ETNOMUZIKOLOŠKINJA ZLATA MARJANOVIĆ

Mnoge su pjesme i u sjećanju i na usnama

Svojevrsnim i neponovljivim preplitanjem mnogih različitih aspekata, poput porijekla stanovništva, geografskih osobina područja i kulturno-istorijskih zbivanja, nastaje neponovljiva muzička tradicija Boke Kotorske. U njoj se jasno prepoznaje ruralni stil muziciranja, potekao iz prastarog obredno-običajnog načina razmišljanja, a stoljećima ispoljavan poštovanjem jedne muzičke forme
191 pregleda 0 komentar(a)
Zlata Marjanović, Foto: A.Čukić
Zlata Marjanović, Foto: A.Čukić
Ažurirano: 04.04.2019. 16:48h

Etnomuzikolоoškinja Zlata Marjanović, na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu je prvo diplomirala, potom magistrirala s radom “Vokalna muzička tradicija Boke Kotorske”, i doktorirala s radom “Narodna muzika Boke Kotorske i Crnogorskog primorja” (2013), pod mentorstvom prof. dr Dimitrija O. Golemovića. Istražuje probleme vokalne, vokalno-instrumentalne i instrumentalne tradicije u Crnoj Gori (Boka Kotorska, primorje sa zaleđem, Cetinje i okolina) i Srbiji (istočna, jugoistočna i sjeverozapadna Srbija, jugoistočno Kosovo).  Objavila je tri autorske knjige: ”Vokalna muzička tradicija Boke Kotorske” (1998), “Narodne pesme Crne Gore po tonskim zapisima i odabranim beleškama Nikole Hercigonje” (2002) i “Narodna muzika Grblja” (2005). Članica je Srpskog etnomuzikološkog društva (SED), Međunarodnog saveta za tradicionalnu muziku (ICTM), saradnica na projektu Ministarstva prosvete i nauke Srbije Muzička i igračka tradicija multietničke i multikulturalne Srbije, kao i istraživač na projektu Common Roots and Cultural Cooperation u organizaciji Evropske unije (2012-2013). Od 2005. radi kao profesorka etnomuzikologije, tradicionalnog pjevanja, tradicionalnog sviranja i narodnih ansambala u Srednjoj muzičkoj školi Stevan Mokranjac u Kraljevu.

Koji su najinteresantniji primjeri - motivi u pjesmama koje je 1907. godine u Boki zapisivao Ludvik Kuba?

Svaki motiv u svakoj pjesmi! A to je njih 155 sačuvanih, od prvobitne 161 pjesme, kako u svom rukopisu "Pjesme dalmatske iz Boke" naznačava Ludvik Kuba. Pjesme iz rukopisa su nedvosmisleni pokazatelj kakva je bokeljska muzička tradicija Kubinog doba, kakavi su njeni nosioci i, na poslijetku - ali ništa manje značajno - kakav je sam Ludvik Kuba. Iako on te 1907. godine zbog "terena" boravi samo u Mu(l)u, Kotoru, Perastu, Risnu i Tivtu, u njegovom rukopisu se jasno prepoznaje slojevitost bokeljske muzičke tradicije, njeno bogatstvo ispoljeno u različitim oblicima i načinima pjevanja, ali i posebnost, svojstvena samo Bokeljima, ili, kako neki od njih ističu, "ona naša miješanost".

Koliko je tih pjesama ostalo danas u muzičkom sjećanju Bokelja?

Ne samo da su ostale u sjećanju - mnoge su pjesme i dalje u praksi. Tako se rukopis može shvatiti i kao jedna od neizmjerno važnih uporišnih tačaka, od koje se naučno mogu mjeriti kontinuitet i razvoj pjevanja u Boki Kotorskoj, a koji se, opet, potvrđuju terenskim i/ili naučnim istraživanjima vršenim i prije i poslije njega (prije svega Franja Ksavera Kuhača, Dionizija de Sarno-San Đorđa, Vladimira Đorđevića, Jovana Miloševića, Stojana Lazarevića, Miodraga Vasiljevića, Nikole Hercigonje, Miloša Miloševića, Slobodana Jerkova, Jakše Primorca, Zlate Marjanović i drugih). Takođe, zahvaljujući organizatorima Festivala klapa u Perastu, posebno zalaganjima i vizijom izvršnog direktora Milana Kovačevića, od 2013. godine rukopis Ludvika Kube kroz notnu ediciju Lirica prelazi u jednu novu, raspjevanu, muzikom oživljenu dimenziju, pruživši mogućnost da se baš one, u međuvremenu zaboravljene, pjesme vrate u nešto drugačijem ruhu među Bokelje.

Da li nam Kubini zapisi pokazuju više sličnosti ili razlika između muzičkih - i pjevačkih - regija šireg regiona?

Svojevrsnim i neponovljivim preplitanjem mnogih različitih aspekata, poput porijekla stanovništva, geografskih osobina područja i kulturno-istorijskih zbivanja, nastaje neponovljiva muzička tradicija Boke Kotorske. U njoj se jasno prepoznaje ruralni stil muziciranja, potekao iz prastarog obredno-običajnog načina razmišljanja, a stoljećima ispoljavan poštovanjem jedne muzičke forme. Ovakav način pjevanja bilježi Kuba 1907. godine u Muu i Tivtu, na primjer, a skoro neizmijenjeno se ono u Boki još uvijek praktikuje, naročito u okviru svadbene ceremonije.

