcija vremenom, u ovom tekstu sa vrlo zanimljivim romanesknim vremenom, samo „zlatno pero“ zaista vlada nad tom dragocjenom „materijom“ i obećava vječnost.

Preporučujemo za Vas