Navednim stilom Bokelji pokazuju da su dio konitnentalno-planinskog kulturnog prostora, povezujući se tako sa tradicijom mnogih, ponajprije okolnih kontinentalnih djelova - poetskim tekstovima pjesama kojim se najčešće opjeva dati momenat (na primjer - dobra molitva), principom upotrebe melodijskih modela, glasnim izvođenjem uz posebnu tehniku potresanja glasa (koju, s toga, i nazivaju "iza" odnosno "iz glasa").  Međutim, u odnosu na kontinentalne krajeve koji okružuju Boku (a i one udaljenije), u Boki je ovakvo muziciranje manje oštro i naglašeno, zapravo je "omekšano" životom na primorju.

Otuda se, zahvaljujući Kubinom rukopisu, potkrijepljenom kasnijim istraživanjima, jasno prepoznaju različiti muzički dijalekti. Osim kontinentalnog dijalekta (u okviru kojeg je najkarakterističnije navedeno pjevanje "iza glasa"), Bokelji primjenjuju i onaj primorski, koji spaja Boku sa tradicijom djelova južnog Jadrana (a povezuju ih pjevane svadbene zdravice, počasnice), potom je tu i bokeljski dijalekat, posebno karakterističan za pjevanje uz igru starijeg sloja bokeljskog stanovništva (Dobrote, Perasta, Prčanja  itd.), pa onaj peraški dijalekat, jedinstven sa mnogih aspekata, počev od najjednostavnije činjenice da nakon Kube muzička tradicija ovog bokeljskog mjesta nije uopšte istraživana, pa do potpunog otkrovenja - Kubinog zapisa melodije bugarštice, odavno zaboravljene forme južnoslovenske usmene književnosti između XV i XVIII vijeka.

Kuba nam svojim rukopisom pruža i tivatski dijalekat, koji primjenjuje stanovništvo iz Tivta i okoline (Gornje Lastve, prije svega) osvjedočeno tradicionalan, ali i drugačiji od ostalih dijalekata Boke Kotorske, naročito prepoznatljiv u načinu pjevanja svadbenih zdravica, na tivatski način... Kuba u svoj rukopis, između ostalog, ubacuje i pjevanje jedne Kotoranke, najvjerovatnije čuvene Eme Stefanović (djevojačko Lipovac), a ona mu pjeva pjesme koje su, prema novijim istraživanjima, dio paštrovsko-budvanske tradicije, pokazujući, moguće je, time ne samo svoje porodično porijeklo, već i kulturnu povezanost Bokelja sa drugim djelovima primorja.

Takođe, svojom pjesmom Bokelji pokazuju Kubi još 1907. godine da, uporedo sa pjevanjem pjesama ruralnog stila, tradicionalno pjevaju i pjesme urbanog stila, a novija istraživanja samo svjedoče da je i to i dalje dio bokeljske prakse. Time Bokelji pokazuju da pripadaju i kulturnim prostorima urbanog miljea. Jedan je mediteransko-primorski, kao dio kulture šireg primorja, a drugi je srednjoevropski koji, opet, spaja Boku Kotorsku sa svim onim krajevima nekadašnje Austrougarske monarhije naseljenim slovenskim stanovništvom. Konkretno, i te 1907. godine, kao i sada, Bokelji muziciraju homofono, višeglasno, udvarajući se i zabaljavaljući se svojim, kako ih nazivaju, dalmatinskim i starogradskim/vojvođanskim pjesmama. Ali, i tu su Bokelji ponosno svoji, pa takvim pjesmama daju i lični pečat - opjevajući lokalne događaje, na primjer, ili neke mještane, a takođe i mijenjajući melodije, pogotovo one starogradske/vojvođanske, da budu više primjerene muziciranju po njihovom, primorsko-bokeljskom ukusu.

Kuba otkriva i ubrano i tradicionalno 

Sa čime bi se, eventualno, mogao porediti Kubin doprinos etnomuzikologiji regiona, pa i šire?

Prije svega bih istakla notni zapis već navedenih peraških bugarštica, koje nam Ludvik Kuba daruje, pružajući nam konkretno melodiju o kojoj smo do čitanja njegovog rukopisa samo mogli da imamo nejasne nagovještaje i puke pretpostavke. Zatim, Kuba notno zapisuje i pjevanje "iza glasa", i to u momentu dok mu Bokelji pjevaju, što pokazuje ne samo njegovu visoku melografsku umješnost, već i svijest jednog naučnika da je i takav oblik pjevanja, po svojim muzičkim osobinama svakako drugačiji od osobina tzv. zapadnevropske muzike, dragocjen.

Ništa manje nije značajno i to što nam Kuba nepobitno dokazuje da Bokelji jesu svojom već pomenutom pjesmom urbanog stila dio tradicije primorja (i dalmatinskom i starogradsko/vojvođanskom), te da zasigurno duže od jednog stoljeća pjevaju ljubavne pjesme homofono i višeglasno. Povrh svega, Kuba nam pokazuje da su to praktikovale i Bokeljke, poput djevojaka sa Mua čije pjevanje, ali i imena te 1907. godine Kuba bilježi: među njima su, na primjer, Ivka Luković, Vjekoslava Marović, Regina i Marija Dončić... 

Stoga bokeljski rukopis Ludvika Kube iz 1907. godine nije samo satkan od pukih nota ispod kojih on upisuje nekakve slogove i po koji komentar vezan za pjevače ili samu pjesmu, već je to dragocjena zaostavština jednog velikog čovjeka namijenjena Bokeljima, njihovim životima, razmišljanjima, nadama, potrebama, ispoljenim nečim tako važnim kao što je muzika, koji su oni te 1907. godine tako nesebično podijelili sa svojim gostom, rekla bih - i prijateljem Ludvikom Kubom.